NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

25.09.2018
tekst
tekst

Istinite priče

SVJEDOČANSTVO DOMOBRANA Otac poznate austrijske Hrvatice: 'Teško ranjen sam izbjegao u Austriju, sa mnom je bio anđeo čuvar'

Foto: CroExpress

Na samom kraju rata Radoš je teško ranjen, ali se uz pomoć suboraca uspio povući u Austriju.

Br. pregleda: 2776

Foto: CroExpress

Autorica: Marina Stojak

Jakov Radoš
, otac poznate novinarke i ratne izvjestiteljice Antonie Radoš, jedan je od sretnika koji je uspio preživjeti strahote Drugog svjetskog rata. Prije nekoliko godina za CroExpress je ispričao kako je, iako teško ranjen, sačuvao život u najtežim trenucima svog života. Nažalost, Jakov je prije dvije godine preminuo. Povodom obilježavanja obljetnice pokolja na Bleiburgu, ponovno prenosimo ovo svjedočanstvo jednog povijesnog trenutka.

Kako je Vinko Vukadin pisao za portal Mandino Selo prije dvije godine, Radoš se nakon rata nastanio u austrijskom Klagenfurtu. Ondje je i preminuo 21. lipnja 2016. godine. Jakov je bio uspješan mali poduzetnik, ali i jako brižan otac koji je, zajedno sa suprugom, odgojio troje uspješne djece: Tomislavu, Jakova i Antoniu. Antonia Radoš jedna je od najeminentnijih novinarki njemačkog govornog područja, dobitnica mnogih novinarskih nagrada i neustrašiva izvjestiteljica s mnogih ratišta.

Upravo Antonia Radoš bila je povod intervjuu kojeg sam s Jakovom napravila u svibnju 2012. godine. Pretraživala sam tada internet, tražeći informaciju i najbolji način da uspostavim kontakt s Antoniom, poznatom austrijskom i njemačkom ratnom izvjestiteljicom koja je među prvima izvještavala o aktualnim zbivanjima na bojištima u Afganistanu, Iranu, Iraku, Libiji, Somaliji, Bosni i Hercegovini i s mnogih drugih. Otpočetka sam znala da neće biti lako, jer se telefonski brojevi poznatih osoba strogo drže u tajnosti. Uglavnom se dogovara i pregovara s novinskim i TV kućama, i agencijama koje vode bazu podataka o 'slavnim' osobama, šalje im se zamolba i čeka odobrenje.

Već nakon pola sata istraživanja, javio se veseli muški glas.
- Antonia vam živi u Parizu, kod kuće je bila za Uskrs. Znate, Antonia puno radi i putuje, teško ćete ju dobiti. Ali nemojte odustati.
- Tko ste Vi, gospodine?
- Ja sam otac Antonie Radoš.

I tako, umjesto s Antoniom, zabilježila sam razgovor s Jakobom Radošem, ocem poznate novinarke hrvatskih korijena, koji od 1947. godine živi u Klagenfurtu u Austriji. Ovo je priča koja se polako razvija, i seže daleko u prošlost.

Iz kraljevske vojske prešao u HOS

- Rođen sam 27. prosinca 1919. u Tomislavgradu, gdje sam završio školu i proveo mladost. U Hrvatskoj su me zvali Jakov, ovdje su me preimenovali u Jakob, što se mene tiče, meni je svejedno. Drugi svjetski rat sam dočekao na odsluženju vojnog roka u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci u Zemunu, ali sam ubrzo prešao u HOS i s vremenom stekao dočasnički čin. U to sam vrijeme imao oca i mater, a sad nemam ni oca, ni matere, a ni žene – počinje Jakob svoju životnu priču koja sadrži nekoliko različitih poglavlja.

- Kad je kapitulirala stara Jugoslavija, Nijemci su bili jako prijazni. Kod Tuzle, u Bijeljini smješten je bio jedan mali zrakolovni uzlet. Bilo je rečeno, da ćemo dobiti avijaciju i početi se braniti. Nije se dogodilo ništa od toga, sve je bila laž jugoslavenskih oficira. Svi koji su služili u staroj jugoslavenskoj vojsci, dobili su naredbu se se uključe u hrvatske jedinice po hitnom postupku. No, nismo mogli, jer su nam taj put Talijani 'stali za vrat'. U Karlovcu se 1941. godine osnovala 15. Domobranska hrvatska pukovnija, otišo sam i prijavio se u 9. satniju, i s 25 godina dobio čin narednika.

Na samom kraju rata Radoš je teško ranjen, ali se uz pomoć suboraca uspio povući u Austriju.

- Dobio sam tri metka. Kroz ruku su prošla dva, a metak u ramenu satro mi sve kosti, otišo kroz pluća, i osto kod kičme, i danas ga imam u leđima. To je bilo 28. travnja 1945. u selu Ercegovac nedaleko Bjelovara. Tada sam bio poručnik po činu, u hrvatskoj jedinici Gorski zdrug. Nisam mogao govoriti, gonilo me na kašalj, krv je išla na usta, te prilike izgubio sam i svijest. Vojnici su me odvezli u zapovjedništvo divizije. Doktor me prigledo i reko da imam tešku nutarnju povredu. Dao mi je neke injekcije koje su me uspavale, nisam došo sebi sedam dana. Onda su me iz zapovjedništva divizije poslali u Bjelovar. Tamo su me prigledali, vidli odbijenu ruku i spremili za Zagreb. Nemam pojma kako sam i kad otišo u Zagreb. Sve sam prispavo. Došo sam sebi 7. svibnja 1945. godine, već sam bio u gipsu, i šina mi držala ruku.

- 1945. godine u mjesecu svibnju Njemačka je kapitulirala, a naši su se branili i povlačili da bi spasili što više ljudi. U nedjelju, 9. svibnja oko 10 sati, sjećam se bio je sunčan dan, reknem bolničarki neka mi da jednu bluzu priko leđa. I odem. Nisam imao pojma kuda. Ako me sretne bilo tko, može me ubit, mislio sam u strahu, ne mogu se branit, niti bježat. Mislim, moram se informirat kojim pravcem krenut, i odjenput čujen zvuk motora. Čovjek ide k meni i kaže: 

- Jakobe, što je s tobom?
Nisam ga prepoznao.
- Vidiš s menom je jako loše, kažem.
- Ne boj se, ja sam, Vinko!
I tako su me Vinko Topić, Ličanin i Stipe Babaja, Dalmatinac, obojica piloti doveli u Austriju. Avionom smo se spustili u Klagenfurt.

U Klagenfurtu je bilo užasno. Puno gore nego u zarobljeništvu. Ranjeni, ko životinje, ležali smo na podu, na malo sijena, gladni, bez lijekova. Bilo nas je men se čini 23, od svukud. Nakon par dana primistili su nas iz bolnice u vojničku kasarnu kod Klagenfurta. Oprali nas, nahranili i dali lijekove. U engleskom lazaretu sam ležao godinu dana. Igrao sam šah sa dva njemačka SS časnika, tako smo se sprijateljili. Sva trojica smo željeli pobjeć u Njemačku. Bit će vam smiješno al, jedan me Englez uvijek gonio da kupim papire i čistim cijeli logor. Jedne noći, krajem svibnja 1947. godine razrezali smo bodljikavu žicu izoliranim cangama i utekli iz logora. Više od 14 dana mučili se sva tri i pribacivali od Kapfenberga do Salzburga.

Na njemačkoj strani, duboko u šumi, ufate nas dva čuvara, graničara i predaju američkoj komandi. Ope došle poteškoće. Amerkinaci me vrate nazad Englezima u Hallein u Austriju. Ti možeš ić, kažu. Kud ću, što ću? Noćivo sam pod kestenom. Zamislite, mene je pratila jako velika sreća. Jakobe, pričo mi brat, da ti znaš kolko mama za tebe moli, da te Bog čuva izmoli ona velik broj Očenaša. Uvijek je došlo bolje nego što sam mislio. Sa mnom je bio anđeo čuvar kojem se majka molila da me čuva, samo nikad mi se nije javio – šaljivo tumači Jakob.

U Klagenfurtu se Jakob Radoš bavio trgovinom živežnih namirnica te je zbog toga 1952. godine, u dogovoru s vlč. Vilimom Ceceljom a u sklopu hrvatskog Caritasa u Austriji, preuzeo brigu za opskrbu najpotrebnijih, starih i siromašnih hrvatskih izbjeglica u Južnoj Austriji.

- Velečasni Vilim Cecelja je došao 1947. godine u Klagenfurt u crkvu svetog Josipa. Svake nedjelje je držo misu, i tako 10 godina. Kad je bilo za Svi svete kaže Cecelja meni: - Jakobe dragi, ja sam govorio sa par ljudi ovdje, a nitko se ne usudi. Mi bi morali ić u Bleiburg. Dozno sam preko Crkve i svećenika, tamo ima jedno selo, okolo su naši mrtvi, pokopali su ih u groblje. Idemo, zapalimo im svijeću. Još dugo su se sabirale kosti i donostile u groblje i zakopavale, nastavlja Jakob. 

- Užasno, ali bilo je tako. Prvi put išli smo vlakom. Išlo se u tajnosti. Nije bilo slobode. I tako je to započelo, dobili smo ime Blajburški počasni vod. Velečasni Cecelja se zauzimao, zvao, molio sve do zadnjeg časa, za Bleiburg, za svijeće. I spomenik se digo. Ovo je živa istina.

- Roditelje Antu i Anicu nisam vidio nikad više, nikad nisu dobili moja pisma koja sam im slao 15 godina. Poslije sam saznao da je sva moja pošta poništena i spaljena. Imao sam dvije sestre, Martu i Kaju i jednog brata Slavka, sad nemam više nikoga. Oženio sam se 1951., Slovenkom, Antonijom Weber. Imam troje djece, dvije kćeri i sina, Antoniu-Vladimiru Radoš, Tomislavu-Anu Radoš, a sin se zove ko i ja, Jakob Radoš. Tomislava i Jakob rade u medicini, a Antonia u novinarstvu.

08.05.2018.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Predsjednica u SAD-u

FOTO: Adventure Racing Croatia 2018

FOTO: Romantična večer u Ninu

FOTO: Saljska fešta

FOTO: Doček Vatrenih

FOTO: 16. Ninska šokolijada

FOTO: Misa na otvorenom

FOTO: Navijači prije utakmice

FOTO: Navijači u Moskvi

FOTO: Turnir Slavko Bagarić u Nürnbergu