NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

19.11.2017
tekst
tekst

Vjera

Fra Josip Pasariček: 'Siromaštvo ne spominju, to je normalno stanje'

Fra Josip Pasariček: U Peruu nitko ne gleda na sat

Nakon 18- mj. misije u Peruu, u Hrvatsku se vratio fra Josip Pasariček, bivši voditelj Hrvatske katoličke misije u St. Pöltenu (Austrija). Donosimo detalje o njegovom životu u Južnoj Americi.

Br. pregleda: 4186

Fra Josip Pasariček: U Peruu nitko ne gleda na sat

Autor: Stjepan Starčević

- Želju da pođem u misije, u neku od zemalja trećega svijeta, živjeti i raditi sa siromašnima osjetio sam 2007. godine kao dušobrižnik za Hrvate u Austriji, u St. Pöltenu. Prva tri mjeseca živio sam u Puerto Copi, jednom indijanskom selu skoro četiri sata vožnje autom od Anda prema Brazilu. Kasnije sam proveo jedno vrijeme u glavnom gradu Limi u jednoj franjevačkoj župi. Sada sam opet u džungli u našem apostolskom vikarijatu San Ramon. Život ovdje donosi sa sobom i mnoge rizike o kojima, mi koji tu živimo, ne razmišljamo.

Ljudi iz domovine me pitaju za krokodile, zmije, tropske bolesti, hranu, vrućine, vlagu... Kada se čini nešto za Boga i čovjeka, onda se računa na njegov blagoslov i svetu prisutnost. Živjeti u misijama znači živjeti sa siromašnima, ljudi se ovdje tako ne osjećaju jer je to za njih posve normalno. Ovdje nitko ne govori o siromaštvu i nitko ne prosi novac.

Svi imaju svoje parcele u šumama na kojima uzgajaju banane, naranče, 'yuku', a to je bijeli korijen koji može biti dug do pola metra, a koji služi kao kruh. Uz krumpir i voće, 'yuka' je glavna namirnica. Po dolasku u Amazoniju kao katolički svećenik začudio sam se da ovdje ima toliko crkava drugih vjeroispovijesti, ali protestantske crkve i razne sekte uzimaju puno maha zbog plaćenih pastora.

Da bi se uopće došlo u misiju, potrebna je predaja u Božje ruke. Isto tako nitko ne može ostati dugo ako ga vodi duh avanturizma ili radoznalost. Da bi se ustrajalo, potrebno je svakodnevno produbljivati duhovni život. Potrebno je puno plodne samoće koja obogaćuje i osnažuje duh te krijepi vjeru koja je motor misijskog rada. Samo s ljudskim idejama i akcijama ne postižu se željeni plodovi. I zato je jedini razlog što sam tako daleko od domovine, Isus. -

Je li bilo teško naučiti španjolski jezik?

Jezik se stalno uči. Ne radi se samo o učenju gramatike i izgovora, nego o usvajanju duha jezika koji uvodi u mentalitet naroda koji se njime služi. Odrastao sam uz slovensku granicu, pa razumijem slovenski, studirajući u Salzburgu učio sam njemački, a kasnije sam kao dušobrižnik u Austriji godinu i pol dana preko interneta i čitajući bibliju, učio engleski. Na isti način sam dvije godine studirao španjolski.

Ispričajte nam o 'načinu života' u Peruu. Kakva je to zemlja, kakvi su običaji, što vole?

Peru je zemlja suprotnosti. U gradovima na zapadu Perua, uz pacifičku obalu ima puno bogatih ljudi, dok na Andama i u džungli živi siromašni sloj ljudi. I u samim gradovima ogromne su razlike u standardu stanovništva. Ove je godine Peru proglašen najboljim na svijetu u kulinarstvu, prije svega u raznolikosti specijaliteta.

Osim toga, ponosni su i na svoj vrlo bogati folklor i povijesnu baštinu starih naroda. Peru je zemlja Inka. U stalnoj su borbi protiv narko-mafije, a narod još nosi rane od građanskog rata koji je bio posljedica marksističke ideologije. Ima dobre preduvjete za gospodarski razvoj, ali treba pomoć stručnog kadra izvana, Peru je i turistički atraktivan, u prvom redu zbog znamenitoga staroga grada Inka Machu Picchu.

Je li inkulturaciju kršćanske vjere kod domorodaca bilo teško ostvariti?

Inkulturacija je stalni proces. Domoroci imaju svoj stil života i način razmišljanja. Od misionara, u prvom redu očekuju suživot i prihvaćanje njihove kulture. Doći među njih u habitu, s Biblijom u ruci i propovijedati kršćansku doktrinu nije idealno rješenje, barem za početak. Prvo je potrebno steći njihovo povjerenje. Taj proces prihvaćanja ne traje dugo jer misionar za njih nije stranac, nego jedan od njih. Izuzetno cijene to što dođete s drugog kraja svijeta živjeti s njima i jako dobro osjete sve vaše namjere, motive i stavove.

Koji se problemi javljaju kod domorodaca, a krše se s pravilima i moralom Crkve (patnje, mnogoženstva, vračevi, poganski običaji)? Kako se ti problemi rješavaju?


Prvo iznenađenje koje sam doživio je, da i oni imaju slične probleme kao i Europljani iako je standard života totalno različit. Teško prihvaćaju kršćansku ženidbu, što sve više postaje modom i u Europi, ima puno okultnih praksa, poganskih običaja itd. Ti problemi se mogu rješavati samo propovijedanjem, prosvjetljenjem ljudi i objašnjenjima temeljenima na sv. Pismu.

Kakav je odaziv tamošnjeg stanovništva u duhovna zvanja?

Peruanci teško mogu zamisliti život bez obitelji, pogotovo domoroci. Od onih koji se odluče za duhovno zvanje, malo ih odlazi u misije u džunglu, zasad ostaju na zapadu i na Andama. Zato je većina svećenika u džungli iz europskih zemalja, najviše iz Poljske i Španjolske. Sa ženskim zvanjima je situacija nešto bolja.

Kako je organiziran pastoral?

Spomenut ću neke pastoralne teškoće koje se javljaju, to su loši i opasni putovi, raštrkane i udaljene zajednice kao i protestantske crkve i sekte koje su uzele maha u čitavoj Amazoniji. Protestantizam se širi, svako malo veće selo ima svoga pastora, tako da puno katolika odlazi u njihove crkve. Čini se da je budućnost katoličkih misija u laicima-animatorima. Drugi razlog je manjak katoličkih svećenika i redovnica.

Upoznao sam nekoliko misionara i misionarki laika iz Španjolske i Poljske koji pomažu svećenicima u njihovom misionarskom radu, ali to je danas premali broj za ova ogromna područja. U našem selu ima šest različitih crkava, a situacija nije bolja ni u drugim mjestima. Kada se zbroje sve protestantske zajednice, onda su katolici u manjini.

Što Vam se sviđa u tom narodu, i što bi prenijeli u hrvatski narod?

Zanimljiva je činjenica, da se nikad ne tuže ni na što i ne pričaju o politici. Riječ 'siromaštvo' se ne spominje jer je to normalno stanje, a budući da puno rade da bi preživjeli, nemaju vremena za komentiranje što je rekao koji od političara. U hrvatski narod rado bih prenio njihovu otvorenost stajalištima drugih, nikad nisam čuo ironiju ili kritiziranje bilo koga, svatko gleda svoj posao. Najidealnije bi bilo da se i mi vratimo jednostavnosti života, skromnosti, neprestanoj zahvalnosti za ono što posjedujemo, iskrenoj otvorenosti i suživotu s prirodom i njenim Stvoriteljem.

Je li u Peruu ubrzan način života kao na Zapadu?

Tipična slika za južnu Ameriku je kaos u prometu. Za njih je to 'red u neredu' na koji su navikli, te se riječ stres niti ne koristi. O ubrzanom načinu života se može govoriti samo u gradovima, dok na Andama i u džungli, pogotovo domoroci, žive polaganim tempom. Točnost ovdje nije neka vrlina, puno se koriste izrazi kao: manje-više, prilično, jako puno itd. Nitko ne gleda na sat, više se smiju i opušteniji su.

Koje su bolesti prisutne?


Ima raznih vrsti hepatitisa i drugih tropskih bolesti koje prenose moskitosi i druge vrste komaraca. S vremena na vrijeme se dezinficiraju kuće i cijela sela kada se u zdravstvenim centrima registrira učestalost određenih infekcija. Zbog klime moramo paziti na prehranu, da tijelo ostane dovoljno snažno i jako u borbi protiv raznih bolesti tipičnih za ovo podneblje.

Da li se sveta misa razlikuje od naše?

U sv. misi nema nikakve razlike, osim što su im pjesme malo življe. Liturgijski nisu toliko podobne, ali stvaraju radosni ugođaj. Na nekim mjestima imamo kapelice sa zemljanim podom i bez prozora, ali to nam daje priliku da se okrenemo više onom duhovnom i uistinu bitnom: Bogu, koji se rodio siromašan u štalici.

Kako je organiziran školski sustav, je li svećenici i tu doprinose i djeluju?

Naš misionarski posao je dobrim dijelom vezan uz škole koje obilazimo tijekom godine. Ovdje se radi o kontaktu ne samo s učenicima, nego i s profesorima. Mnoge kongregacije časnih sestara u cijeloj Amazoniji imaju škole u kojima se mladež odgaja katolički, a u nekim školama njihova prisutnost je vezana samo uz vjeronauk. Većinu škola stignemo posjetiti jednom ili dva puta godišnje.

Ima li još hrvatskih svećenika?

Fra Gerard Anton Žerdin je došao u Peru prije 38 godina, prije deset godina postao je biskup vikarijata San Ramon kojemu i ja pripadam. S njim je došao fra Remigije Mlinarić koji živi u jednoj karizmatičnoj zajednici blizu Lime. Sva trojica pripadamo hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda. U Limi živi i voditelj hrvatske misije i župe sv. Leopolda Bogdana Mandića, banjolučki svećenik vlč. Drago Balvanović.

Kako danas gledate na Vaš život daleko od domovine i na sve ono što ste postigli i ostvarili?


Kada me pitaju za razlog zašto sam otišao tako daleko ne samo od domovine, nego i od sigurnosti, komotnosti i uhodanosti života, kažem, samo je jedan razlog, Isus. Koliko god pobožno zvučalo, ne postoji i ne može postojati nikakav drugi razlog. Kada sam si nabrajao argumente, zašto otići u Peru, nisam našao ljudski gledajući, nijednoga valjanoga, ali nešto u meni je inzistiralo: 'Ne razmišljaj, ne pitaj, ne važi, nego idi i ne boj se.'

Vaša poruka čitateljima CroExpressa.

Prije svega šaljem blagoslov čitateljima ovih redaka, onima koji imaju dar molitve, molbu da me se sjete u svojim molitvama. Kada bismo znali koliko nam je Bog blizu i koliko ga raduju naše molitve, i u kakvom obilju i standardu živimo u Europi, živjeli bismo u neprestanoj zahvalnosti. Imati vjeru, naime, ne znači samo teološki vjerovati, nego i srcem punim Boga znati da ne pripadamo sebi, nego Njemu koji nas je otkupio. Bez Njega nemamo ništa, s Njim imamo sve. Neka vas sve vodi putevima vjere, nade i ljubavi.

Biografija

Fra Josip Pasariček je rodom iz Đurmanca, u samostan je ušao 1989. godine u Samoboru, poslije postulature proveo je godinu dana u novicijatu u Rijeci. 1991. godine je upisao studij teologije u Zagrebu, a nakon dvije godine nastavio studij u Salzburgu koji je završio s magisterijem. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1997. godine u zagrebačkoj katedrali. Nakon samo godinu dana rada u župi Kozari Bok u Zagrebu, kao hrvatski dušobrižnik odlazi u Austriju. U Linzu je tu dužnost obavljao četiri godine, a u St. Pöltenu je na službi voditelja hrvatske katoličke misije bio devet godina, tu se i rodilo misijsko zvanje. Danas je na službi u župi Sv. Antuna Padovanskog u Bjelovaru.

Fra Josip je i aktivni svećenik-glazbenik, na svoja putovanja odlazi s gitarom na leđima. U novoj župi svira i animira duhovnu glazbu i daje naglasak vrijednosti glazbe u evangelizaciji tamošnjih vjernika. Uskoro će izaći i njegov novi album.

08.07.2014.

USLIŠI NAS Ovo je molitva za bolesnike

16.11.2017.

Olakšaj im boli i vrati im potpuno zdravlje. Više>

Zagrebačka nadbiskupija, sveti Nikola Tavelić

PRVI HRVATSKI SVETAC Znate li o kome se radi?

14.11.2017.

Danas slavimo njegov spomendan. Više>

Evo zaručnika! Iziđite mu u susret

12.11.2017.

Evanđelje nedjeljom. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Vukovar

FOTO: Kupreška večer

FOTO: Croatia B. - Aldingen

FOTO: SV Perous - Croatia Bietigheim

FOTO: G2.3

FOTO: Susret hrvatskih studenata Njemačke

FOTO: Holywin u Stuttgartu

FOTO: Croatia Bietigheim - Bissingen

FOTO: Izlet Croatie Hamburg u Veliku Britaniju

FOTO: 5. susret čuvara hrvatske etno baštine