Autor: Z.S./Nastavnici.org
Pod zanimljivim naslovom ‘U našem selu smo dobili internet. Sad čekamo da nam spoje struju…’ na portalu Nastavnici.org objavljeno je iskustvo jedne nastavnice s, u hrvatske škole novouvedenim, e-imenicima. Njeno svjedočenje prenosimo u cijelosti.
‘Uopće nisam neki starinski tip po pitanju novotarija, dapače, ali ovi e-imenici su jedna novokomponirana bedastoća.
Za početak, dali su mi token, a u učionici nemam internet, dakle ako se hoću spojiti, moram nositi svoj osobni laptop i spajati se preko njega.
Ili varijanta B, moram otići u sobu u kojoj postoji interenet i tamo prepisivati sve ono što sam upisala na satu u svoju bilježnicu, dakle dupli posao. Ali ja se uglavnom spajam tijekom sata jer mi se ne da šetkati.
Dok se spojim, treba mi neko vrijeme, za to vrijeme učenici imaju prazan hod pa mi onda opet treba neko vrijeme dok ih smirim. Čisti gubitak vremena.
Kao predmetni nastavnik ne vidim ništa, samo onaj komadić križaljke koji se odnosi na moj predmet.
O tom učeniku ne znam ništa jer nemam uvid u njegove ostale ocjene. Zaista me nije briga koliko on ima iz Matematike, ali često se događalo da je neki učenik iz mog predmeta bio jako loš, a iz drugih odličan i obrnuto, a to je ipak nekakav pokazatelj.
Ako mi tijekom sata padne na pamet dopisati neku bilješku, opet se moram spajati i gubiti vrijeme, tako da sam sva u papirima na koje si črčkam neke natuknice koje ću poslije koncentrirano prepisivati jer ne daj bože pogreške, postoji neki suludi vremenski rok u kojem se ta pogreška može ispraviti.
Kako nisu svi revni poput mene pa odmah na početku sata sve upisuju, nego tek poslije doma iz fotelje, nemam pojma tko nedostaje cijeli dan, a tko samo moj sat. Mogu pogledati kasnije, kad se ostali sjete upisati, a to je tko zna kad. Dakle, debilana na kvadrat.
Bilo kako bilo, osmislili su još jedan način kako zakomplicirati stvari. Roditelji sad neće ni trebati dolaziti u školu, moći će sve pratiti iz svog trosjeda. Vjerojatno će mi morati poslati svoju fotografiju na početku školovanja svoje djece, kako bih uopće znala tko su ti ljudi, a s ono nešto iskustva koje imam, znam da je kontakt s roditeljima itekako bitan.
A onaj koji je osmislio cijelu ovu budalaštinu , fino je oprao ruke, otišao u saborske klupe i nema ga (hvala bogu i svim svecima na tome, ali nema te kazne koju je trebao odguliti za sav ovaj svinjac koji je ostavio za sobom i kojeg više nitko živ neće biti u stanju dovesti u red).
Stvarno me nije briga za one informatički neuke nastavnike, ali u školama ima i takvih. Kako i kada oni upisuju ocjene, nastavne sate i izostanke, ne želim ni misliti, to nije moj problem, ali moj je problem što ja, kao predmetni nastavnik, nemam cjelokupnu sliku o učeniku, što zbog tuđe šlampavosti što zbog brojnih nedostataka koje ovaj projekt ili kako se ovo uopće može nazvati, ima.’
Datum objave: 08.10.2014.
