Autor: CroExpress/Damir Lacković

Prije 29 godina sam odlučio ljetovati na Braču. Zatekao sam se tog vrućeg ljetnog dana u Kninu. Balvani na cestama su priječili put prema moru. Jedina alternativa je bila preko Grahova, pa kroz BIH do mora.
Uz dosta peripetija sam ipak stigao na Brač.

Nakon par dana, u susjedni apartman je stigla jedna njemačka obitelj. Sjećam se straha koji sam vidio u njihovim očima, jer nisu znali sto se događa u Hrvatskoj.

Sjedio sam za stolom na terasi ispred kuće i pozvao ljude da se okrijepe hladnom lubenicom koju sam upravo izvadio iz hladnjaka. I tu počinje priča…

* * *
Između dva svjetska rata, jedan Hrvat je otišao u Njemačku. Neimaština tih vremena mu nije pružala velike mogućnosti izbora. Zaposlio se tamo i oženio i uspio preživjeti Drugi svjetski rat, dočekavsi ga na području kasnije poznatom kao DDR. U DDR-u su mu se rodila i djeca i s obitelji je tamo nastavio živjeti. Njegov sin je u DDR-u završio medicinski fakultet, specijalizirao za kardiokirurga i oženio se Njemicom s kojom je dobio prekrasnu kćer.

Teška tortura DDR-a ih je stalno pritiskala pa je sin počeo razmišljati o mogućnostima bijega iz DDR-a. Sjedeći za stolom s ocem, pala mu je na pamet čudna ideja. Njegov otac je došao u Njemačku iz područja Jugoslavije, doduše – iz Kraljevine…

Otišao je sin u veleposlanstvo SFRJ i tamo su mu rekli da on po svom ocu može dobiti upis u državljanstvo i putne dokumente tadašnje SFRJ, a isto pravo ima i njegova kćer.
Kad su dobili dokumente, istog su trena otišli na čuveni Checkpoint Charlie i predočili svoje putne isprave SFRJ. Policajci su napravili detaljnu provjeru i nisu im dozvolili prijeći granicu. Rekli su im da su te putne isprave u redu, ali da se njima, kao državljani u DDR-u ne mogu koristiti.

Vratili su se očajni u svoj stan. No nisu se predavali. Putovnicom DDR-a su mogli putovati zemljama tadašnjeg Varšavskog pakta, pa su krenuli na put istočnim zemljama iz Berlina do granice Mašarske i Jugoslavije u Međimurju. Mađarski granični policajci su vrlo revno obavili svoj posao i u par jednostavnih rečenica shvatili da ljudi imaju putne isprave Jugoslavije, ali da ne znaju ni jednu jedinu riječ, već govore jedino njemački.

Brutalno su ih vezali lisicama i zatvorili u ćeliju u obližnjem pograničnom mađarskom gradu. Poslali su obavijest ‘svojim istočnonjemačkim drugovima’ pitajući ih što s njima učiniti. Trajala je ta policijsko obavještajna prepiska nekoliko dana.
Istočnonjemački STASI je svojim mađarskim kolegama potvrdio da ti ljudi legalno posjeduju te putne dokumente Jugoslavije, te se njima, van DDR-a mogu legalno koristiti.
Nakon nekoliko dana zatvora, pustili su ih da prijeđu granicu i uđu u Jugoslaviju. Istog trena su se uputili preko Austrije u Njemačku, točnije u Berlin. Prošli su veliki dio istočne Europe, da bi se nastanili tek par kilometara od njihovog prethodnog mjesta stanovanja, no s druge strane granice – u SR Njemačkoj. No, bili su razdvojeni, jer sinova supruga nije imala pravo na putne dokumente SFRJ.

Supruga je iskoristila prve nemire, kada je velika skupina građana iz DDR-a prešla granicu. Veseli zbog ponovnog okupljanja obitelji, odlučili su te godine otići na ljetovanje u Jugoslaviju.

Nisu previše slušali vijesti o ‘balvanima na cestama’. No, realnost ih je doöekala silno produženim putovanjem do njihovog odredišta na Braču.

* * *

I tako su sjeli otac, majka i kćer za moj stol okrijepiti se hladnom lubenicom. Krenuli smo isprva pričati na engleskom. Učio sam dvanaest godina njemački jezik, no koristio sam u poslu više engleski, što mi je davalo sigurnost u komunikaciji. Kroz priču i druženje ustanovili su da znam i njemački, pa su me natjerali pričati na njemačkom. Njemačka gramatika je teška i mnogi se ne usude pričati njemački, bojeći se pogrešaka.

U dva tjedna prekrasnog odmora smo se jako zbližili.

No, u sjeni odmora visilo je pitanje: Kako se i kojim putem vratiti kući? Politička situacija se nikako nije popravljala. Mislili smo da su ‘balvani’ tek kratkotrajni incident. Jer, tko bi normalan mogao ograničiti promet cestama? Politika se ne vodi balvanima na cestama. Za normalne ljude je to bilo neracionalno.

Prije odlaska s Brača, dao sam svojim novostečenim prijateljima iz Berlina adresu moje kuće u Jastrebarskom i ponudio im da prespavaju kod mene, jer se zbog obilaska putovalo višestruko duže.

Budući sam par dana stigao ranije, moj odmor je i završio ranije. Povratak s Brača do Jastrebarskog, obilaznim cestama je trajao punih dvadeset sati.

Tri dana nakon toga, došli su i moji prijatelji i prespavali kod mene u kući. Na sam dan ujedinjenja Njemačke, poslali su razglednicu i pismo zahvale.

Nažalost, u to vrijeme nije bilo interneta, pa je intenzivna komunikacija malo po malo zamrla.
Prošlo je od tada 29 godina. Izgubio sam u starim rokovnicima njihove podatke, zaboravio imena i prezimena. Rado bih napisao što je s tim ljudima danas. No ne znam način kako do njih doći.

Ostala je samo ova priča, koju skoro trideset godina nosim u svojim mislima.

(C) D.L. Jastrebarsko, 03.10.2019.

Datum objave: 05.10.2019.