Autor: Željka Lešić

Andreja je rođena u Koprivnici 1970. godine i do svoje devete godine s obitelji je živjela u Novom Virju, nakon čega se obitelj seli u Selce (kraj Crikvenice). U Selcu i kasnije u Crikvenici Andreja nastavlja školovanje.

– U Rijeci sam diplomirala teologiju, a u listopadu 1999. godine odlazim u Rim na postdiplomski studij iz liturgike, tj. liturgijske umjetnosti, na Pontificio Istituto S. Anselmo, gdje sam obranila i magistarski rad na temu umjetnosti Ive Dulčića – objašnjava nam Andreja.

Crkvena liturgijska umjetnost

Na pitanje zašto je odabrala baš Ivu Dulčića za magistarski rad, Andreja odgovara – Ivo Dulčić jedan je od najvećih hrvatskih slikara i posebno poznat po svom slikarstvu sakralnih tema. Puno je radio u samom crkvenom prostoru, po ikonografsko-ikonološkim zakonitostima i u tom se smislu njegova umjetnost smatra liturgijskom. U svom sam magistarskom radu posebno obradila vitraje Hvalospjev stvorenja u franjevačkoj crkvi u Zagrebu. Dulčićeva liturgijska umjetnost osobito je prepoznatljiva upravo na vitraju jer u njemu svjetlost prodire kroz boju i tako ova umjetnost izražava simboličku prisutnost Vrhunaravnog u svemu stvorenome. Dulčić je u svojoj slikarskoj genijalnosti u ovom radu pretočio riječ, poeziju sv. Franje Asiškog, hvalospjev Stvoritelju i njegovu stvorenju u jedan originalan likovni izražaj, koji sve one koji prisustvuju liturgijskom slavlju vodi u prostranstva Nebeskog.

Trenutno, na žalost, zbog životnih okolnosti nisam u mogućnosti nastaviti pisati o Ivi Dulčiću i općenito o crkvenoj liturgijskoj umjetnosti, no nadam se da će uskoro doći vrijeme da se vratim tom poslu. Silno bih to htjela, koliko zbog moje strasti prema crkvenoj umjetnosti, toliko i zbog što boljeg informiranja ljudi o tom tako važnom i vrijednom segmentu vjere i kulture uopće – kaže naša sugovornica.

– Radeći s hodočasnicima i turistima koji dolaze u Rim, otkrila sam koliko ljudi čeznu za što dubljim pronicanjem i upoznavanjem lijepoga, a koliko istodobno malo znaju o toj temi. Stoga mi čini veliko zadovoljstvo prenijeti im ono što sam naučila i doživjela i tako i oni i ja uživamo u šetnjama kroz umjetnost Rima. Volim taj posao, volim vidjeti na licima ljudi ushićenje i radost u otkrivanju vrijednosti i značenja lijepoga, a koje i sama svaki put ispočetka doživljavam. Posebno je lijepo voditi i prenositi Hrvatima povijesno-kulturne podatke o prisutnosti našeg naroda na prostorima Italije, posebno Rima i Vatikana. Vrlo je važno osvijestiti kako tako mali narod ima veliki značaj u europskoj kulturi. Spomenimo samo jednog, ovih dana u Hrvatskoj posebno prikazivanog, velikog umjetnika Juliju Klovića. A da ne govorimo o hrvatskoj crkvi sv. Jeronima, o svećeničkom zavodu i o svim velikim imenima, nositeljima tradicije i povijesti – ističe Andreja.

Suprug Talijan govori hrvatski

Naime, u vrijeme rada na magisteriju Andreja je upoznala svoga budućeg muža Pierpaola, koji je s juga Italije, te nakon završenog magisterija prekida i daljnje znanstveno školovanje i posvećuje se obitelji nakon što su na svijet došle dvije djevojčice, Monika i Veronika.

– Djecu sam, iako su rođena i odgojena u Rimu i na taj način ukorijenjena u talijansku kulturu, s velikom radošću i ponosom naučila hrvatski i često smo u domovini, što je za njih i za njihovu budućnost velika prednost. Živeći dvije kulture, dvostruko se obogaćuju. Moj suprug Pierpaolo također dobro govori hrvatski. Slušao je kada sam djecu učila pa je onda i on naučio govoriti hrvatski – napominje naša sugovornica.
Tek nakon što su Monika i Veronika napunile 5 i 4 godine, počinje njezino uključivanje u kako ona kaže „izvanobiteljske” aktivnosti. Danas često u Rimu vodi hodočasničke grupe, a posebno joj je, kaže, drago uključivanje u rad Hrvatsko-talijanske udruge (HTU).

– Godine 2011. s gospođom Dragicom Hadrović, dragom prijateljicom, tajnicom Udruge, pokrenuli smo projekt Hrvatski mozaik, tj. prikaz hrvatske umjetnosti, kulturne baštine i turizma talijanskoj publici, a koji se održavao u Rimu, u travnju i svibnju 2012. godine. Projekt je postigao zapažene rezultate i sigurno pokrenuo nove ideje u Udruzi. Upravo se ovih dana dogovaraju novi radni projekti i mogućnost njihova ostvarenja.

No, koje su aktivnosti HTU i planovi za budućnost?

– HTU u Rimu, uz redovite aktivnosti vezane uz održavanje prostora u kojemu obavlja svoju djelatnost, organiziranje redovitog održavanja Dopunske nastave hrvatskoga jezika i kulture za djecu hrvatskih državljana koji žive i rade u Rimu, organiziranje tečaja hrvatskoga jezika za odrasle, okupljanje hrvatske rimske zajednice Hrvata, njihovih obitelji te naših talijanskih prijatelja prigodom obilježavanja značajnih obljetnica RH i vjerskih blagdana, planira u 2013. godini ostvariti sljedeće projekte: nastavak periodičnog izdavanja dvojezičnoga glasila ‘Insieme/Zajedno’, poboljšanje i redovito uređivanje web stranice HTU-a, Ureda za tisak i institucionalne kontakte, organiziranje tečaja informatike za članove te organiziranje već najavljenih nastupa hrvatskih kulturno-umjetničkih grupa (pjevačkih i folklornih).

Zatim želimo organizirati izložbe slika hrvatskih umjetnika, organizirati nove književne susrete, večeri poezije… Želja nam je osnažiti suradnju s hrvatsko-talijanskim udrugama u Hrvatskoj, a u planu je i organiziranje susreta i druženja (posebno djece) s ostalim hrvatskim zajednicama diljem Italije (Milano, Trst, Padova), te s hrvatskom manjinskom zajednicom u Moliseu, kao i organiziranje nastupa Kazališta lutaka iz Zagreba u Rimu i revija hrvatskih narodnih nošnji u Rimu, organizacija i sudjelovanje u proslavi sv. Leopolda u Padovi – naglašava Andreja.

Hrvatsko-talijanska udruga

Iako je svoj novi dom pronašla u Italiji, Hrvatska je stalno prisutna u njezinu srcu. – Već 12 godina živim u Rimu i naravno da je svih tih godina domovina duboko prisutna u srcu i svaki put kada to okolnosti omogućuju dolazimo u Hrvatsku. Pokušavamo ovdje, suprug i ja, pokrenuti i nekakav posao, no vidjet ćemo. Suprug jako voli Hrvatsku, posebno more. Na kraju želim reći da su i Hrvatska i Italija moje domovine, iako je ova prva u mojim korijenima, no nije moguće živjeti u iseljeništvu ako se ne prihvati ili se ne zavoli i ta druga zemlja kao i ona rodna. I sigurna sam da u iskustvu svih iseljenika srce uvijek ostaje podijeljeno na dvoje. Svakako bih svima onima kojima se pruži mogućnost savjetovala da otputuju iz Hrvatske, steknu novo znanje, ali neka se, ako je to moguće, svakako vrate u domovinu i u nju ulože to novostečeno iskustvo za razvoj bolje budućnosti voljene nam Hrvatske – iskreno će Andreja.



Datum objave: 22.06.2014.