Autor: Zoran Stupar
Znate li zašto u je u Danskoj kupovina najjeftinija petkom? Zašto danska djeca spavaju u kolicima na hladnoći? Ili čak s temperaturom pokraj otvorenog prozora, dok vjetar nemilice puše? Možda ste čuli da Danci vole bez odjeće defilirati kraj prozora koji nemaju zavjese? Sve to opisala je i na neka pitanja odgovore dala Kristina Wolsperger Danilovski u svojoj knjizi ‘Danci i stranci’ koja je u Hrvatskoj imala odličan odjek.
Knjiga na vrlo zabavan način opisuje kulturološke razlike između Danaca i Hrvata i autoričin doživljaj danskih običaja koji se nama možda čine neobičnim. Kako je knjiga nastala, bi li se vratila u Dansku, kako se nosi s kritikama, upitali smo autoricu.
Kako je knjiga ‘Danci i stranci’ nastala i kako je primljena?
– Pisala sam mailove frendicama dok sam bila u Danskoj. Kad sam se vratila stalno sam pričala iste priče koje su im bile zanimljive. Zato sam se odlučila staviti ih na papir. Nisam imala u planu ići prema tržištu nego knjige pokloniti prijateljima i svom djetetu za uspomenu. Ma i sebi, da stalno ne pričam iste priče. To sam i napravila, u svojem izdanju. Investirala sam novac koji nisam očekivala da mi se vrati. Pozvala sam prijatelje na promociju, okupilo ih se 50-ak. Jedan od njih, koji se bavi izdavaštvom, rekao je – hajde da vidimo kako bi to išlo u knjižari. I tako je knjiga ušla u knjižaru. Prvih par mjeseci sam samo poklanjala knjige. Pravi boom je nastao kad me novinarka nazvala za intervju koji je objavljen u jednom dnevnom listu. Tada je započeo komercijalan posao.
Nedostaje li vam Danska?
– Ne. Znam otići tamo i uvijek mi je lijepo, ali ne bih se vraćala. To je za mene gotova priča.
Čime se danas bavite?
– Radim posao kojim sam se bavila i prije. Magistrica sam kemije, bacila sam se u privatne poduzetničke vode. Radim za sebe.
Što biste izdvojili kao najpozitivnije o Danskoj i Dancima?
– Puno, puno stvari. Razina socijalne svijesti, nepetljanje u tuđi život, uređena država, visoki porezi idu prema ljudima, kome treba, balans između života i posla, danski dizajn kojeg obožavam… Kultura je ipak na višoj razini nego naša. Mi nikad nećemo biti kao oni, a ni ne trebamo. Mi imamo sunce, prirodne ljepote, klimu, obitelj, lokaciju u Europi. Tamo nigdje ne možeš ići automobilom, do Osla i Stockholma imaš 7 sati. Ali oni imaju druge prednosti.
Što kao najnegativnije?
– Međuljudski odnosi i suzdržanost. Ne bih rekla da je to negativno, ali to mi nije odgovaralo. Naravno, to je do mene. Ako je nešto različito i ne sviđa ti se, ne znači da je loše.
Jeste li neke stvari u knjizi preuveličavali, uobličavali na način da budu zabavnije, a štivo ‘pitkije’?
– Da. Koristila sam parabole, ali nisam mijenjala kontekst. Knjiga nije uputa. U Hrvatskoj bi rekli da je preuveličavanje i uobličavanje laž. To nije laž. Kad si u nekog zaljubljen, najzgodniji je na svijetu. Realno nije, ali to je tvoj doživljaj i u tom trenutku ti je naj, naj. Tako je i s mojim doživljajem Danske. Knjigu ne treba shvaćati doslovno već treba shvatiti poantu.
Jeste li imali neugodnih iskustava s kritičarima?
– Zasad nisam.
Pročitat ću vam jedan komentar sa forum.hr-a pa vas molim da ga prokomentirate. ‘I sama živim u Danskoj i kritiziram je svakodnevno, ali me to ne sprječava da priznam i sve dobro što mi ova zemlja pruža. Ne podnosim generaliziranja i iznošenje neistine pod krinkom umjetničke slobode i hiperboliziranja, a to je upravo glavna karakteristika ove knjige.’
– Hajmo isto to prebaciti na Hrvatsku. Svi govore loše o Hrvatskoj. Da netko u Hrvatskoj objavi knjigu o broju nezaposlenih, korupciji i da govori sve što je, svi bi rekli ‘Da, prokleta Hrvatska’. I ja je kritiziram jer sam tu. Ja Dansku nisam generalizirala, upravo suprotno, poentirala sam do u detalje. U Danskoj nisam bila u 300.000 vrtića, bila sam u tri, četiri. To nitko ne može reći da sam izmislila. A kakvo je generalno stanje u vrtićima, ne znam. Ja ne pljujem po Danskoj i ne kažem ljudima da ne odu u Dansku. Dapače, idite gdje god možete, kad god se pruži prilika. Bit će vam to super iskustvo, naučit ćete nešto, obrazovat ćete se i cijenit ćete svoje. Ali ništa nije crno-bijelo. Ja ne kažem da je Hrvatska savršena; dapače, vjerojatno bi bilo lakše ovakav posao kojim se bavim raditi u Danskoj, da sam Dankinja.
Ista osoba kaže da je laž da su vrtići takvi kakvima ih opisujete, kao drvene barake.
– Evo, poslat ću vam fotografiju pa zaključite sami. Sviđao se kome ili ne, ali ovaj vrtić je realno drvena baraka. 
Danski vrtić koji je, doista, drvena baraka
Smatrate li se prilagodljivom osobom?
– Svatko je prilagodljiv tko prođe takvo životno iskustvo. Moraš se prilagoditi.
Britanski novinar Michael Booth je napisao knjigu u kojoj se pozabavio pozitivnom slikom koju ljudi imaju o nordijskim zemljama, između ostalih i Danskom. Tako kaže da Danci imaju najvišu razinu privatnog duga na svijetu, da su stravično neekološka zemlja i četvrti na svijetu po razini ekološkog otiska (koliko određena zemlja zagađuje naš planet), najviše poreze na svijetu, imigranti, kaže, žive sa svinjama...
– Što se ekologije tiče, možda bi me neki stručnjak brojevima mogao demantirati, ali u Danskoj je sve ekološki. Od bicikala, tvornica… U elitnim dijelovima Kopenhagena, u rangu našeg Pantovčaka, postoje spalionice otpada. Tamo se nitko ne buni, kod nas bi svi šizili kad bi se spalionica otvorila par metara od njihove kuće. Nemam službenu statistiku, ali definitivno bih rekla da su ekološki jedna od najosvještenijih zemalja. Što se imigranata tiče, njima je teško, pogotovo onima druge rase. Kao i svugdje u Zapadnoj Europi. Čak je Danska i bolja, u drugim zemljama su više getoizirani. Danci ih uključuju u društvo, omogućavaju im da besplatno nauče jezik. Rekla bih da postoje dva nivoa odnosa prema strancima. Prvi je službeni, a drugi je privatni, gdje stranci općenito nisu dobrodošli.
Jeste li ikad s kojim Dancem otvoreno popričali o svom viđenju Danaca?
– Jesam. Dance bih podijelila na dvije skupine; jedna je ona koji su putovali, živjeli vani. Oni Dansku vole najviše na svijetu, ali drugačije gledaju na nju. Druga skupina su Danci koji nikad nisu izašli iz predgrađa Kopenhagena. Da, stalno sam pričala o svom viđenju Danaca i mnogi od njih su me podržali, ali isključivo ovi koji su bili negdje, vidjeli nešto.
Biste li pristali da se vaša knjiga prevede na danski pa da Danci mogu čitati o sebi?
– Da, pristala bih. Ali mislim da im to ne bi bilo zanimljivo. Kontrast i razlika su zanimljivi kod nas na jugu. Ali njima je npr. drveni vrtić normalan, oni bi samo upitali: ‘A kakvih drugih vrtića ima?’. Ne vjerujem da bi to bio bestseller na sjeveru. Ali bi bilo puno zanimljivije Grcima, Talijanima, Španjolcima… To mi je sljedeći korak.
Dijeli li vaš suprug iz knjige, Mirko, vaš doživljaj Danske?
– Da, apsolutno.
Što Hrvati mogu naučiti od Danaca?
– Na prvom mjestu toleranciju, dijalog, neisključivost, neke više civilizacijske norme. Da nije sve što je različito loše. Dopustiti ljudima živjeti. Ovdje se ne dopušta. Možemo naučiti da sami za sebe odgovaramo, nije nam uvijek netko drugi kriv.
A što Danci od Hrvata?
– Uživati u životu, pokoji recept, unijeti u život više strasti i emocija. Oni se ne uzbuđuju ni pozitivno ni negativno. Kad bi to imali, a ne mogu zbog klime, bili bi savršena zemlja. S druge strane, kad bi mi imali njihove pozitivne strane, mi bi bili savršeni. Ali savršeno ne postoji.
Pišete novu knjigu?
-Da, ali nema veze s Danskom, o ženama i životu je. Počela sam je pisati, ali ne znam kad će izaći.
>>> Devet danskih običaja koji su Hrvatima nepojmljivi
Datum objave: 02.10.2014.
