Autor: Gojko Borić
Najbolji odnosi Hrvata i Nijemaca počeli su se razvijati u sumraku Jugoslavije god. 1990. nakon što je vlada Helmuta Kohla i Hansa-Dietricha Genschera shvatila da Hrvatskoj i Sloveniji ne može odbiti pravo na samoodređenje, (zajamčeno ne samo u Ustavu SFRJ nego i u Povelji Ujedinjenih Naroda!) kad se i sama koristila tim pravom u procesu ujedinjenja dviju njemačkih država.
Zahvaljujući njemačkim nastojanjima i Europska Unija je uvidjela da ne može ‘spasiti’ Jugoslaviju pa se, premda nevoljko, priklonila politici Bonna, Vatikana i Beča. Veliku ulogu u tadašnjem uspješnom razvitku hrvatsko-njemačkoga prijateljstva igrala je i hrvatska zajednica u Njemačkoj. Daleko bi nas odvelo da o tome iznesemo i najnosnovnije podatke.
Nakon povlačenja Genschera, njegov nasljednik Klaus Kinkel više je igrao ulogu ‘nositelja opomena’ Europske Unije vladama predsjednika Franje Tuđmana nego prijatelja Hrvatske. Njemu Hrvati sigurno neće podignuti spomenik kao Genscheru u Selcima na Braču, (što meni osobno nije bilo po volji jer živim se ljudima ne podižu spomenici).
I Joschka Fischer koji je došao na stolicu šefa njemačke diplomacije nakon Kinkela nije bio baš sklon Hrvatskoj, ali, kako naš narod kaže, ‘prošla je baba s kolačima’, Hrvatska se ustalila i danas, ponovno zahvaljujući, među ostalim, i njemačkoj vladi, kroči velikim koracima u smjeru Europske Unije.
Hrvati u Njemačkoj sigurno su glede integriranja u njemačko društvo jedna od najstabilnijih nacionalnih skupina među strancima. Kölnski nadbiskup, kardinal Joachim Maissner, rekao je u jednom interviewu za Hrvate da su ‘sol u juhi njemačkoga katolištva’. Bolji kompliment nismo mogli dobiti jer više od 90 posto ovdašnjih Hrvata su katolici, a oni koji to nisu barem se tako ponašaju.
Datum objave: 27.07.2014.
