Autor: Antun Horvat
Postoji vrijeme šutnje i vrijeme za priču. Kako drevne mudrosti kažu ‘i ne djelovanje je djelovanje’. Zašto šutnja kada se toliko toga iz događalo i kada se promijenilo… da li se išta promijenilo? Moguće da jeste ali kada se sagleda malo dublje sve je isto. Priča oko naizgled velikih i bitnih stvari koje u stvari služe za zamazivanje očiju ili bacanje praha u oči. Posipanje pepelom svrstavajući se u obične smrtnike i grješnike. I mnogo priče ni oko čega stvarajući zaglušnu buku, koja stvara konfuziju u našim glavama. A što je uistinu rečeno to bi bio potreban opsežan elaborat.
Na isti način se ponašaju i naši Hrvati zbunjeni, konfuzni svatko sa svojim mišljenjem i stajalištem smatrajući da je samo njegov stav ispravan. Neki su čvrsto ustoličeni sa svom mogućom potporom, a neki samo galame kako su neshvaćeni i ugroženi u svome bitisanju i izražavanju, kako nitko nema sluha za njihovo djelovanje. Jer pa to je ono najbitnije što oni pripovijedaju, skrivajući se iza pompoznih pripovijetki i riječi, a gdje su tu djela.
Još uvijek mi je čudno kada netko kaže to i to bi trebalo učiniti, Ja sam smislio a ti sprovedi u djelo. A kada se svi ogluše o te želje i zapovijedi onda se ponašaju kao uvrijeđeni školarac koji psuje svoje nastavnike kako su glupi jer nisu dobro ocijenili njihov uradak, a baš su ga lijepo po njihovom mišljenju uradili. Zašto je ocijenjen sa slabom ocjenom? Baš su idioti i glupi pa valjda je to moj uradak i ja znam da je on za odličnu ocjenu. A rijetko se tko zapita što je učinio da taj uradak dobije odličnu ocjenu.
Da razumijem ja i te i takve koji se kriju iza pompoznih riječi i naredbi ka drugima, ne znaju drugačije ali svoju svrhu shvaćaju Nihilistički. Misleći ako izgovore po koju pompoznu riječ da će biti veći i bitniji. Istina, kod nas Hrvata ima mnogo poltronizma. Zašto je to tako?
Jednostavno ako nismo sami dovoljno sposobni da nešto učinimo onda se priklanjamo grupi koja naizgled ima svoj stav i svoje ciljeve i na sve moguće načine želimo da s tim svojim ‘stavom’ postanemo jako važni.
Da li smo svi tako loši?
Ne to je samo jedna manja grupacija koja je isplivala u ova nemirna vremena koja su iza nas. A velika većina je ušutjela jer su ‘pogrješno’ odgojeni ‘Ako nemaš što pametno reći bolje šuti’. Ispostavilo se da je većina manjina, jer kada bi netko od te većine podigao glavu i počeo da priča i djeluje onda bi gore pomenuta grupacija udružila svoje snage da ga utiša ne birajući sredstva i načine. U to vrijeme borbe protiv oportunista i najgori neprijatelj postaje najbolji prijatelj. Vodi se zakulisna borba kao u vrijeme hladnoga rata kada je svatko svakome neprijatelj i prijatelj, samo sa jednim ciljem kontrole i vlasti radi vlasti.
Naravno tu se onda nalazi onaj takozvani oportunista da plati sa svojom glavom, izopćen iz društva obilježen žigom Jude i raspet na stubu srama kao najveći zločinac ili obična sjecikesa kog treba kamenovati. Razlozi za moju šutnju su mnogobrojni. Mogao bih nabrajati to bi izgledalo kao bezlično pravdanje. Jednostavno moje ne djelovanje je bio moj vid djelovanja. Pored sve one konfuzije euforije i histerije još samo sam ja falio.
Prevrtale su se stare priče stara nezadovoljstva i stari strahovi. A nitko nije podigao glavu, koju je zario duboko u pijesak da kaže e pa to je sada to ajde da vidimo što možemo izvući iz ovoga što nam je sada servirano. Nisam u tim silnim bukama čuo da je netko to pomenuo. Samo još jedna borba Nihilista začinjena velikim brojem poltrona kojima je ovo sve jako dobro i lijepo.
Sada sam i ja počeo da napadam i pričam kako nitko nije dobar i kako su svi loši, ne naprotiv ima tu jako dobrih i kvalitetnih, koji samo trebaju malu potporu da se pokrenu iz učmalosti i mrtvila. A sigurno se pitate što sam ja učinio osim što sam šutio. Oni koji me poznaju i prate moje djelovanje znaju da moja šutnja nije bila bezlični bijeli šum.
Datum objave: 08.07.2014.
