Autor: Z.S./Jutarnji list
Zagrepčanka Kristina Wolsperger Danilovski 2009. godine preselila se u glavni grad Danske, Kopenhagen. Rezultat života na sjeveru Europe je knjiga ‘Danci i stranci’ u kojoj autorica navodi neke običaje Danaca koji su većini Hrvata u najmanju ruku – neobični.
Internet
U Danskoj se sve može obaviti preko interneta, pomoću žute kartice. Sve je do te mjere internetizirano da su neka kod nas klasična zanimanja, poput knjižničara, potpuno nestala. U knjižnici je sve kompjutorizirano. Knjige se posuđuju pomoću kompjutora, vraćaju se na svojevrsnu pokretnu traku koja pak izdaje račun za zakasninu, ako postoji. Plaća se POS-om. Sve je manje i blagajnica, veliki trgovački lanci polako prelaze na automatske blagajne. Karte za trajekte mogu se kupiti samo online, i to za određeni trajekt u određeno vrijeme. Ako putnici zakasne – mogu ući u prvi sljedeći na kojem ima mjesta. Prosječno čekanje – do pola dana. I novine se čitaju online – gotovo da i nema kioska s papirnatim novinama, one se kupuju u dućanima i jako su skupe.
Fitness
Dvije ulice od svog stana Kristina je pronašla dobar fitness klub. Rade non-stop, imaju jogu, pilates, vježbanje, termine si određuješ kako ti odgovara, i to preko interneta, a cijena od 350 kruna mjesečno (jedna kruna otprilike odgovara jednoj kuni) bila je prihvatljiva. Upisala se i oduševljeno otišla kući rezervirati termine. S obzirom da nije znala kako će joj izgledati raspored, tjedno bi rezervirala šest do osam termina, znajući da će, u najboljem slučaju, iskoristiti dva. Nakon uspješnih mjesec dana tijekom kojih je oduševljeno hvalila i cijenu i uslugu ovog kluba, stigao joj je račun: 1500 kruna. Bila je hladna kao špricer, uvjerena da će ubrzo razriješiti nesporazum. Ispostavilo se da nesporazuma nema i da danska zaposlenica iskreno ne razumije o čemu Kristina priča: najmanje 15 puta rezervirala je termin na koji nije došla te je dobila 15 pojedinačnih kazni. Sat na koji ne dođeš dvostruko je skuplji od onoga na koji dođeš. Kristinu je uhvatio bijes i baš u trenutku kad je odlučila da im to neće platiti ni po koju cijenu sjetila se žute kartice pomoću koje se upisala: svaki će joj mjesec obračunavati kamate i na kraju se svakako naplatiti. Još će joj otići i stan na bubanj. I tako se jednostavno morala disciplinirati, no nije prestala s plaćanjem kazni: u ugovoru (na danskom) potpisala je da će na svaki sat doći 10 minuta ranije. Jednom je došla sedam minuta prije početka. Uredno je platila kaznu.
Ništa nakon 6 popodne
U Danskoj se sve zatvara oko 18 sati. Čekate li u dućanu i sat vremena u redu ne biste li platili robu, kad istekne radno vrijeme – morat ćete napustiti trgovinu i vratiti se sutra. Izlazak nakon 18 sati pomalo je nepristojan. Danci u 18 sati imaju zajednički obrok, svojevrsnu ručak-večeru, a u 19 sati djeca već spavaju. Takav je red. Dugo najavljivani i očekivani kulturni događaj – gostovanje njemačke filharmonije – u Kopenhagenu je zakazan za 17.30 sati. Jednom je Kristina odlučila isprobati dansku strpljivost. Zajedno s dvije prijateljice s juga otišla je proslaviti Dan žena u restoran na kasnu večeru u 19.30 i čvrsto odlučila ostati što je dulje moguće. Od 21 sat nadalje konobari su oko njih prali pod, raspremili su sve stolove, mrzovoljno im donijeli račun koji nisu tražile, ali nisu se dale. U 22 sata doslovce su ih izbacili van.
Štednja, štednja, štednja
Danci su iznimno štedljiv narod. Špeceraj se kupuje petkom, jer se subotom dolaze nove pošiljke voća, povrća i mesa te se petkom stara pošiljka prodaje po akcijskim cijenama. Kako preferiraju sirovu hranu – dobiju sve što im treba. Danci rijetko kuhaju, ali obrok izvan doma smatraju rasipništvom i luksuzom. Nenamjenski krediti, koji se kod nas masovno dižu kad trošimo preko mjere, u Danskoj su iznimno rijetki. Kamate su najviše 3 posto, ali kredit jednostavno ne možeš dobiti bez krajnje dobrog razloga: banka – koja neminovno zarađuje na takvim kreditima – takve kredite u pravilu ne odobrava ni kad je platežna moć za njihovo vraćanje neupitna. Umjesto nenamjenskih kredita banka nudi – tečaj upravljanja vlastitim novcem! Danci koncept minusa, odnosno ‘dopuštenog prekoračenja po tekućem računu’ uopće ne razumiju.
Terapeutski učinak spavanja na cesti
U mračno jutro, šibana hladnim sjevercem i praćena prvim kapima kiše, Kristina je prolazila pokraj desetak kolica parkiranih u dvorištu jaslica u kojima će ponovno ostaviti svojeg uplakanog 1,5-godišnjeg sina, kad začuje stenjanje i tihi plač. Misleći da umišlja, nagne se nad jedna kolica, kad tamo ugleda zavezanu bebu jasličke dobi kako plače. U devet od deset kolica spavale su bebe, na nordijskoj hladnoći, bez nadzora! Kristina još nije znala da Danci duboko vjeruju u terapeutski učinak spavanja djece na otvorenom, uglavnom bez nadzora. I doista ne razumiju zašto ostatak svijeta panično zove policiju i centar za socijalnu skrb kad naiđe na kolica na cesti u kojima plače beba. U danskim je jaslicama takvo čuvanje djece standard: ako slučajno nemaju dvorište, moraju imati osiguranu terasu za dječju spavaonicu na otvorenome!
Najbolje je djecu ostaviti u šumi
Danci ekstremno drže do ekologije i zdravog života. Danska djeca rijetko dobivaju slatkiše, a pazi se da redovito jedu sirovu hranu. Ne kupuju im se igračke bez kraja i konca, trebaju biti kreativni i igrati se vani, bez upletanja odraslih. Zato su iznimno popularni šumski vrtići – ‘ustanove’ zbog kakvih bi u Hrvatskoj sasvim sigurno digli na noge pravobraniteljicu za djecu, Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo socijalne politike te zahtijevali kazneni progon vlasnika. Radi se o vrtiću koji se, u građevinskom smislu, sastoji od sklepanog sanitarnog čvora na livadi uz šumu izvan grada. A vrtićke sobe, dvorana za sport i ples, hodnik s ormarićima za stvari i ostali uobičajeni inventar nalazi se – u šumi. Pelenaši, dakle dvogodišnjaci, idu u grupu Hrast, a predškolci u Smreku. Osam sati svaki dan ta djeca borave – u šumi, bez nadstrešnice, bez zgrade, bez igračaka, bez radijatora. I to u državi u kojoj jaka zima traje od konca rujna do sredine svibnja. Sa sobom nose lunch pakete, pretežno sirove hrane. Osnovno je pravilo da se jasličari moraju animirati sami, bez upletanja pedagoga. Nakon osmosatne smjene, busevi djecu odvode natrag u grad. Teško je zamisliti zagrebačku mamu kako pristaje da joj netom prohodalo dijete osam sati dnevno samo tumara šumom na minus 10. Ali isto tako nema zagrebačke mame – za razliku od kopenhaške – koja ne zna što su vrtićke boleštine. U šumskim vrtićima nema ni virusa ni bakterija. Ta su djeca – zdrava kao dren.
Beba ima temperaturu? Ostavite je golu na snijegu
Danci ne nasjedaju prevarama farmaceutskih lobija i ne troše lijekove bez veze jer – od većine se stvari ne umire. To je mantra ne samo prosječnih Danaca već i njihovih liječnika. Nakon dugo godina otpora, prihvatila ju je i teta Ankica, izbjeglica iz Bosne, koja već 20 godina radi kao teta u tamošnjem vrtiću. Teta Ankica dugo je smirivala Kristinu koja je dobila slom živaca kad je u vrtiću svojeg djeteta vidjela bebu skinutu do pelena postavljenu pokraj otvorenog prozora usred zime. Bila je tamo jer joj se tako prirodno spušta temperatura! Čepiće, sirupiće i obloge, prvu pomoć svake hrvatske mame, danske mame najčešće preziru. Kao što se generalno preziru bespotrebni odlasci liječniku, zbog, recimo, visoke temperature ili vodenih kozica. Budući da se kod liječnika ne dolazi bez internetske ili telefonske najave, do njih je gotovo nemoguće doći s tako običnim simptomima. Kristina je na kraju za svojeg bolesnog mališana zvala zagrebačke liječnike, koji bi joj ili pomogli telefonski ili bi je podučili kako da predimenzionira simptome da bi u Kopenhagenu došla do svojeg termina u ordinaciji.
Na frizuru u Zagreb
Ulazak u neku drogeriju i pomno biranje šampona ili gela za tuširanje sitne su i uobičajene radosti dobrog dijela žena u Hrvatskoj. U Danskoj nas smatraju sumanutima. Kod njih je važno da je zdravo, eko i u maxi pakiranju. Kao da sam se vratila na početak 80-ih u Jugoslaviji, kaže Kristina. Nema šarenih polica ni mirisne ponude: pakiranja su petlitarska, bez mirisa i aditiva. Ne pjene se – to im je zajedničko. Kao toliko puta ranije, njezino je čuđenje naišlo na nerazumijevanje: ne zagađuje vodu, što biste više htjeli? Još se nije pomirila s kupanjem bez pjene i mirisa kad je shvatila da njezin uobičajeni frizerski tretman – sivo-srebrni pramenovi svaka tri mjeseca – u Kopenhagenu naprosto nisu mogući, čak ni kad bi odlučila za njih dati pola plaće. Jer takva moćna kemija kojom bi se dobili zadovoljavajući pramenovi naprosto je neprihvatljiva: tamo se mogu dobiti jedino eko natural pramenovi. Tražila je i u skupim frizerajima, a stala je kod ponude od 5000 kruna. Dok nije shvatila: jeftinije je otići u Zagreb i napraviti pramenove, a usput kupiti i mirišljave tromjesečne zalihe gelova za tuširanje. Avionska karta košta 1000 kuna, a najbolji pramenovi 600 kuna. Činila je tako pune tri godine života u Kopenhagenu: svaka tri mjeseca dolazila je u Zagreb – frizeru.
Čemu zavjese?
Što je zemlja južnije, koristi više pokrivala, zavjesa, tkanina. Što se ide sjevernije, pokrivala sve više padaju. Danci, recimo, obožavaju staklene zidove i stječe se dojam da normalne zidove koriste isključivo unutar kuće ili stana – nikad kao vanjske. Njihovi su domovi stakleni, prozirni, otvoreni svakom pogledu. A zavjese ne koriste. Nije im neugodno presvlačiti se tako pred prozorom, a Kristina je nekoliko susjeda uhvatila kako neopterećeno vode ljubav. Na lokalnom bazenu, na koji vrlo često majke dolaze s djecom, uobičajeno je da se prije odlaska u bazen sve žene skinu i zajedno tuširaju, komentirajući jedna drugu. Nema sramežljivosti, čak ni pred djecom gotovo pubertetske dobi. Kristina se jedina tuširala u badekostimu.
Datum objave: 27.09.2014.
