Autor: Darko Grden
‘Nemam izbora, odlazim u Kanadu!’, ‘Iz Hrvatske otišlo 400 liječnika’… Slični naslovi sve su češći na papirnatim i virtualnim stranicama hrvatskih medija. Iseljavanje je, može se reći, konstanta novije hrvatske povijesti. Zbog gospodarske krize, koja postaje trajnim stanjem, i visoke nezaposlenosti mladih ono ponovo poprima zabrinjavajuće razmjere.
O fenomenu iseljavanja i iseljeništva općenito za Glas Koncila govori dr. Rebeka Mesarić Žabčić, viša znanstvena suradnica na Institutu za migracije i narodnosti i docentica dvaju kolegija, ‘Hrvatsko iseljeništvo’ i ‘Migracije na Mediteranu’ na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Već godinama prati problematiku iseljavanja i hrvatskog iseljeništva.
Posebna područja znanstvenog interesa dr. Mesarić Žabčić jesu iseljavanja mladih iz Hrvatske, tj. vanjska migracija, i to na tri kontinenta, Australiju, Europu i Sjevernu Ameriku. Sugovornica Glasa Koncila surađuje s različitim hrvatskim migrantskim zajednicama i česta je sudionica na znanstvenim skupovima i forumima o hrvatskom iseljeništvu u Hrvatskoj i inozemstvu.
Hrvatskoj je potreban registar stanovništva
O iseljavanju, posebno mladih ljudi iz Hrvatske, puno se govori. Dojam je da iseljavanje poprima velike razmjere. Postoje li o tome točni podatci ili barem neki pokazatelji zahvaljujući kojima bi se moglo doći do što točnijeg broja?
DR. MESARIĆ ŽABČIĆ: Točni podaci o vanjskoj migraciji, tj. o iseljavanju iz Hrvatske ne postoje. Struka godinama upozorava na taj problem. Porazno je što ne postoji ni jedna institucija ni baza podataka koja bi točno pratila migracijske tokove, a i popisne metodologije od 1961. do 2011. su neusklađene. Vanjska se migracija prati tek od 1971. godine u Državnom zavodu za statistiku. Do tada uopće nismo imali podatke o vanjskoj migraciji. Kad je riječ o MUP-u, osoba koja napusti Hrvatsku nema potrebu ni obvezu odjaviti se u MUP-u. Imam, primjerice, prijatelje koji već 22 godine žive u Velikoj Britaniji, a još su uvijek prijavljeni u Hrvatskoj.
Rješenje bi bilo da se pristupi izradi registra stanovništva, kao što ga imaju, primjerice, Italija i Slovenija. Na to se upozorava već godinama, bilo je i obećanja da će se pristupiti izradi registra, ali do danas pomaka nema. Registar bi, uz ostale podatke, omogućio praćenje kako iseljenih iz Republike Hrvatske tako i useljenih. Stoga, kad govorimo o podacima o vanjskoj migraciji, zapravo je riječ o procjenama. Puno je bolje stanje kad je riječ o unutarnjoj migraciji, koju Hrvatski zavod za statistiku relativno dobro može pratiti.
Prema istraživanjima koje smo radili dr. Anđelko Akrap i ja o iseljenom stanovništvu unatrag 15 do 20 godina dolazi se do procjene da se unatrag pet godina iselio grad veličine Rijeke, dakle oko 150.000 stanovnika. Taj podatak je zabrinjavajući, a još veći razlog za zabrinutost jest činjenica da je pri tome riječ o mladom, radno aktivnom i reprodukcijski sposobnom, vitalnom stanovništvu. Treba naglasiti uz to da je riječ o trajnom, dugoročnom gubitku za Hrvatsku koji bismo s inače lošim demografskim trendovima svakako trebali shvatiti kao poziv na uzbunu.
‘Hrvatska se mora početi razvijati u prostoru’
Posljedice iseljavanja i unutarnjih migracija u nekim su sredinama u Hrvatskoj – ne nužno u zabačenim selima – vidljive golim okom. Možete li, međutim, čitateljima što cjelovitije prikazati posljedice iseljavanja, osobito mladih?
DR. MESARIĆ ŽABČIĆ: Gubitak koji donosi iseljavanje stanovništva najbolje bi se mogao opisati pridjevom nenadoknadiv, u kontekstu najšireg društvenog značenja. Iseljavanje povlači za sobom nekoliko ključnih pitanja. Tko će razvijati Hrvatsku za nekoliko desetaka godina? Postavlja se i pitanje može li uopće bilo koji mirovinski i socijalni sustav na svijetu, pa i najbogatijih zemalja, dugoročno izdržavati stanje kakvo je trenutačno u državi. Činjenica je da ljudi odlaze zato što nemaju posao, što je uistinu ključan problem.
Drugo pitanje koje se postavlja jest tko će živjeti na prostoru Republike Hrvatske? Jer, Hrvatska će na karti svijeta postojati, ali tko će u njoj živjeti, hoće li Hrvati postati manjina u vlastitoj državi? Tko će se doseliti, koji profili struka i slično. Ne smije se zanemariti ni postojanje unutarnjih migracija. Poznato je da postoji trend iseljavanja s otoka, iz Dalmatinske zagore, s jadranske obale, u novije vrijeme i iz nekoć bogate Slavonije. Primjećuje se veća koncentracija stanovništva u tri-četiri grada. Ni takvo stanje dugoročno nije održivo. Hrvatska se mora početi razvijati u prostoru. Ne zaključuju samo ekonomisti da je to preduvjet svakog ozbiljnijeg gospodarskog rasta.
Odlaze oni koji godinama ne mogu dobiti posao
Istaknuli ste da se u javnosti puno govori o “odljevu mozgova”. No manje se govori o odljevu takozvanih običnih ljudi, onih s ne baš traženom diplomom ili bez diplome…
DR. MESARIĆ ŽABČIĆ: Odljev mozgova pojava je za koju možemo reći da je oduvijek prisutna. Oni najobrazovaniji, najambiciozniji – u onom pozitivnom smislu – uvijek će tražiti priliku za usavršavanja, napredovanja i slično. To nije moguće zaustaviti. Vrlo je teško reći što prevagne u odluci pojedinca da napusti svoju zemlju. Često ni roditelji ne mogu utjecati na konačnu odluku svoje djece. Kada studenti odu na razmjene studenata na druga sveučilišta, često traže novu stipendiju nakon isteka prve, pronađu i ‘part-time job’, a ima i slučajeva da se zaljube, osnuju obitelj i nikad se ne vrate.
Primjerice znanstvenici su svojevrsni moderni nomadi, odlaze zbog usavršavanja, a onda pronalaze mjesto pod suncem gdje će graditi svoj dom. Često je to povezano s radnim uvjetima koji im se nude, tj. s mogućnošću napredovanja. Što se pak tiče ‘običnih’ ljudi, rekla bih na temelju iskustva s našim iseljenicima da odlaze oni koji nikako ne mogu godinama dobiti stalan posao. Mnogi se od onih koji odu brzo i vrate. Uvjere se nakon određenog vremena da rade slične poslove kao i u Hrvatskoj, ili mimo svoje struke, na ugovore na određeno vrijeme, da nema trajne sigurnosti, da je stres prevelik – i odluče se na povratak. Ne mogu se svi nositi s time. Neki ipak i uspiju. Svi koji pomišljaju na odlazak trebaju biti svjesni da nigdje ne cvatu ruže. Vrijedi dobro promisliti je li stanje za njih u Hrvatskoj uistinu tako bezizlazno.
Kad je riječ o razlozima i uzrocima zbog kojih se ljudi iseljavaju, struka govori o takozvanim ‘pull’ i ‘push’ čimbenicima, dakle o čimbenicima u odabranoj zemlji koji ljude “privlače” da se u nju dosele i o čimbenicima u matičnoj zemlji koji ih ‘guraju’ u iseljeništvo. Danas se u Hrvatskoj mnogo govori o takozvanom “odljevu mozgova”. No ovdje je, posebno posljednjih godina u vrijeme krize, riječ o ekonomskoj migraciji, znači o ljudima koji odlaze trbuhom za kruhom. Drugim riječima, odlaze ne ponajprije zato što bi im drugdje bilo bolje, nego zato što misle da ovdje nema perspektive…
Za sada se uglavnom vraćaju umirovljenici
Postoje li podaci, ili kakav vjerodostojan postotak, o broju iseljenika koji se vraćaju u Hrvatsku, pogotovo ovih novih iseljenika?
DR. MESARIĆ ŽABČIĆ: Nažalost, ni o tome se ne može sa sigurnošću govoriti, upravo zbog nepostojanja registra stanovništva koji bi bilježio i one koji se vraćaju. Praksa pokazuje da su mladi iseljenici, oni koji su napustili Hrvatsku u posljednjih pet ili deset godina, još uvijek previše ogorčeni time što su morali otići te se ne mogu odlučiti hoće li se vratiti ili ne. Za sada se uglavnom vraćaju ljudi koji su u mirovini i koji su ovdje stekli neku nekretninu. Često im je Hrvatska drugi dom, znači neki od njih pola godine žele živjeti ovdje, a pola u zemlji u kojoj su stekli uvjete za mirovinu. Ovdje im je lijepo, ali tamo ih vežu djeca, unuci i općenito način života. Nedavno uvođenje oporezivanja stranih mirovina ne će sigurno ići u prilog povratku iseljenika u našu domovinu.
Treba poticati povratak iseljenika
Slažete li se s tvrdnjom da pitanje iseljavanja/ostanka ima gotovo duhovnu komponentu, tj. dimenziju nade. Vide li mladi ljudi u Hrvatskoj zemlju koja nudi perspektivu (nadu), u kojoj se i za koju se isplati – opet duhovni pojam – žrtvovati? Kako s obzirom na tu dimenziju ocjenjujete ozračje u Hrvatskoj?
DR. MESARIĆ ŽABČIĆ: Velik broj mojih studenata mašta o tome kako će se iseliti iz Hrvatske. No kad se s njima porazgovara i malo im se dočara što ih sve čeka u toj novoj zemlji, mogući problemi i izazovi – već sedamdeset posto njih kalkulira bi li se iselilo ili ne. Nažalost, mnogi često tek kad odu u tuđinu shvate što znači otići iz domovine. Stanje u Hrvatskoj trenutačno nije zadovoljavajuće, ali to ne znači da za koju godinu ne će biti drukčije i zadovoljavajuće. Ljudi me u svijetu često pitaju kako to da 4,5 milijuna Hrvata ne može živjeti od turizma i poljoprivrede. Prirodno smo bogata zemlja i imamo izvrstan geopolitički položaj. Mislim da napokon već jednom za svagda moramo riješiti neke dileme iz prošlosti, shvatiti Hrvatsku kao našu zajedničku vrijednost, za koju se vrijedi boriti, graditi je, razvijati je, žrtvovati se. U tom se smislu moramo okrenuti budućnosti, ali trebamo postati svjesni toga.
Ne možemo ni zamisliti koliko im znače misije
Baveći se iseljeništvom, zacijelo ste se susreli s našim katoličkim misijama. Kad je riječ o starijim naraštajima iseljenika, njihova je uloga dobro poznata. No mogu li one pomoći i novim iseljenicima koji se više ne iseljavaju u ‘valovima’?
DR. MESARIĆ ŽABČIĆ: U to nema nikakve sumnje. Većina ljudi, kad se nađu u najtežim situacijama, obično prvo ide u crkvu, čak i oni koji inače u nju rijetko ili nikako ne zalaze. Odlaskom u drugu zemlju čovjek odjednom »uskoči« u sasvim novu situaciju koju, posebno u početku, doživljava kao veliku prazninu. Ima potrebu odžalovati, nekome se požaliti, s nekim se razveseliti. Mi ovdje u Hrvatskoj ne možemo ni zamisliti koliko tim ljudima znače hrvatske katoličke misije jer osim svoje temeljne duhovne funkcije, daju ljudima i mogućnost za susret. Time pomažu u očuvanju ne samo vjerskog, već i nacionalnog identiteta kako starijih tako i novih naraštaja iseljenika. Stoga je njihova važnost nemjerljiva. Time, dakako, nipošto ne želim umanjivati važnost drugih iseljeničkih organizacija i društava.
***
… ‘Dolazi se do procjene da se unatrag pet godina iselio grad veličine Rijeke, dakle oko 150.000 stanovnika. Taj podatak je zabrinjavajući, a još veći razlog za zabrinutost jest činjenica da je pri tome riječ o mladom, radno aktivnom i reprodukcijski sposobnom, vitalnom stanovništvu. Treba naglasiti uz to da je riječ o trajnom, dugoročnom gubitku za Hrvatsku koji bismo s inače lošim demografskim trendovima svakako trebali shvatiti kao poziv na uzbunu.’
Datum objave: 23.06.2014.
