A ja pod palmama sjedim
I zvjezdice brojim.
Naša Dalmacija jest na Mediteranu, ali ne na njegovim južnim, nego na sjevernim jadranskim obalama. Klima i hortikultura našega područja potpuno je različita od onih južnih. U njoj se goji drugo drveće, bor, čempres, maslinu, ali ne palme.
Pojedina stabla palmi stizala su katkada i u naše privatne parkove, naročito one naših starih kapetana koji su znali koju donijeti i posaditi u svom vrtu kao egzotičnu biljku. Palme u našoj klimi nikada nisu mogle uroditi niti pravim plodovima, već nekim zakržljalima. Imati palmu u vrtu bilo je kao imati crnačku služavku.
I u nekoliko splitskih privatnih vrtova bila je pokoja palma, kao zanimljiva egzotična biljka. Zanimljivo je da se u pučkom Velom Varošu jedna ulica i zvala Palmina ulica, po jedinoj palmi koja je u njoj rasla. Kolikogod cijenili, gajili i opjevavali naše južnjačko bilje, palma je do jučer bila iznimna egzotična i vrlo rijetka biljka, nikada sađena na javnim područjima, nego tek u pokojem privatnom ‘đardinu’.
Pogrešna je citirana tvrdnja nekih da je naš poznati povjesničar umjetnosti Cvito Fisković pohvalno pisao o palmi. Naprotiv, on je objavio članak o palmi u nas, ali citira se tek prvi dio njegove rečenice, a ne i nastavak u kojem je izričito naglasio protivljenje sadnji palmi u redovima na našim javnim prostorima.
Rive i rivice naših primorskih gradova i gradića bile su do dvadesetih godina prošloga stoljeća redovito zasađene stablima duda, murvama. Murve su brzo rasle, ljeti su bujnim krošnjama pružale ugodni hlad, a zimi, gole i obrezane, sunčano svjetlo i toplinu. Zimsko obrezivanje pružalo je njihovom preostalom drveću privlačne skulptorske oblike po svim našim dalmatinskim obalnim i otočkim lukama i lučicama. Splitski slikar Ante Kaštelančić je na svojim ranijim slikama u uspjelim ravnovjesjima slikao te gotovo kreativne individualne kompozicije.
Sreća, odnosno možda manje sreća za našu javnu hortikulturu, postao je rasadnik palmi na našem najjužnijem otoku Visu, koji je njima prije stotinu godina počeo opskrbljivati palminim mladicama javne obalne prostore naših dalmatinskih obalnih gradova, gradića, pa i do jučer još tipičnih težačkih i ribarskih primorskih naselja.
Presudna je bila namjera Splićana da svoju rivu, od 1880. do 1920. zasađenu murvama, pod kojima se ljeti hladila a zimi grijala – zaštićena od sjevera zgradama – oslobode tih zelenih i krošnjastih murvi (sačuvanih na starijim fotografijama i razglednicama) i zasade viškim palmama, što je obavljeno od 1920. do 1927., a da rivi pridonesu i njezinim asfaltiranjem 1926. godine. Tako je splitska riva postala slikovita i gotovo egzotična pozornica Tijardovićeve operete Male Floramye.
Prije Drugog svjetskog rata rijetke su rive i rivice ostalih naših dalmatinskih primorskih gradova, od velikih do onog najmanjeg mjesta, počeli sjeći murve i saditi palme. Danas su sve naše rive i rivice, sustavno i navodno ukrasno i turistički, općenito poželjno, zasađene redovima palmi. Sami smo se uvjerili, a donekle i danas vidimo, kako se sijeku posljednji borovi još preostali u našim lukama (npr. U Veloj Luci i dr.), kao i ostala stabla i sade isključivo palme.
Izvanrednu raznolikost svakog pojedinog bora (odvojenog, a ne u monotonim šumarcima) zamjenjuje pomodan prestiž palminih drvoreda, monotono i jednolično poredanih u uvijek jednake ponavljane nizove i prizore. Je li se to turistima u tim mjestima sviđa, ne znam, ali pod njima ne mogu naći ni malo željenoga hlada kao pod donedavnim borovima ili drugim stablima, naročito na kupališnim položajima.
Postoji čitav niz drveća koje se donedavna uspješno sadilo po ulicama i rivama naših gradova i gradića. Spomenut ću jedno od najtipičnijih dalmatinskih, česminu, kojom su bili prekriveni čitavi naši otoci, iako ona sporo raste.
I u Splitu ima još sličnih nasada više vrsta stabala iz prijeratnog i poslijeratnog razdoblja. Odlično je uščuvan drvored česmine u Vukovarskoj ulici, dok je onaj, jednako privlačan, na Šetalištu Ivana Meštrovića uglavnom posječen nemarom žitelja i vlasnika automobilskih garaža. Ulični niz borova uglavnom podcijenjenih i zanemarenih u nas ukrašava još samo u Ulici slobode.
Najčešći su ranije, a danas malo, ulični nasadi pelegrinka (košćela), koja stabla ljeti pružaju ugodni hlad, a zimi, bez lišća jednako ugodnu sunčanu toplinu. Stoga se pelegrinka često sadila na našim ulicama, a negdje i u lukama. Najudobniji, a ujedno i najljepši niz pelegrinki imamo na istočnoj splitskoj obali, gdje ljeti pružaju hlad mnogim našim i inozemnim putnicima željeznicom, autobusima i brodovima, ali se bojim da će i taj splitski zeleni spomenik u novoj projekciji obnove istočne obale biti uklonjen i zamijenjen palmama.
Ostala stabla kojima su u minulom razdoblju bile zasađene neke splitske ulice, ovom prigodom ne spominjem, ali ih ima barem desetak privlačnih i ljeti s ugodnim izgledom i hladom pod njima. Mnoga su takva zelenila iščezla pod naletom automobilskog parkiranja pred stambenim kućama.
Želio bih pohvalno priznati da su u minulom političkom režimu redovito nelijepe i monotone kubične stambene zgrade ne samo sakrivali pogledu, nego i estetski i korisno obogaćivali sanas donekle uništavani gajevi stabala. Stara splitska riva je karakteristična sa svojim palmama, pa ju je već teško zamisliti bez njih, pogotovo danas, nakon čitavog stoljeća, kada i one razvijene pružaju ljeti nešto hlada, ali zimi i neugodnog sjenovitog leda.
Međutim, novije sađenje monotonih i jednoličnih redova palmi na istočnoj obale, a pogotovo i sada na zapadnoj, pretvara nekada jedinstvenu splitku luku u dopadljivu operetu, navodno privlačnu i inozemnim turistima, u što sumnjam. Monotonija palminih stabala je u tome što su one među sobom, i inače, sve posve jednake i stereotipne i što nemaju baš nikakvu tradicijsku vezu s našom hortikulturnom prošlošću. Usto im ni ova naša zimska klima ne odgovara. Naše palme rode nezrelim poluplodom.
Njima bi se moralo ostaviti suhe pređašnje grane da ih zimi štite od hladnoće, ali ih zbog ljepote pilimo. Karakterističan je i nemar nedavnog sađenja i palmi na novoprojektiranoj zapadnoj obali (uz koristi i drugog obećanog stabalja). Osobno se sjećam da su na toj obali tridesetih godina prošlog stoljeća bile posađene palme, ali su postupno sve uginule zbog zimskih vjetrova i posolica, pa su ostaci uklonjeni i posađeni tamarisi, stabla koja mogu odoljeti i zimi i posolici. A danas ponovno na toj obali sadimo palme.
Još bih nešto naše tradicionalno istaknuo. Nikada na našim rivama i rivicama, na obali ni na otocima, nije sađeno ukrasno bilje, cvijeće i slično, nego samo stabla koja odolijevaju i toplini i hladnoći, a pružaju pod sobom slobodnu komunikaciju pješaka, zaprežnih životinja i vozila. Očita je bila greška na staroj splitskoj rivi izvoditi nove cvjetne nasade, jer svi oni propadaju pri prvom naletu valova lebićade.
Ako se već željelo barem donekle cvjetno ukrasiti te rive regionalnim biljem, mislim da ga se moralo saditi u uspravnim kamenim (ili sličnim) većim posudama (pitarima) do kojih more neće doprijeti, a olakšano je i njihovo održavanje, da ne doživljavamo ovu jadnu situaciju čestog rasadnog cvjetnog mrtvila na našoj staroj obali. Konačno, mislim da nasade palmi moramo ostaviti dopadljivim ljubavnim pjesmicama, a ne našim tradicionalnim obalama, jer su općenito monotone, netradicionalne, ali i izričito megalomanske.
Datum objave: 07.07.2014.
