Autor: CroExpress
Fr. Matijas Farkaš obavlja službu kapelana u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Hamburgu. Vječne zavjete je položio 7. lipnja 2007. godine u Zagrebu, zaređen je za đakona 3. kolovoza 2010. godine u Zagrebu, a za svećenika 10. lipnja 2011. godine u Dubrovniku.
Vratimo se malo unatrag, u 1981. godinu kada me rodila moja draga mama Tilda. Prije mene su tata Juraj Viktor i mama Tilda, Božji suradnici i sukreatori sukreirali dvije sestre i jednog brata a nakon mene još jednu sestru, tako da nas je ukupno petero!
Mladići i djevojke, muškarci i žene moje generacije svoje djetinjstvo redovito dijele na ‘vrijeme prije rata’ i ‘vrijeme poslije rata’, pa ga i ja tako dijelim jer je rat na prostorima bivše Juge bitno utjecao na moj život.
Prije rata sam živio prekrasno djetinjstvo. Kažu da sam bio ‘k’o muha bez glave’. Bilo me je po cijelom gradu Bugojnu. Iako Bugojno nije velik grad u ono vrijeme imao sam osjećaj da ja ogroman. Nisam nikada razmišljao o tome da ga napustim. Dok sam kao dijete razmišljao o svojoj budućnosti ona nije išla van granica Bugojna, tj. od Gornjeg do Donjeg Vakufa.
Ljeta su bila najljepša ljeta igdje: obiteljski izleti i kupanja na Vrbasu, odlazak s društvom na bazene, igranje ‘žmure’, ‘žandara i lopova’, ‘lopte iza gimnazije’ (iako nikada nisam bio posebno dobar nogometaš, bio sam uvijek požrtvovan suigrač)…
Zime u Bugojnu su bile najljepše zime igdje, uz mnogo snijega. Dok sam živ sjećati ću se večeri u kojima sam lijegao uz želju da sutra padne snijeg a onda i buđenja uz ‘snijeg preko glave’. To su bile zime! U školu se išlo unatoč dubokom snijegu jer je to za Bosnu bilo sasvim normalno.
Poslije škole je slijedilo pravljenje bunkera i snježni rat na igralištu iz gimnazije… Skoro sam zaboravio… sjećam se da smo u podrumu čuvali željezne bijele sanjke, sa šperpločom za sjednje, koje sam svake zime izvlačio na danje svjetlo, brižno ih podmazivao voskom svijeće za što brže spuštanje niz Obješenicu, uzvišicu pokraj magistrale, savršenu za sanjkanje. Neki prijatelji su moje bijele sanjke zvali ‘bolničke’.
Ne znam zašto. Uz sve to volio sam ići u ckrvu sv. Ante Padovanskog. Moji ozbiljniji kontakti sa župom, koju su, pogađate, vodili franjevci počeli su pripravom za Prvu pričest. Pripravu je vodila s. Ružica koje se i danas rado sjetim, posebno njenog dražesnog osmijeha i razigranog glasa. Ali i onih 100 pitanja koje sam morao naučiti da bih mogao ići na Prvu pričest. U to vrijeme sam se pridružio ministrantskoj grupi.
Uživao sam u ministriranju iako sam nekada znao biti nemiran za vrijeme mise, pa sam kao kaznu dobivao zabrane pristupanja oltaru i približavanje istome na manje od 5 metara. Srećom, to se nije događalo često.
Promatrao sam fratre koji su tada živjeli u samostanu. Sjećam se i njihovih imena: fra Janko, fra Nikica, fra Ante, fra Stipo, fra Tomislav. Posebno su na mene utjecali fra Nikica i fra Ante. Fra Nikicu su za vrijeme rata ubili ispred samostana u Fojnici. S njima smo igrali ‘lopte’, išli na kupanje, izlete…
I taman kada sam se počeo aktivno uključivati u život moje župe, moga grada počelo se govoriti da ‘RAT nikom nije BRAT’.
Počela su molitvena okupljanja ispred Kulturno sportskog centra Bugojno. Molili su hodže, popovi, fratri. Držali su se govori protiv mržnje odnosno o ‘bratstvu i jedinstvu’. Mi smo počeli prikupljati po stanovima i kućama ‘potpise za mir’. Predosjećali smo da neće biti mira jer smo često znali doživjeti ganjanje po stubištima kada bismo pokucali ili pozvonili na nečija vrata i govorili: ‘Jeste li za mir?!’, pružajući ‘teku s potpisima’.
A onda je počelo…
U grad se odjednom uvukla neka čudna tišina. ‘Drugarica’ učiteljica naprestano je govorila da ne smijemo gledati Dnevnik. Sve nas je manje bilo u školskim klupama. Počele su straže po gradu i više se nismo mogli kretati slobodno. Nismo se više mogli igrati napolju, ni lopte, ni ‘žmure’, a posebno ne žandara i lopova. Jedne večeri čuo sam čudnu tutnjavu, kao tutnjavu gromova. Prozori su se tresli. Nakon nekoliko dana tata i mama su rekli da odlazimo.
Bilo je to na Cvjetnicu 1992. godine. Naša i ujkina obitelj smjestila se u posljednje autobuse koji su napuštali Bugojno. Tata i ujko su ostali. Sjećam se da su nam mahali, a mama i ujna su govorile da ćemo se brzo vratiti. Ipak je naš povratak potrajao punih šest godina. To razdvajanje obitelji za mene je bio šok. Tek tada sam shvatio da se događa nešto jako čudno.
Neprestano sam sanjao da su tatu uhvatili, da su ga ubili, da ga više neću vidjeti. Počeo sam se mijenjati i razmišljati o stvarima o kojima djeca ne bi trebala razmišljati. Sve se to duboko urezalo u moje biće. Tata je bio srčani bolesnik pa je od vojnih vlasti dobio dozvolu otići iz Bugojna tako da smo ga vidjeli već za Božić. To mi je bio jedan od najdražih Božića ikad. Ratno vrijeme neću vam opisivati (možda nekom drugom prilikom) jer dobro znamo što se događalo.
Što se tiče mog kasnijeg djetinjstva, obrazovanja i razvoja biti će dovoljno reći da sam do povratka u Bugojno 1998. godine promijenio šest škola i devet adresa stanovanja. Nigdje nisam bio doma iako smo za svako prebivalište govorili da nam je dom. Nakon odlaska iz Bugojna došli smo kod tetke u Zagreb, na Peščenicu, u Pandakovićevu, danas Mećarovu ulicu. Tu sam prvi put upoznao dominikance jer sam nedjeljom odlazio na misu u kapelicu u Ludinskoj ulici. Sjećam se da sam vidio ‘bijele časne’ i da sam mislio da su to kuharice jer je časna koja je kuhala u samostanu u Bugojnu stalno bila u bijelom. Logičan zaključak, zar ne? Tada sam prvi put čuo za Dominikanski red.
Po povratku u Bugojno 1998. godine shvatio sam da ni Bugojno više nije moj dom, jer to više nije bilo ‘ono Bugojno’. Strahote rata i uništavanje nije zaobišlo ni naš mali grad. Osjećala se tjeskoba, neki čudan pritisak. Sve je bilo drukčije: ljudi, kuće, ulice… Ni ljeta, ni zime više nisu bile iste. I ja sam se bio promijenio. Bugojanci i rodbina koji su me vidjeli nakon toliko godina govorili su: ‘Nije ni Mate što je nekad bio!’, ‘Mate više nije k’o muha bez glave. Smirio se’. Bili su u pravu. Smirio sam se. Možda i previše. Povratkom u Bugojno redovito sam odlazio u crkvu koja je od našeg stana udaljena 200-tinjak metara.
Često sam bio u društvu s fratrima i časnim sestrama što je probudilo u meni neobičan osjećaj odnosno klicu zvanja. Sve sam se češće ‘hvatao’ kako razmišljam o tome da je lijep život kojim žive fratri i časne. Pred završetak Srednje škole sam počeo ozbiljno razmišljati o svećeničkom pozivu.
Nisam previše dvojio kamo pripadam – u samostan ili u ‘petrovce’. Kako sam iz mnogočlane obitelji bilo mi je logično živjeti u redovničkoj zajednici pa sam prvotno razmišljao o franjevcima. Logično je bilo odlučiti se za taj potez ali On je planirao drukčije. Razgovarao sam sa župnikom. Nakon razgovora napisao sam molbu provincijalu franjevačke provincije Bosne Srebrene. Odgovor je bio da se strpim do sljedeće godine. Bio sam razočaran. Tražio sam dalje jer nisam imao mira.
Svoje razočaranje sam podijelio s nekim članovima župnog zbora. Jedna gospođa dala mi je broj telefona i rekla da se javim Isusovcima. Uz dužno poštovanje prema Družbi, nije mi bilo ni na kraj pameti pridružiti se Isusovcima. Ipak sam uzeo broj iz poštovanja prema gospođi. Mama nije imala mira pa je ipak nazvala broj. Javio se portir dominikanskog samostana u Zagrebu. Slučajnost? Ne znam. Je li gospođa pogriješila kada je govorila o kome se radi? Je li ‘Centrala’ ‘krivo’ prespojila? Ne znam.
Ali znam da sam se sjetio da sam od nekoga na dar dobio knjigu o sv. Dominiku. Tata i mama su se sjetili da su svaki dan nakon krunice molili molitvu za dominikanska i svećenička zvanja koju je mama negdje dobila. U to vrijeme mama je putovala u Zagreb kod tetke te se susrela s provincijalom fr. Franom Prcelom i fr. Slavkom Sliškovićem, provincijalovim tajnikom.
Vrlo brzo sam dobio pismo od tadašnjeg postulanta Ivana Ćelića s kojim sam dogovorio dolazak u Zagreb. Tada sam primljen kao kandidat. Uslijedilo je nekoliko susreta 2000. godine s braćom u zagrebačkom samostanu na Kraljice svete krunice. Zatim upis na KBF u ljeto 2001. i ulazak u postulaturu u rujnu 2001. godine. Nakon završene 1. godine KBF-a u kolovozu 2002. počeo sam godinu novcijata.
Što biste poručili onima koji razmišljaju o ulasku u samostan i redovničkom životu?
Što god u životu planirao, koji god plan želio ostvariti, što god želio postati, ako imaš osjećaj da je to dobro i korisno za tebe, pomoli se prvo Bogu da ti pomogne to osmisliti i traži Njegovu mudrost i savjet. A onda budi hrabar, donesi odluku i kreni u realizaciju svoje ideje, svoga plana jer si počeo na savršenim temeljima, na čvrstoj Stijeni (pročitaj: Mt 7, 24 – 28).
Bog će te podržati i voditi. I naravno, očekuj nevolje i probleme, zapreke i barikade, padove i ozljede ali se nemoj bojati jer Bog je uza te! Na oglasnoj ploči u mojoj sobi stoje zapisane riječi bl. Ivana Pavla II. koje sam zapisao prije nego je preselio Ocu, još za vrijeme postulature: ‘Ono što vrijedi u životu, to čovjeka i košta!’ Stoga, nemoj se bojati živjeti, raditi, žrtvovati se kada se trudiš živjeti s Bogom jer to nije rizik nego jedina prava sigurnost.
Datum objave: 08.08.2014.
