Za Hrvate se često tvrdilo da više naginju Nijemcima nego ostali južnoslavenski narodi pri čemu su Srbi navodno skloniji Rusima. Sad se pak to okrenulo naopako pa nailazimo na jednokratno hrvatsko približavanje Rusima dok se Srbima omilila Njemačka.

No jedno i drugo su frazetine koje se često ne poklapaju sa stvarnošću. Danas je mnogo važnije ustvrditi gdje se u vanjskoj politici nalaze službeni Nijemci i da li su uopće dorasli svojoj ulozi središnje europske sile u ovim teškim mjesecima ruskih prijetnji susjednim slobodnim državama, NATO-u i Europskoj Uniji.

Po srijedi je vjerojatno samo trenutna zbunjenost njemačke vanjske politike u odnosu na ruske ugrozbe Ukrajine, a u ovoj još nedovršenoj priči hrvatski predsjednik Zoran Milanović svojim nepromišljenim izjavama svira rusku balalajku, dok premijer Andrej Plenković više voli ukrajinsku banduru. Jedan i drugi instrument nisu hrvatski, kao i naša tambura, jer u Europi oba političara igraju sporedne uloge. Možda će se dogoditi veliki okršaji preko ukrajinskih pleća, a Hrvati će primiti dodatne batine jer nisu mogli udovoljili nadanjima ni jedne zaraćene strane.

Zanimljivo je vidjeti kako sadašnju njemačku politiku spram Putinova režima kritiziraju i neki Nijemci smatrajući je nedoraslom u ovom vremenu kad postoji ruska prijetnja izazivanja trećeg svjetskoga rata. O tome naveliko piše njemački književnik Peter Schneider u opširnom članku što ga je objavio utjecajni Frankfurter Allgemeine Zeitung, (11. 2. 2022.).

Navesti ćemo neke njegove misli. Isto se tako njemačkom nedoraslošću bavi tjednik Der Spiegel, (12.2. 2022.) osvrčući se na fatalnu ulogu u ovom sporu bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, koji je odmah nakon napuštanja te dužnosti postao obilno plaćeni predstavnik ruskih državnih energetskih giganata od čijih isporuka zavisi njemačka industrija i zagrijavanje njemačkih kuća i škola, a on se svuda izražava u korist agresivne moskovske politike protiv nemoćne Ukrajine i njezinih zapadnih štićenika. Autor Schneider posebno je uzeo na zub politiku njemačke Socijaldemokratske stranke u sadašnjoj rusko-zapadnoj igri živaca s mogućim ratnim okršajima.

Našega autora najprije zabrinjava šutnja, oklijevanje i nejasnoća izjava novog šefa njemačke vlade, socijaldemokrata  Olafa Scholza, koji nije u stanju braniti svoje ministre od napada proruskih bivših i sadašnjih političara. Riječ je o stavu  ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock, koja odbija isporučiti Ukrajini oružje bivše njemačke komunističke države, opravdavajući to poučkom povijesti, a ne zna da najveće žrtve nacističke agresije u Europi nisu bili Rusi nego Poljaci i Ukrajinci.  

Njemački književnik se pita: zar neki „zeleni“ ne znaju razlikovati između žrtava i krivaca u sadašnjoj ruskoj ugrozbi onih koji samo žele braniti svoju zemlju? Osvrčući se na međuratnu politiku njemačke socijaldemokracije Schneider joj daje pozitivnu moralnu ocjenju, ali  odmah potom uočava da je ova sadašnja često bila mlohava kad je bilo riječi o pomaganju disidenata u komunističkim zemljama, primjerice nekim intelektualcima u istočnoj Njemačkoj i sindikalnom pokretu Solidarnošć u Poljskoj, jer se to kosilo s politikom crveno-zelene koalicije  tzv. malih koraka u popuštanju napetosti.

Slom komunizma u istočnoj Europi nije došao radi te njemačke politike nego mirnom revolucijom  tadašnjih antikomunistčkih snaga, zaključuje njemački pisac. Otac njemačke istočne politike Egon Bahr jednom je rekao kako je zapadna Njemačka destabilizirala istočnu Njemačku tako da ju je stabilizirala pri čemu Schneider citira filozofa Hegela koji je napisao da onaj čovjek koji sam sebi proturječi nije radi toga dijalektičar.

Ovu popustljivost nekih njemačkih socijaldemokrata prema agresivnoj ruskoj politici Schneider uočava u njihovom prešućivanju te politike i traženju nove istočne politike bez ikakvih uvjeta na adresu Moskve, a riječ je kako o bivšim tako i sadašnjim istupima njemačkih socijaldemokratskih političara koji tvrde da se sukobi među državama u 21. stoljeću mogu rješavati samo diplomacijom premda ih stvarnost u Europi i svijetu podučava da se to rješava i brojnim lokalnim ratovima u kojima sudjeluje i Rusija.

Književnik Schneider zaključuje: Zapadnoj zajednici ne će preostati ništa drugo nego upustiti se u onaj dio Putinovih zahtjeva o kojima se može pregovarati. No Zapad ne može ispuniti njegovo traženje da se odmetnutim državama Sovjetskoga Saveza odbije pravo na samoodređenje i sloboda biranja savezništva, gurnuvši ih time u status polusuvereniteta. Prvi cilj zemalja koje su se oslobodile sovjetske prisile nije bio ulazak u EU nego članstvo u NATO-u. Povijesno iskustvo podučilo ih je da im je najpotrebnija zaštita od revanšističkih požuda njihova susjeda Rusije. Posebno ruskoga predsjednika koji je rekao da je raspad Sovjetskoga Saveza najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća. Nije NATO bio taj koji je tjerao te zemlje da se u nj uključe, one su tražile brzo učlanjenje kao što pokazuje primjer Ukrajine.

Začuđuje da ovo nije jasno nekim njemačkim lijevim političarima ili je itekako jasno, ali drže da im je važniji ruski plin nego sloboda njihovih susjeda, a to je onda za svaku osudu.

Poseban obračun protiv proruskih njemačkih političara nalazimo u tjedniku Der Spiegel koji s time u vezi analizira takvo ponašanje bivšeg saveznog kancelara Schrödera, tog dobro plaćenog ruskog lobista, riječ je oko milijun eura godišnje, koji se obara na kritičare Putinove politike ne baš biranim riječima. Schröder je optužio Ukrajinu da maše sabljom u sukobu s Rusijom premda je i političkim slijepcima jasno da je obratno. Upravo u vrijeme posljednje kulminacije  sukoba Rusije sa slobodnim svijetom bivši njemački kancelar ulazi u nadzorni odbor četvrte ruske plinske kompanije i usput daje političke izjave protivne liniji svoje Socijaldemokratske stranke. 

Kad je nedavno savezni kancelar Scholz boravio u Washingtonu jedan mu je američki novinar postavio nekoliko škakljivih pitanja, naime koliko njegov predhodnik utječe na sadašnju njemačku vanjsku politiku pa je Scholz morao više puta ponoviti da  je on savezni kancelar, a ne Schröder, no to nije umanjilo sumnjačivost zapadne politike prema njemačkim obzirima spram Rusije. U biti bivši kancelar itekako zamagljuje i onako ne baš jasnu njemačku istočnu politiku. U ovoj zavrzlami Schröder nije sam, s njim se slažu i nekoliko aktivnih njemačkih političara koji imaju pred očima u prvom redu njemačke i svoje ekonomske interese, a onda ugled Njemačke u svijetu i slobodu susjednih država koje mogu očekivati rusku invaziju, a među njima je barem jedna baltička država premda članica NATO-a, a ako bi se to dogodilo to bi značilo aktiviranje 5. točke ugovora sa Sjevernoatlantskim paktom u kojoj je predviđeno da napad na samo jednu državu članicu Saveza znači napad na cijeli NATO.

U svim ovim natezanjima oko uloge Njemačke i bivšeg kancelara Schrödera i njemački analitičari zaboravljaju da rusko-njemačko savezništvo u oružju nije od jučer. Spomenimo samo nekoliko slučajeva. 

Njemački glavni stožer prebacio je u Prvom svjetskom ratu vođu ruske Komunističke partije Vladimira Ilijiča Lenjina iz njegova švicarskoga egzila u Rusiju da podigne revoluciju i tako tu zemlju izbaci iz rata protiv Centralnih sila što se i dogodilo, ali sa stravičnim posljedicama za svjetsku povijest jer to je bila tek prva u nizu komunističkih revolucija u svijetu. Kad su pobjednici u Prvom svjetskom ratu zabranili njemačkoj vojsci da uvježbava ratne vještine njezini oficiri odlazili su u komunističku Rusiju da to rade. Nakon što su zapadne sile Velika Britanija i Francuska s tzv. Münchenskim sporazumom s Hitlerovom Njemačkom razbile demokratsku Čehoslovačku, Sovjetski Savez i Treći Reich po treći put su izbrisale sa zemljovida Poljsku, čime je započeo Drugi svjetski rat. 

Svijet je poslije pobjede antifašističke koalicije vjerovao da je Njemačka naučila svoju povijesnu lekciju i da nikad više ne će šurovati s diktatorskim zemljama, što je uglavnom istina, ali ne posve točna, naime Njemačka je četvrta po redu izvoznica oružja koje prodaje i autoritativnim i zaraćenim državama i tako sudjeluje u tzv. zamjeničkim ratovima, primjerice u ratu Saudijske Arabije protiv pobunjenika u Južnom Jermenu i ratu svih protiv sviju u Siriji. Ovdje su zarade od prodaje oružja važnije od političkoga morala s kojim se sadašnja Njemačka rado kiti.

I Hrvatska je u svojoj tužnoj povijesti bila žrtva svojevrsne „germanske solidarnosti“ između Austro-Ugarske i Njemačkoga Reicha koje je najbolje formulirao ostarjeli austrijski car Franjo Josip rekavši: Ne zaboravite da sam ja i njemački knez. Da je ustaška NDH u tome pogledu bila žrtva svoje političke prikovanosti za Hitlerovu Njemačku, koja ju, usput rečeno, nije cijenila, nije potrebno posebno isticati. Treba se samo sjetiti riječi blaženoga nadbiskupa Alojzija Stepinca prigodom ulaska postrojba Wehrmachta u Zagreb, koji je tada rekao kako nije vjerovati bezbožnim njemačkim nacistima prema onoj staroj hrvatskoj izreci: Ne viruj Nimcu ko ni zimskom suncu.  

Naravno, moramo biti iskreni i dodati kako smo mi sami tražili njemačko i austrijsko savezništvo u borbi za svoju državu, ali to nije uslijedilo besplatno, dovoljno je pogledati koje su hrvatske tvrtke pokupovali Austrijanci i Nijemci pa zaključiti da smo tu njihovu pomoć itekako skupo platili.


Autor: Gojko Borić (Köln) Datum objave: 13.02.2022.