Hrvati nisu imali baš previše prijatelja među zapadnim državnicima, baš obratno, komunistička Jugoslavija uživala je simpatije Zapada gotovo do kraja svoga nečasnog postojanja. Daleko bi nas odvelo ako bismo opisali zašto je bilo tako.

No pred sam kraj jugoslavenske agonije javilli su se za riječ u korist hrvatske borbe za slobodu nekolicina velikih državnika i povijesnih velikana kao što su bili Papa Ivan Pavao II., njemački kancelar Helmut Kohl i njegov ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher, šef austrijske diplomacije Alois Mock, te britanska premijerka barunica Margaret Thatcher (1925.-2013.), što je za Hrvate bilo veliko iznenađenje jer London nas je uvijek promatrao s više nego kritične udaljenosti, njegove simpatije tradicionalno su bile na strani Srbijanaca.

No barunica Thatcher prekinula je tu neslavnu tradiciju. Stoga joj u povodu odlaska na drugi svijet 8. travnja treba odati veliko poštovanje. Bila je britanska premijerka od svibnja 1979. do studenoga 1990., dakle pri kraju svoje velike političke karijere donosila je odluke i govorila o prilikama koje su se odnosile i na mladu i tada vrlo ugroženu državu Hrvatsku.

Da je samo rekla ove dvije rečenice, koje citiramo po sjećanju, Hrvati je nikad ne bi trebali zaboraviti: ‘Rat u Jugoslaviji nije građanski rat, to je rat komunističke Srbije protiv demokratskih država Hrvatske i Slovenije’, te ‘Zašto Tuđmanu zamjeravaju da je nacionalist, pa i ja sam britanska nacionalistkinja.’

U lijevim krugovima i medijima zapadne Europe nacionalizam je prečesto bio poistovjećivan s fašizmom. Konzervativci su uvijek nacionalizam smatrali nešto naglašenijim patriotizmom. O tome možemo raspravljati, ali činjenica je da se na nacionalizam ugroženih naroda treba gledati s više uviđavnosti nego na nacionalizam agresivnih nacija.

Margaret Thatcher bila je velika državnica koja je svojom politikom izazivala vrlo suprostavljena mišljenja, neki su je dizali u nebesa, drugi su je proklinjali. Ono što je smatrala važnim progurivala je nesmiljenom upornošću. Feministkinje je danas smatraju jednom od svojih veličina. (Vidi Spiegel, br. 16/2013.)

Nije se plašila ni smrti što se pokazalo kad je irska teroristička organizacija IRA u studenome 1984. izvršila atentat na hotel u Brightonu u kojemu su konzervativci održavali svoj kongres, ali ona je dan kasnije mirno pročitala svoj govor kao da se ništa nije dogodilo. To nas podsjeća na granatiranje tzv. JNA hrvatskih Banskih dvora u Zagrebu kojom prilikom su hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i jugoslavenski premijer Ante Marković ostali na životu samo zato jer su nešto prije udarca rakete napustili pogođenu sobu.

I Tuđman je pokazao hrabrost kad je odlazio na pregovore u Beograd, premda su se neki bojali da bi ga pomahnitali jugoslavenski generali mogli uhititi i proglasiti izvanredno stanje.
Ne ćemo ulaziti u osporavanu gospodarsku politiku gospođe Thatcher. Ona je razbila svemoć britanskih sindikata koji su svojim štrajkovima prečesto više štetili nego koristili britanskom gospodarstvu.

Smjelo se borila protiv inflacije, privatizirala je neučinkovite državne tvrtke i drastično smanjila nezaposlenost; god. 1983. na oko 12,5 posto, čime bi se danas dičile mnoge države Europske Unije. Dereguliranjem bankovnoga sektora britanska vlada pretvorila je London u jedno od najvažnijih središta svjetskoga kapitala (London City).

Sjetimo se da su i Tuđmanu podmećali da je rekao kako bi bilo dobro da Hrvatsku preuzme 200 obitelji, ali bilo je to posve drukčije, naime kad su neki u njegovu društvu usput primjetili da se u bogatoj Švedskoj, koja je itekako socijalna država, gotovo sav kapital nalazi u rukama 20 obitelji, Tuđman je odgovorio kako bi bio sretan ako bi švedski model, ali s 200 obitelji, bio moguć u Hrvatskoj.

No od tih njegovih riječi nije bilo nikakvih praktičnih posljedica. Ipak se ta kleveta stalno ponavlja kao dokaz za hadezeovsku pljačku Hrvatske koja je najviše stradala od nemorala bivših socijalističkih direktora i posljedica Domovinskoga rata, a ne od Tuđmanove obitelji i njegovih političkih prijatelja. Drugi najveći ‘detuđmanovac’ poslije Stipe Mesića, Ivo Sanader, nalazi se pred sudom radi korupcije, a takvih ima još više, nažalost, na slobodi.

Britanska vanjska politika pod palicom barunice Thatcher bila je izrazito u obrani nacionalnih interesa. Kad su Argentinci htjeli osvojiti daleko Falklandsko otočje (Islas Malvinas), gospođa Thatcher nije krzmala da pošalje ratnu flotu na nekoliko tisuća kilometara udaljenosti od matice zemlje kako bi obranila taj komadićak britanskoga teritorija.

Bez obzira tko je u ovom slučaju u pravu, treba naglasiti da se nasiljem ne smiju mijenjati granice, što se pokazalo od presudne važnosti i pri raspadu bivše Jugoslavije, čiji je republičke granice Banditerova komisija s pravom proglasila državnim i nepromjenjivima. Jugoslaviju se nije moglo spasiti, a i zašto bi, Hrvatska i Slovenija su s pravom bile kao prve republike priznate neovisnim državama, (vidi članak Michaela Martensa u ‘Frankfurter Allgemeine Zeitungu’, 12. 01. 2012., pod naslovom ‘Oder es wird zerfallen’).

Hrvatska je za svoje granice vodila rat, nalazeći se time u vanjskoj politici na crti postupaka barunice Thatcher. Sjetimo se i toga da se Tuđmanu stalno zamjeralo razgovore sa srbijanskim diktatorom Slobodanom Miloševićem kao što su gospođi Thatcher predbacivali kontakte sa čileanskim diktatorom Augustom Pinochetom.

A to je u hrvatskom slučaju bila jedan od genijalnijih poteza prvog hrvatskoga predsjednika, jer je time ‘kupovao vrijeme’ kako bi Hrvatsku osposobio za vojno oslobođenje okupiranih područja, dobro znajući da pregovori s Beogradom i njegovim satelitima u Hrvatskoj vode u slijepu ulicu.

Thatcherica se uspješno borila za dobivanje privilegija za svoju zemlju unutar Europske Unije koje su i danas na snazi. Zar to ne bi bio poučan primjer za hrvatske predstavnike u toj zajednici država s različitim nacionalnim interesima? Britanska premijerka bila je jedna od prvih među svojim kolegama u Europi koja je shvatila jedinstvenost pojave Mihaila Gorbačova koji je, premda nevoljko, pokopao Sovjetski Savez.

Skupa s američkim predsjednikom Rolandom Reaganom i Papom Wojtilom, barunica Tatcher spada u trojku demokratskih državnika zapadnoga svijeta koji su se najuspješnije borili protiv komunizma, bitno pridonjevši njegovom konačnom nestanku s europske političke pozornice. O Thatcherinoj gospodarskoj politici mogu se imati ratličita, čak vrlo suprostavljena mišljenja, no jedno je sigurno: Britanija je kao cjelina profitirala od nje.

Druga je stvar koliko je ta politika razdvojila britansko društvo. Povijesna znanost još nije rekla posljednju riječ o britanskoj premijerki barunci Margaret Thatcher. Isto se može reći i za prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana kojega jedni hagiografski hvale, a drugi iracionalno mrze, no znanstvenici se trebaju potruditi da pronađu istinu koja nije crno-bijela nego nijansirana.

Kao što će barunica Thatcher ući u britansku povijesnicu kao velika državnica, ništa drukčije ne će biti i u slučaju dr. Franje Tuđmana. Hrvatskoj bismo preporučili da jedan trg u Zagrebu ili u nekom drugom većem gradu Lijepe naše nazove imenom premijerke Margarete Thatcher jer je to ona naveliko zaslužila.



Autor: CroExpress Datum objave: 15.07.2014.