Hrvatsko-njemački, odnosno hrvatsko-austrijski politički odnosi bili su ambivalentni, posebice zbog stalnog straha Hrvata od germanizacije koja, kako danas znamo, ipak nije bila tako opasna kako se pričinjavala tadašnjim prosvjetarima i političarima koji su jadikovali da bi Hrvati gubitkom svoga hrvatskoga jezika mogli izgubiti i svoju nacionalnost.
To se na sreću nije dogodilo.
Hrvati su najprije ušli u personalnu i kasnije u stvarnu uniju s Mađarima, a onda skupa s njima u savez s njemačkim Habsburgovcima. To je barem dio Hrvatske spasilo od turskih osvajanja. S druge pak strane carski Beč nije imao sluha za hrvatske nedaće u borbi protiv Osmanlija.
Najpoznatiji primjer za to bila je urota Zrinsko-Frankopanska (16. stoljeće), dviju važnih hrvatskih plemićkih obitelji koje su se s mađarskim plemićima (palatin Nadasdy) borile protiv bečkog centralizma, tražeći pomoć čak od vjekovnih neprijatelja, Turaka. Kad je urota odkrivena prijevarom su pozvani u Beč da mole cara Leopolda za oproštenje, ali su bili uhićeni i Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) osuđeni i pogubljeni kao veleizdajnici.
Od njih potječe glasovita izreka: ‘Ne viruj Nimcu ko ni zimskom suncu.’ Hrvati ih slave kao svoje nacionalne junake. Sigurno mnogo blažu sudbinu doživio je ban Jelačić kojim je spasio cara od Mađara, a za uzvrat Beč je Ugrima ustupio pola Carevine razbucavši hrvatske zemlje na austrijsku i ugarsku polovinu, a to je dovelo do bujanja jugoslavenstva kod Hrvata i Slovenaca i djelomično uzrokovalo propast Dvojne monarhije.
Nakon Prvog svjetskog rata demokratski Hrvati više ne traže pomoć Njemačke u borbi protiv srpske hegemonije. Vođa Ustaškog pokreta Ante Pavelić odlazi tek nakon atentata na vođu hrvatskog naroda Stjepana Radića i drugova u beogradskoj Skupštini najprije u Bugarsku i potom u Italiju tražeći savezništvo kod Musollinija, što se kasnije fatalno odrazilo na hrvatsku politiku tijekom NDH jer Talijani su prisilili Poglavnika da im ustupi veći dio Dalmacije i gotovo sve jadranske otoke, a to je bio jedan od važnijih razloga za uspjeh partizanskoga pokreta u južnim dijelovima Hrvatske.
Talijani su osim toga šurovali sa četnicima koji su se svim sredstvima borili protiv NDH. Zanimljivo je napomenuti da su Nijemci pokušali izigrati Talijane u ožujku 1941. nudeći predsjedniku HSS-a Vlatku Mačeku da preuzme vlast u Hrvatskoj, ali on je to kao demokrat odbio, što je možda bilo pogrješno.
Hrvatsko-njemački odnosi u Drugom svjetskom ratu spadaju sigurno u najtragičnija poglavlja njihove povijesti, jer su se s jedne strane ustaše kao nacionalisti našli na krivoj strani, a na drugoj, partizani nisu bili demokrati nego staljinisti.
Sve je završilo tragično za obje strane. Tek uspostavom neovisne i demokratske Republike Hrvatske moglo je započeti normaliziranje odnosa dvaju naroda u okviru ujedinjenja Europe kojoj Hrvati povijesno i kulturno oduvijek pripadaju.
Bez Njemačke Hrvatska bi predugo čekala na međunarodno priznanje
Najbolji odnosi Hrvata i Nijemaca počeli su se razvijati u sumraku Jugoslavije god. 1990. nakon što je vlada Helmuta Kohla i Hansa-Dietricha Genschera shvatila da Hrvatskoj i Sloveniji ne može odbiti pravo na samoodređenje, (zajamčeno ne samo u Ustavu SFRJ nego i u Povelji Ujedinjenih Naroda!) kad se i sama koristila tim pravom u procesu ujedinjenja dviju njemačkih država.
Zahvaljujući njemačkim nastojanjima i Europska Unija je uvidjela da ne može ‘spasiti’ Jugoslaviju pa se, premda nevoljko, priklonila politici Bonna, Vatikana i Beča. Veliku ulogu u tadašnjem uspješnom razvitku hrvatsko-njemačkoga prijateljstva igrala je i hrvatska zajednica u Njemačkoj. Daleko bi nas odvelo da o tome iznesemo i najnosnovnije podatke.
Nakon povlačenja Genschera, njegov nasljednik Klaus Kinkel više je igrao ulogu ‘nositelja opomena’ Europske Unije vladama predsjednika Franje Tuđmana nego prijatelja Hrvatske. Njemu Hrvati sigurno neće podignuti spomenik kao Genscheru u Selcima na Braču, (što meni osobno nije bilo po volji jer živim se ljudima ne podižu spomenici).
I Joschka Fischer koji je došao na stolicu šefa njemačke diplomacije nakon Kinkela nije bio baš sklon Hrvatskoj, ali, kako naš narod kaže, ‘prošla je baba s kolačima’, Hrvatska se ustalila i danas, ponovno zahvaljujući, među ostalim, i njemačkoj vladi, kroči velikim koracima u smjeru Europske Unije. Hrvati u Njemačkoj sigurno su glede integriranja u njemačko društvo jedna od najstabilnijih nacionalnih skupina među strancima.
Kölnski nadbiskup, kardinal Joachim Maissner, rekao je u jednom interviewu za Hrvate da su ‘sol u juhi njemačkoga katolištva’. Bolji kompliment nismo mogli dobiti jer više od 90 posto ovdašnjih Hrvata su katolici, a oni koji to nisu barem se tako ponašaju . Mi koji živimo u Njemačkoj možemo biti ponosni na naš doprinos njemačko-hrvatskoj suradnji koja ipak još nije savršena, koju treba razvijati na dobrobit obaju naroda tako da Hrvati u Njemačkoj ostanu Hrvati, a Nijemci njihovi najbolji priljatelji.
Autor: CroExpress Datum objave: 24.07.2014.
