Autor: CroExpress
Na ovom sadašnjem poslu, prvih dana mog rada, priđe mi neki momak.
‚Hi, I saw your name on the email list, are you Croatian?’
‘Yes’
‘Bok, ja sam Mario, my parents are Croatian too.’
I malo smo pričali na hrvatskom, koji mu je bio jako loš ali meni je to uvijek simpatično kada se gađaju padežima, jednina i množina im nisu baš jaka strana kao ni rodovi u gramatici.
I odjedanput on pita da li ja znam Folkdancing. Rekoh da ne znam.
‘Pa kako? All Croatians know Folkdancing.’ I skoči i poče da igra pred svima. Meni je baš bilo bezveze, ovi gledaju, ja tek počeo raditi.
Ispostavilo se da ga njegovi roditelji vukli folkloru i on se toga riješio čim je se mogao otrgnuti od njih. Igra naša kola ali ih ne razumije, pjeva ‘Lijepu Našu‘ ali je nerazumije.
I tako nosi taj teret koji su mu roditelji stavili u kolijevku. Zbog očuvanja folklora i kulture nikada nije postao pravi Aussie ali nije ni Hrvat.
Ja pak s ponosom navijam za naše momčadi u sportu, bio sam ponosan kada sam vidio naše momke kako pod UN zastavom hodaju Istočnim Timorom. Rado odem na neki koncert ili kupim koji CD svog omiljenog pjevača ili Banda. Kupim neki Mix tek toliko da znam što se sada sluša kod nas.
A na svoju djecu se trudim utjecati onoliko koliko mogu, ispravljam ih svaki put kada ubace neku englesku riječ, najmlađa se derala kroz kuću ‚Da si moj, da si moj….‘ i ogadila mi Severinu za sva vremena.
Ali osim hrvatskog jezika ne mislim ih tjerati učiti nešto dalje.
Datum objave: 05.10.2014.
