CroExpress/Gojko Borić

Ponajviše radi toga što je izlaznost bila ispod 50 posto, a to se može tumačiti bezvoljnošću biračkoga tijela da se u Hrvatskoj mijenja politika nabolje ili uopće da se bilo kako mijenja. Prema privremenim rezultatima izbora HDZ je triumfirao, SDP-ova koalicija doživjela potop, a Domovinski pokret se učvrstio na trećem mjestu po broju mandata, dakle dogodilo se ono što se moglo očekivati. Izneđenje je jedino relativo solidan rezultat krajnje ljevičarske koalicije ‘Možemo!’, posebice u Zagrebu. Most je prošao prema očekivanjima. Sve ostale stranke su zatajile od kojih neke i vlastitom krivnjom. Šteta je što socijaldemokratui nisu shvatili da im šteti hvaljenje Tita i žestoko opanjkavanje vladajućeg HDZ-a. Narod ne voli svađalice.
Raspisivanje izbora prije roka, i to u vrijeme haranja koronevirusa i ljetnih raspusta, moglo se označiti pustolovnim što se nije očekivalo od opreznog kalkulatora Andreja Plenkovića, bivšeg i budućeg premijera. No narod kaže: tko riskira, taj dobiva, pa se Plenković može smatrati velikim pobjednikom na ovim izborima koji se radi male izlaznosti ipak ne mogu označiti blagdanom demokracije na kojemu narod kao jedni suveren odlučuje tko će u njegovo ime vladati četiri godne. Izbori su održani prema sadašnjem Izbornom zakonu kojega smatramo nedovljno demokratskim s nizom mana.

Zakon bi trebalo promijeniti tako da se zabrane zajedničke predizborne liste političkih stranaka, ukinu izborne jedinice za dijasporu i nacionalne manjine u kojima zastupnici tih glasačkih zajednica ulaze u Sabor bez obzira na rezultate izbora, (nešto kao virilisti, plemići i svećenici, u feudalno doba ) strankama odredi da samo pojedinačno nastupaju sa svojim kandidatima na izborima i uvede dopisno glasovanje za sve hrvatske državljane u inozemstvu i tuzemstvu. Izbori prema takvom zakonu sigurno bi rezultirali boljim sastavom Hrvatskoga Sabora. Na ovim izborima ispao je skandalozni ‘Živi zid’, ali njega će s vjerojatno još gorim ispadima zamijeniti koalicija ‘Možemo!’ koja očito još nije napustila Titovu Jugoslaviju. Dobro je što je otpala stranka Milana Bandića jer je ona bila neka vrsta njegova ‘socijalnog osiguranja’ da i dalje ostane gradonačelnikom Zagreba.
Novu vladu koja ne će biti brzo sastavljena jer Plenkovićevom HDZ-u predstoje teški pregovori s budućim koalicionarima, čekaju teški zadaci kao svladavanje pandemije koronavirusa i s njom povezane teške, mogli bismo reći gotovo nepopravljive gospodarske posljedice. Unatoč optimističkim izjavama nekih političara može se računati na veliki slom hrvatskoga turizma iz kojega narod i država pokrivaju oko 25 posto svojih životnih troškova. Sad se osvećuje hrvatsko ‘monokulturno’ gospodarstvo s njegovom deindustrijalizacijom i strašnim zapuštanjem poljodjelstva.

Pitanje svih pitanja glasi: kako zaustaviti masovno iseljavanja hrvatskih državljana u bogatije inozemstvo? To nije jedan problem, to je niz problema s raznih područja gospodarstva ali i narodne psihologije jer mnogi Hrvati ‘bježe’ iz svoje domovine i radi išćašenosti društvenoga života koju možemo označiti korupcijom, kljentelizmom i nepotizmom, a to su društvene devijacije koje će biti teško iskorijeniti, i ako to uspije trajat će mnogo godina. A kroz to vrijeme Hrvatska gospodarski naveliko nazaduje, sve više stari i gubi najvitalniji dio pučanstva selidbom u inozemstvo.
Koliko god ovaj prijedlog izgleda utopijski, mišljenja smo da bi Planković trebao ponuditi Miroslavu Škori da sastave ‘malu veliku koaliciju’ jer bi ona bila podesna da se provedu i nepopularne reforme. Jasno, budući koalicionari trebaju najprije izraziti načelnu spremnost na suradnju, potom upustiti se u teške i što konkretnije pregovore o programu nove Vlade i tek nakon sporazuma o rečenome razgovarati o kadrovskoj križaljci. Očito i Plenković i Škoro nisu baš pshihološki pripremljeni za navedeni scenario, ali ako su rodoljubi, kako tvrde, trebali bi se upustiti u tu pustolovinu koja može završiti i negativno no vrijedna je pokušaja.

Datum objave: 06.07.2020.