Autor: Antonija Putić / staputovanja.com

Obožavam putovati vlakovima, posebice u Kini. A najdraži su mi jeftini vlakovi u kojima putuju najživopisniji ljudi na svijetu − radnici na putu kućama, radnici na putu prema novom poslu, ljudi u prolazu… Kotrljamo se 60 kilometara na sat. Pored nas s vremena na vrijeme projure novi vlakovi brzinom od tristo na sat, gledamo ih svi pomalo s oduševljenjem, a pomalo sa žaljenjem što i sami nismo u njima, posebice kada se put oduži na cijeli dan, a leđa neumorno počnu boljeti od tvrdih stolaca napravljenih za vrijeme Mao Tze Tunga. Kinezi su iznimno srdačni i još više znatiželjni kada u svojem vagonu ugledaju strankinju. − Odakle si? − prvo je pitanje koje mi upućuju − Rusija? − Ne, Hrvatska, Europa − odgovaram već po navici…

Gotovo nitko nije siguran gdje je ta Hrvatska. Nije niti važno, bitno je da razmijenimo pokoji osmijeh, a manje je važno tko je otkuda. Zašto su ti plave oči, kuda i s kim putuješ − pitat će odvažniji. Ostali će potiho među sobom komentirati kako sam hrabra jer putujem sama. Nisam sigurna je li to hrabrost.

Postoji nešto u svima nama koji putujemo što nas tjera na ta putovanja. Mornari kažu da čuju zov mora. Neki čuju zov Majke prirode. Ja čujem zvuk lokomotive… I kad sam duže na istom mjestu, moram krenuti negdje dalje. Moja vožnja od 20 sati na relaciji Peking − Šangaj na sjedećem mjestu nije bila niti najduža niti najzanimljivija vožnja vlakom. Ali slomila mi je srce. Ma, znam ja da je svima nama koji putujemo suđeno da nam srce bude slomljeno zbog odlaska. Pa tako i meni. Jednostavno, zaljubiš se u ljude, u mjesta, u muškarca svojih snova… Ali što napraviti kada usred vožnje vlakom pronađeš beskrajnu radost, a na idućoj je stanici moraš ispratiti iz vlaka i reći joj zbogom zauvijek?

Nigdje ne putujem bez kamere. Kad nemam kameru u ruci, čini mi se kao da mi nedostaje cijela ruka. A ljudi u vlakovima me posebno inspiriraju − jedu, kartaju se, smiju se, spavaju, puše, piju, zaljubljuju se, smiješe se čim ugledaju kameru… Volim nasmiješene ljude. I velike i male.

Ona se zove Changchang i spada u skupinu ljudi koji vam u trenu mogu ukrasti srce. Sjedila je u redu iza moga, putovala s tatom kući. U početku sramežljiva i plaha kao i većina kineske djece − zainteresirala se za moju kameru. Napravila sam nekoliko njezinih fotografija, počele smo se smijati pa zatim i igrati. Ima pet godina i govori samo kineski, ali se osmjehuje na svim jezicima svijeta. Nakon nekog vremena posve se premjestila na moje sjedalo, neprestano promatrajući moju kameru, znatiželjno zavirujući u moju torbu. Kao i sve djevojčice, i ona se oduševila ružem za usne. Mogu li ti stavit ruž? Možeš. Mogu ti napraviti frizuru? Možeš. Zadovoljna je kako me uredila. Ona ne smije nositi ruž jer joj mama ne dopušta. Znaš, sad ti je vrijeme za jelo, hoćeš nudle, pita me svojim dječjim glasićem. Hoću. Zajedno hodamo do automata za vruću vodu, prelijevamo nudle, ona ubacuje začine i govori mi da sad moramo čekati. Ne skida osmijeh s lica dok radimo tako obične, svakodnevne radnje poput kuhanja nudli. Drugi putnici u vlaku znatiželjno gledaju što to nas dvije radimo. Njezin otac sjedi na svojem mjestu i tek povremeno provjerava što to nas dvije radimo. Njoj i dalje osmijeh ne silazi s lica.

Hajde da te naučim brojati na engleskom do pet − govorim joj. Može − uzvraća ona. Brojimo, broje i ljudi oko nas, smijemo se, svi se smijemo. A kako se kaže lav? − pita me ona. Lion. A kako se kaže nebo? Sky… A kako se kaže… Vrijeme leti, čini mi se da smo već poprilično odmakli od Pekinga… Ogromni gradovi svijetle uz prugu, ljudi ulaze, izlaze, promjene su jedina konstanta ovog dvadesetsatnog putovanja.

A onda me pogledala svojim velikim smeđim očima i vrlo mi ozbiljno rekla: − Znaš, ja sam malo razmislila i zaključila da se ti meni jako sviđaš i ja bih išla živjeti kod tebe doma. Jel’ imaš ti kuću? − Imam, odgovorila sam nesigurno. A mogu li ja imati plavo-žutu posteljinu? − Pa možeš… − Super. − A smijem li svaki dan prati kosu i tuširati se? − Pa, smiješ. − Odlično. − Imaš li igračke? − Nemam.

Ma, dobro to nije problem jer ti si zabavna i znaš se igrati i bez igračaka. Možemo se igrati i bez igračaka − govori dok jedemo nudle. I nije problem što ne živiš sama jer nas dvije možemo naučiti i tvog dečka kako se dobro igrati. Jel on strog? − Nije, on je divan. − A jel’ on govori kineski? − Ne, on govori poljski i engleski. − Nema veze, budemo ga i kineski naučile… Nije to tako teško, samo moraš jako otvarati usta. − Prešućujem joj da njega kineski uopće ne zanima. Ma, u godini dana koliko se znamo, on je naučio tek pokoju kinesku riječ i jednu jedinu hrvatsku − hvala. Ali možda Changchang bude bolja učiteljica. Jedemo neko vrijeme u tišini, koliko se srkanje vrućih nudli može zvati tišinom.

− Onda dobro − ja idem s tobom tvojoj kući, može?


− A što će reći tvoja mama? Pa falit ćeš joj…

− Mama je uvijek zaposlena i stalno prigovara, a tata se uopće ne zna igrati kao ti, sad ću još dobiti i brata i ja mislim da im nisam potrebna i da nikome neću faliti… Ti me uzmi kući, budeš vidjela, to će biti super − govori Changchang.

Uzela je torbu sa svojeg sjedala i rekla tati da ide kući sa mnom. Bez imalo okolišanja. Njezinom je tati sve to bilo zabavno, napravio je nekoliko fotografija mobitelom, postao na kineske društvene mreže i uživao u komentarima obitelji i prijatelja. I meni je sve bilo zabavno. Sve do trenutka u kojem ona nije pozdravila tatu, premjestila stvari i rekla − evo, sve mi je tu, ništa mi više ne treba. Samo žuto-plava posteljina.

Smjestila se na sjedalicu pored mene, gledale smo fotografije na mojoj kameri. Tek bi me povremeno nešto upitala. Vlak je polako klizio, vani je pala noć, tek pred jutro stići ćemo u Šangaj. Dok su putnici oko nas lagano tonuli u san, njoj se nije spavalo. A niti meni. Neposredno prije stanice na kojoj treba izaći, njezin je tata došao po nju. Nije željela ići s njim. −Tata, odi ti sam, ja idem s Antonijom doma − rekla mu je bez imalo dvoumljenja. Kad smo svi počeli shvaćati da je ona ozbiljna, počeli smo joj govoriti da ipak mora kući, da je najbolje za nju da ostane sa svojom obitelji, da bi svima nedostajala, da ja zapravo nisam dobar izbor i da ćemo se već kad-tad ponovno sresti i igrati se.

Tata ju je uzeo u naručje, pokupio njezine stvari i krenuo prema izlazu iz vlaka. − Ali ja bih s tobom kući − govorila mi je dok su izlazili iz našeg kupea. Suznih očiju smo se rastale. Iako, da se mene pitalo, mogla je ona odmah i u moju obitelj. Ja sam gotovo ukrala Changchang. A i sad mi ne izlazi iz misli i pitam se ima li koga za igranje, ima li plavo-žutu posteljinu. Ulovim se kako razmišljam o njezinu novom bratu, o činjenici da njezina mama možda još više prigovara, a da njezin tata ni danas nije savladao kako se igrati. Dala sam njezinom tati brošuru o Hrvatskoj i svoj e-mail. Javili su mi se i obećali da će me jednog dana posjetiti. Može li mi netko od prijatelja pravnika ovdje pomoći oko papira za posvajanje?

Datum objave: 07.03.2016.