Autor: CroExpress

Krajem 2010. njemački je novinar i bivši izvjestitelj iz Beograda, Moskve i Washingtona Urlich Schiller (1926.) objavio knjigu ‘Deutschland und seine Kroaten’ u kojoj naveliko krivotvori povijesne činjenice o borbi hrvatskoga naroda za slobodu i samostalnost, kao i o ulozi Njemačke pri priznavanju Hrvatske kao neovisne države. Ova tanka knjigica nije mogla ostati bez odgovora za što se pobrinuo hrvatski novinar i publicist Gojko Borić. O njoj je pisao u ‘Vijencu’ i ‘Hrvatskoj Reviji’, ali to nije bilo dovoljno pa je zamolio šestoricu hrvatskih znanstvenika i publicista, kojima se i on pridružio, da svaki posebno na njemačkom jeziku odgovore na Schillerov pamflet.

Sad je izašao taj zbornik radova koji je Borić uredio pod naslovom ‘Kroatischer Unabhängigkeitskampf: berechtigt und gerecht’ (Hrvatska borba za neovisnost: opravdana i pravična), Zagreb, 2011. Knjigu je izdao Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj, a može se dobiti na adresi: Mijo Marić, Leonhardtstr. 17, D-14057 Berlin po cijeni od deset eura. O knjizi smo razgovarali s Gojkom Borićem.

Gospodine Boriću, zašto ste reagirali na Schillerovu knjigu kad je ona vrlo neobjektivna pa zbog ozbiljnih odgovora na nju postoji opasnost da bude shvaćena kao da je važna?

Bio sam nazočan na jednoj promociji te knjige na kojoj su bili njegov nakladnik i jedna poznata njemačka novinarka, a oni su je toliko hvalili da je bilo za povraćati. Osim toga, od šest meni poznatih recenzija četiri su bile pozitivne za Schillera, negativna je izašla u berlinskom ‘TAZ’-u, a djelomično kritička u časopisu ‘Südosteuropa Mitteilungen’.

No budući da će Schilletrov pamflet ući u knjižnice, da će ga čitati neki neupućeni u hrvatsku i bivšu jugoslavensku zbilju morao sam reagirati. Pozitivne recenzije napisali su njegovi istomišljenici prema onoj narodnoj ‘Kadija te tuži, kadija ti sudi’.

Kad sam odlučio pozvati hrvatske znanstvenike i publiciste da recenziraju Schillerovu knjigu, neki su me savjetovali kako to ne bi bilo dobro jerbo bih mu na taj način ‘podigao cijenu’, a jedan je rekao da bi to pospješilo njezinu prodaju (?). Ta odvraćanja nisam prihvatio nego sam se odlučio na postupak koji je bio poznat u bivšoj državi, a zvao se ‘Knjigom na knjigu’.

Koje su glavne Schillerove tvrdnje i velika izvrtanja istine o hrvatskoj prošlosti?

Gotovo nema stranice u njegovoj knjizi, njih 225 na broju, na kojoj nisam pronašao krivotvorine, izostavljanja važnih podataka i navođenja propagandističkih tvrdnji srpskih i jugoslavenskih autora. Ali evo samo nekoliko Schillerovih neistina i poluistina koje su često gore od laži jer izazivaju dojam da su istinite.

Njemački novinar tvrdi da su Hrvati bili ‘gubitnici’ u Prvom svjetskom ratu kao da su ga oni izazvali atentatom u Sarajevu i vodili kao Beč i Budimpešta pa su bili pobijeđeni. On omalovažava ubojstvo hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj Skupštini i tvrdi da je kralj Aleksandar Karađorđević morao proglasiti diktaturu da bi ‘stabilizirao državu’.

Prema njemačkom novinaru, Otac domovine Ante Starčević bio je ideološki preteča ‘fašističkih ustaša’, a Katolička Crkva, posebice Franjevački red glavni rasadnici krvavog hrvatskoga nacionalizma i šovinizma. Potonje mu je zamjerio čak i poznati ‘hrvatožder’ Wolf Oschlies. Schiller smatra da je ustaška Nezavisna Država Hrvatska ideološki i politički bila prethodnica demokratske Republike Hrvatske.

Pa je li moguće da netko razuman može Republiku Hrvatsku, po svome Ustavu antifašističku državu, predstavljati kao nasljednicu nacionalističkoga NDH?

Da, moguće je čak i nešto gore. Ustaše su, kako tvrdi Schiller, prije počeli s holokaustom, tzv. konačnim rješenjem židovskog pitanja, nego Nijemci jer je njemačka Konferencija na jezeru Wannesee o tome bila 1942., a ustaše su počeli likvidirati Židove odmah čim su osvojili vlast 1941. i u pri tome bili revniji od nacista. Zapravo ustaše su bili veći ‘nacisti’ i ‘fašisti’ od svojih ‘uzora’ u Njemačkoj i Italiji.

Tvrdnje o velikim hrvatskim žrtvama poslije Bleiburga pretjerane su, piše Schiller, i ne mogu se mjeriti sa žrtvama u Jasenovcu i drugim ustaškim koncentracijskim logorima. U Titovoj Jugoslaviji bilo je ‘zlatnih godina’, vremena kad je svima bilo dobro, ali Hrvati su uvijek bili nezadovoljni, pa je došlo do Hrvatskoga proljeća koje je naišlo na osudi i u samoj Hrvatskoj (?).

Njemačka obavještajna služba Bundesnachrichtendienst pod vodstvom Klausa Kinkela infiltrirala se u hrvatsku (?) UDB-u s namjerom da destabilizira Jugoslaviju i uspostavi neovisnu Hrvatsku. A svi znamo da hrvatska UDB-a nije postojala! Hrvatski emigranti u Njemačkoj terorizirali su jugoslavenske službenike i naveliko štetili dobrim njemačko-jugoslavenskim odnosima, dok su se jugovići ponašali kao pravi diplomati. A tko je ubio oko 35 hrvatskih emigranata?

Franjo Tuđman bio je od početka svoga djelovanja opasni hrvatski nacionalist, pa čak i ‘fašist’, kako mu je rečeno u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova, ali ‘Jugoslavenska narodna armija’ bila je za Vladu u Bonnu opasnija, pa je stoga pomagala Tuđmanovu Hrvatsku.

Zašto Schilleru smeta Franjo Tuđman i sadašnja Republika Hrvatska?

Proglašenje hrvatske neovisnosti došlo je prerano, Tuđman je mogao stvoriti Hrvatsku bez rata da nije skupa s Miloševićem radio na podjeli Bosne i Hercegovine, tvrdi njemački novinar. Zaista smiješno nakon pada Berlinskog zida i raspada višenacionalnih komunističkih država, nakon uništenja Vukovara i srpske okupacije gotovo jedne trećine hrvatskog teritorija, nakon što je središnja vlada u Sarajevu kontrolirala možda najviše trećinu BiH-a, ali za koga je ideologija važnija od istine taj ne vidi stvarnost.

Tuđman je oduzeo Srbima u Hrvatskoj autonomiju (?) onako kako je Milošević ukinuo albansku na Kosovu. Opet govori o ‘uklanjanju’ Srba iz hrvatskoga Ustava kao razloga za njihovu pobunu, što je besmislica jer su Srbi bili i ostali u osnovnom hrvatskom zakonu. Glavni cilj Tuđmanove politike prema domicilnim Srbima bio je njihovo sveukupno protjerivanje iz Hrvatske.

Isto je važilo i za Muslimane u Bosni i Hercegovini koje je trebalo istjerati uz pomoć hrvatskih zločina, (slučaj Ahmići i mostarski Stari most kao najveći dokazi). Da je Hrvata u BiH danas oko 40 posto manje nego prije rata, to ga ne zanima. Hrvatska je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a glavni krivci za nestabilnost te nesretne države snose tamošnji Hrvati, veliki nacionalisti koje su uzgojili šovinistički franjevci od kojih su se neki i s oružjem u rukama borili protiv partizana. Franjevci su ‘organizirali’ Međugorje samo da bi prikrili ustaške zločine nad hercegovačkim Srbima u neposrednoj blizini glasovitog hodočasničkoga mjesta.

Tuđman je svakako htio stvoriti ‘Veliku Hrvatsku’ u granicama negdašnje Banovine Hrvatske koja je sezala sve do Drine (?). Površan pogled na zemljovid bio bi dovoljan da vidi kako je Banovina bila udaljena stotinjak kilometara od Drine.

U Njemačkoj se uglavnom pisalo i govorilo o Srbima kao ‘najvećim krivcima za sve’ što se zbivalo u posljednjem jugoslavenskom ratu, ali Hrvati su gotovo isto toliko krivi, piše Schiller, no njemačka javnost to nije htjela primiti na znanje. Njegov je zadatak ‘rasteretiti srpsku krivnju’, kako izričito piše u svome pamfletu.

Glede Tribunala u Haagu i glavne tužiteljice Carle del Ponte, Schiller je potpuno na njihovoj strani, njega uopće ne zanimaju hrvatski protudokazi i argumenti. Schiller neizmjerno mrzi Tuđmana ponajprije radi toga što je utemeljio Republiku Hrvatsku, a preko njega i Hrvata ‘mlati’ po tadašnjoj konzervativno-liberalnoj vladi Kohl-Genscher koju optužuje da je najviše kriva za osamostaljenje naše države. On spada u one rijetke njemačke publiciste koji su u komunističkoj Jugoslaviji vidjeli ostvarenje svojih ‘ljevičarskih snova’.

Glavni Schillerov zaključak glasi: ‘Najveći Tuđmanov ovozemaljski autoritet nakon 1960. bila je Nacija, u etnički čistom državnom području, bilo da je riječ o Herceg-Bosni ili Krajini, što nije bilo ništa drukčije nego kod Miloševića i njegovih Srba. A taj nacionalistički put nije pripremio nitko drugi nego Ante Pavelić, Poglavnik i vođa ustaša. Tu nije bilo mjesta suosjećajima, priznanju vlastite krivnje i pokore, o obeštećenju i jednoj, prečesto korištenoj riječi, svladavanju prošlosti’.

Znači Schiller na neki način poistovjećuje hrvatsku i njemačku prošlost?

Da. Schiller gotovo ne spominje veliko hrvatsko sudjelovanje u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. On koji je bio vojnik njemačkoga Wehrmachta tada se nalazio na drugoj strani barikade nasuprot antifašističkoga generala Franje Tuđmana. Ova knjiga odaje dojam kao nastavak borbe jednog bivšeg njemačkoga vojnika protiv jednog hrvatskoga partizana.

Njemačko svladavanje prošlosti nema veze s hrvatskim jer su Hrvati prije 1941. bili pristaše pacifističke Hrvatske Seljačke Stranke, a za vrijeme rata većina njih borila se protiv njemačkih i talijanskih okupatora, što strašno smeta Nijemcu Schilleru, čiji je narod relativnom većinom glasova dao prednost Hitlerovim nacistima, dok su ustaše u Hrvatskoj bili sitna manjina. Osim toga, glavni Schillerov informator o prilikama u Jugoslaviji, njegov intimni prijatelj iz vremena kad je u Sarajevu studirao slavistiku, bio je stanoviti Nikica Vojinović koji ga je natopio mržnjom protiv Hrvata, Katoličke Crkve i franjevaca.

Prema Vojinoviću, korijeni komunističke Kominterne potječu u Vatikanu; antisrpska politika jugokomunista poklapa se s politikom Vatikana; ustaše su osnovali svoju organizaciju na zagrebačkom Kaptolu; da bi sačuvali Jugoslaviju komunisti se bore protiv srpskoga fašizma, ali surađuju s fašistima ostalih naroda u Jugoslaviji; Tito se god. 1943. dogovorio s Papom Pijom XII. da partizani neće osloboditi Jasenovac i da će ustaše primiti u svoje redove; u Drugom svjetskom ratu ustaše su ubili milijun Srba pa je Papa zbog toga Stepinca unaprijedio u kardinala; poslije rata komunisti su u srpskim krajevima ubili oko 350.000 ilegalaca (škripara); na Srijemskoj fronti komunisti su poslali u smrt 180.000 srpskih mladića; ukupan broj usmrćenih Srba u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu i poraću iznosi dva milijuna itd. itd.

Kako su odgovorili hrvatski ljudi istine i pravde na Schillerovu propagandu?

U odgovoru na Schillerove klevete i laži sudjeluju hrvatski znanstvenici i publicisti dr. Mario Grčević, prof. dr. Aleksandar Jakir, prof. dr. Ivan Pederin, mag. Branko Salaj, dr. Tomislav Vujeva, dr. Tvrtko P. Sojčić i moja malenkost. Naše raščlanjivanje Schillerova pamfleta je znanstveno i potkrijepljeno stvarnim dokazima. Nije se išlo u polemike nego se na svaku Schillerovu tvrdnju odgovorilo činjenicama.

Zapravo i nije bilo teško demantirati Schillera jer je njegov tekst toliko jednostran i prepun čak i najbanalnijih pogrješaka da se čovjek mora čuditi zašto ga netko od njegovih srbijanskih savjetnika nije na to upozorio. Tako Schiller piše da je kardinal Stepinac umro u Zagrebu, a nije nego u Krašiću; hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića preimenuje u Kovačevića; tvrdi da je Miroslav Krleža održao svoj glasoviti govor protiv socrealizma u Zagrebu, a nije nego u Ljubljani itd.

A što je najgore, Schiller nije pročitao ni jednu relevantnu knjigu iz hrvatske povijesti i današnjice, čak ni one na njemačkom jeziku, nego se koristio uglavnom sporednom propagandističkom literaturom velikosrpske i jugoslavenske provijencije, kao i nekim stranim autorima koji nikako ne mogu prežaliti neslavnu propast komunističke Jugoslavije, u koje spada i on.

Naša knjiga namijenjena je prvenstveno njemačkoj publici, no korisna je i za Hrvate koji nisu dovoljno upoznati s našom borbom za slobodu, demokraciju i državu, što je neraskidivo trojstvo u novijoj hrvatskoj povijesti. Podesna je i kao dar našim njemačkim, austrijskim i švicarskim prijateljima. Napominjem da su autori odustali od honorara što nije baš tako često u ovim vremenima.

Koristim ovu priliku da zahvalim svima koji su svojim novčanim doprinosima omogućili tiskanje ove knjige, prije svega Hrvatskom Svjetskom Kongresu u Njemačkoj i hrvatskoj kulturnoj zajednici ‘Colonia Croatica’ u Kölnu, koji su donirali najviše, ali i brojnim pojedincima iz Njemačke, Švicarske i Hrvatske. Nažalost neki koji su najbogatiji nisu otvorili svoje novčanike, no to je stara hrvatska boljetica i posebna tema o kojoj mi je neugodno govoriti.














Datum objave: 28.07.2014.