Autor: Zlatko Duzbaba
Časna sestra Milosrdnica, Ivanka Johanna Koluder (1946.) ispričala je ekskluzivno za CroExpress svoju životnu priču od odrastanja u Jastrebarskom, pokraj Zagreba, do odlaska u Njemačku i na koncu o povratku ‘njenom narodu’. Pročitajte, u kakvim je sve okolnostima donosila svoju životnu odluku i zašto je potrebno biti zahvalan pa čak i onda kad se spotakneš na neki kamen na svojem životnom putu.
– Ljudi me uvijek nanovo pitaju, zašto sam postala zatvorska dušobrišnica!? To je za većinu nas jedan strani i neprijatni svijet. U njemu žive ljudi, koji su prekršili zakon i zbog toga su od nadležnog suda na određeno vrijeme lišeni slobode. Pratiti zatvorenice na njihovom životnom putu, koje su u većini slučajeva vlastitom krivnjom izgubile svoju (unutarnju i vanjsku ) slobodu, nije lagana stvar. Bila je to teška odluka, koju nisam donijela na brzinu. Moji poglavari smatrali su da sam pogodna preuzeti tu službu. I tako je počelo, od rujna 1989. pa sve do 2011. godine vršila sam dužnost katoličke dušobrižnice u Gotteszellu (Schwäbisch Gmünd), najvećem ženskom zatvoru Baden-Württemberga.
Kako sam došla u samostan?
Nebrojeno puta sam se upitala, jesam li u svom životu donijela dobre odluke? Je li bilo mudro otići u Njemačku, u samostan sestara Milosrdnica i tu živjeti prema duhovnosti svetog Vinka Paulskog, zapravo, po Evanđelju Isusa Krista? Odgovor glasi: Da! Do današnjeg dana nisam zažalila zbog tog koraka.
Zahvalna sam Gospodinu što me vodi, tješi, hrabri i daruje mi snagu za svaki novi dan. On je taj izvor žive vode iz kojeg crpim snagu za nove korake i životne odluke. Svjesna sam svojih granica i slabosti. Bilo je tu puno sretnih trenutaka, ali i bolnih proživljavanja, padova i ponovnih ustajanja. Kroz prašinu vidim svoje djetinjstvo i odrastanje u zemlji, u kojoj su komunisti preuzeli vlast te svojim zacementiranim jednoumljem maltretirali moj narod. Djetinjstvo i mladost provela sam s bratom blizancem, ali bez oca.
On je rano umro od posljedica rata. No, imali smo divnu majku, koja je kao udovica s puno nesebične ljubavi i vjere u Boga posvetila svoj život nama, djeci. Majci danas zahvaljujemo što je naše djetinjstvo usprkos neimaštini i komunističkim pritiscima bilo sretno. Ona nije bila školovana, imala je samo četiri razreda pučke škole. No, u njenim je grudima kucalo veliko srce, puno ljubavi i to je ono što nam je davalo snagu u životu.
Osobno sam susrela blaženog Alojzija Stepinca. Više puta sam ga kao dijete vidjela u Krašiću, u blizini je živjela moja baka s majčine strane. Imala sam četrnaest godina kada je taj mučenik umro, iscrpljen do krajnosti. Nikada neću zaboraviti vrijeme njegovog „odlaska“. Još kao srednjoškolka sam počela sve jasnije shvaćati da u zemlji s komunističkom vladavinom nije moguće otvoreno i bez straha živjeti svoju vjeru i graditi karijeru kao intelektualka. Nije se moglo stručno napredovati bez glume i dvostrukog života. No, na takav život se nisam mogla niti htjela odlučiti.
Na jednom putovanju kroz Bugarsku, tada kao studentica pedagogije, upoznala sam u vlaku sestre Milosrdnice – Vinkovke iz Zagreba. Bio je to sudbonosni susret s Bogom. Gospodin se poslužio sestrama, da bi mene doveo k sebi. Trebao me je za služenje siromasima. Zar Bog nije genijalan u svojoj ljubavi prema nama? Nema mjesta gdje On ne bi mogao biti. On je i u zatvoru, gdje ima puno patnje, bijede, krivnje, suza i boli. Preko zagrebačkih sestara Milosrdnica upoznala sam njemačke Milosrdnice u Untermarchtalu. Za vrijeme postulature studirala sam četiri godine socijalnu pedagogiju u Stuttgartu i Esslingenu. Nakon novicijata, radila sam nekoliko godina kao pedagog po dječjim domovima i školama diljem Baden-Württemberga.
Zašto su me samostanski i dijecezanski poglavari poslali služiti u ženski zatvor?
Budući da već godinama u njemačkim biskupijama ima nažalost sve manje zaređenih svećenika, ondašnji biskup biskupije Rottenburg-Stuttgart Walter Kasper odlučio je u ženski zatvor poslati jednu časnu sestru s odgovarajućim ljudskom i stručnom spremom. Pitali su me da li sam spremna, a ja sam rekla: ‘Da, pokušat ću uz Božju pomoć i vašu molitvu!’
Pretpostavljena mi je bila upraviteljica zatvora (jedna pravnica i državni tužitelj). Kao službenica zatvora i njemačka građanka bila sam vezana zakonima i pravilima, i bilo je posve razumljivo da sam ih morala poštivati i pridržavati ih se. Naravno, da je u mojoj svakidašnjici bilo nemilih situacija i događaja, koji su me ljutili i žalostili. Ali pri susretima sa zatočenim ženama i zatvorskim službenicima doživjela sam i puno radosti, smijeha, uzajamnog pomaganja, ljudskosti, solidarnosti, malih radosti i prijateljstava. Žalostila me činjenica da su Božja stvorenja na svoje duše natovarila toliko teška bremena grijeha. I Boga rastužuje ta činjenica. Ali on se pri tome ne udaljuje od grešnika, već ostaje u njegovoj blizini i nudi mu uvijek nanovo svoju očinsku ruku.
Nije mi u cilju isticati se, ali smatram da je redovnički život jedne Hrvatice u njemačkoj redovničkoj ustanovi primjer pozitivne integracije na ovim prostorima. Ima ljudi koji me žale jer misle da sam nesretna među, kako to oni nazivaju, hladnim njemačkim redovnicama. Ali to zaista nije tako. Nijemci nisu hladni, oni su samo malo drugačiji od nas, njihov se mentalitet razlikuje od našega. U mom poslanju na tom mjestu bitna i važna bila je moja redovnička nošnja: ona propovijeda, štiti, budi u ljudima povjerenje i znak je Božje prisutnosti.
S Hrvaticama sam se redovito sastajala
U mojoj dvadesetdvogodišnjoj službi je u zatvoru nažalost uvijek bilo i Hrvatica. Prosječno smo imali 6 – 7 žena iz svih krajeva Hrvatske. Bilo je i žena iz ostalih Republika bivše Jugoslavije: iz Srbije, Kosova, Bosne i Hercegovine. Za sve sam se brinula. Bilo mi je sporedno, odakle te zatvorenice dolaze, koje su nacionalnosti i zbog kojeg zakonskog prekršaja tu došle. Neke su i same bile žrtve svojih životnih okolnosti i nekih zlih događaja. Puno teških životnih situacija je prouzrokovao Domovinski rat i protjerivanje iz krajeva, u kojima su ljudi imali svoje korijene.
Neke sirote su bile potpuno iskorijenjene iz svoje sredine. Nisu znale, odakle dolaze niti kamo idu. Susretala sam žene s traumama. Izgubivši sve što im je nešto značilo, došle su ovamo i u duhovnoj i duševnoj sljepoći počinile nešto, što ih je još više srozalo prema dolje. Dobro mi je poznato, da se niti jedan okršaj sa zakonom ne može opravdati vlastitim teškim životnim okolnostima, niti teškim djetinjstvom. Bila sam svjesna toga, da svatko mora odgovarati za ono što je učinio. I da za Božje milosrđe u ljudskim zakonima ne postoje granice.
Točno je, da su mi Hrvatice posebno prirasle srcu i jako mi je bilo žao što su se baš one našle u toj nezavidnoj situaciji. S Hrvaticama i ostalim ženama, koje su govorile i razumjele Hrvatski, redovito sam se sastajala u grupi: vodila sam biblijske razgovore, molitvene susrete (križni put, krunicu, razne pobožnosti i meditacije) i mala rođendanska slavlja. Dijelila sam im poštanske markice i kuverte, penkala, bojice i dopustila da ponekad nazovu svoju obitelj, kako ne bi posve izgubile kontakt s njima.
Donosila sam im i vunu, jer su smjele štrikati. Za čitavu grupu iz Hrvatske sam donosila nekoliko ‘sitnica’, koje su im puno značile: šunke, ajvara, kobasice, napolitanke, pa čak ponekad i hercegovačkog duhana, i prenosila vijesti s hrvatskog radija. Redovito sam nabavljala hrvatski katolički tisak, tako da su bile o događanjima u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije solidno informirane.
Odjel za majke i djecu
Sigurno je većini od nas nezamislivo, da se djeca mogu nalaziti unutar zatvorskih rešetaka. U početku je i mene to jako čudilo i neugodno iznenadilo, da su mala djeca zatvorena sa svojom majkama. No shvatila sam, i uvidjela, da je to jedina smislena alternativa, koja ide u prilog djetetu. U Schwäbisch Gmündu taj odjel ima 12 mjesta i uređen je u skladu s potrebama majke i djeteta. Majke su obavezne raditi dnevno osam sati, a nakon radnog vremena su dužne posvetiti se njezi i brizi za svoje dijete. Dok majka radi za djecu se brinu zatvorske službenice, koje imaju odgojiteljsku izobrazbu.
Što mogu reći za kraj?
U zaključnoj misli želim naglasiti da sam u duši smirena i sretna što sam poslušala moje poglavare i odazvala se Isusovom glasu kada me je zvao: ‘Idi k mojim siromasima u zatvor, tamo si potrebna. Uzdaj se u mene i znaj da nikada nećeš biti sama. Ja sam s Tobom’. Zahvalna sam mu, jer on moj život nosi u svojim rukama. Moja nova služba u Hrvatskoj katoličkoj zajednici u Stuttgartu me jako raduje. Niti u snu nisam očekivala da ću doći k mojim hrvatskim sunarodnjacima. Ovaj povratak mom narodu je dar Neba i dar mojih poglavara. Bože, hvala Ti.
Ženski zatvor u Schwäbisch Gmündu je najveći ženski zatvor njemačke savezne države Baden-Württemberg. Prosječno, 400 žena sve starosne dobi izdržava ovdje zatvorsku kaznu. Ako se zna, da su samo oko 5% od svih zatvorenika žene (ostalih 95% su muškarci), onda se može reći, da u prosjeku puno više muškaraca nego žena izvrši krivično djelo. Razlozi, zašto je to tako, se znanstveno još uvijek istražuje.
Pravosudna ustanova za izvršavanje zatvorske kazne u Schwäbisch Gmündu, ili na pučkom jeziku Gotteszell (Božja ćelija), je u početku njenog postojanja (od prve polovice dvanaestog do početka devetnaestog stoljeća) bio ženski dominikanski samostan. 1803. godine je zbog velikog utjecaja sekularizacije došlo do zatvaranja samostana. Država ga je pretvorila u kaznenu ustanovu. No još i danas se ovdje u ‘Božjim ćelijama’, kako ih zove narod, osjeća Božje prisustvo. Gospodin je unutar tih zidina u prošlosti svojom ljubavlju pratio časne sestre Dominikanke, a danas je tu s onima, koje pate, plaču, tuguju i nadaju se boljem sutra.
Datum objave: 03.07.2014.
