PROČITAJ NAJNOVIJE VIJESTI IZ HRVATSKOG ISELJENIŠTVA

19.08.2019
tekst
tekst

Kolumne

ŠTO NAM SE TO DOGAĐA? Božo Skoko: 'Mog prijatelja iz Kalifornije zatekli su naša negativnost, ljubomora i ljudska zloba'

Božo Skoko (foto: Hina)

Božo Skoko (foto: Hina)

Ali nije sve tako crno.

Br. pregleda: 1367

Autor: dr. sc. Božo Skoko/Svjetlo riječi 

Ove jeseni u domovini je boravio jedan moj dobar prijatelj iz Kalifornije, inače naš iseljenik koji se ondje skrasio ranih sedamdesetih u potrazi za boljim životom, napustivši rodnu Hercegovinu. Htio je što više vidjeti i osjetiti pa je tijekom boravka obišao dobar dio Bosne i Hercegovine, a potom i Hrvatske. Kaže kako su ga razveselile nove prometnice i građevine, duh Zapada koji se sada može osjetiti na svakom kraku, poduzetnički iskoraci, modernizacija života, ali i ponovo oživljavanje tradicije, te čak i turisti iz Amerike koje je susreo u Mostaru.

Svjestan je krize koja nas već godinama pritišće, ali i inovativnosti našeg naroda da se u svim okolnostima izbori za budućnost svoje djece. Zato se nije dao pokolebati visokom nezaposlenošću, niskim plaćama ili teškom političkom situacijom. Kaže – sve se to može brzo riješiti ako ima odlučnosti, volje i zajedništva. Ono što ga je pomalo zateklo i na što nije imao odgovor, jest ‘negativnost, koja se uvukla u ljude, gubitak povjerenja i u ljude i u institucije, zatim ljubomora koja vlada u našem društvu’ te – kako kaže – ljudska zloba, koja nikada nije bila toliko prisutna. ‘Što se to događa s našim ljudima i što bismo mogli učiniti da im pomognemo?’ – pitao je, ali i sam svjestan da nema jednoznačnog odgovora.

Očito smo svi zajedno postali žrtve mnogih strujanja koja su nam se dogodila posljednjih dvadesetak godina, a i kriza je mnoge dovela do ruba. Izišli smo iz socijalizma i zakoračili u demokraciju i kapitalizam, a da nismo glavu ‘izluftali’ od starog socijalističkog mentaliteta u kojem smo odrastali, niti smo naučili što je bit demokracije i kako se ona živi. Nažalost, stječe se dojam da smo pokupili ponajgore iz oba sustava i da se s time mučimo na svim razinama. Imali smo puno očekivanja od demokracije i samostalnosti, a onda je rat učinio svoje. Od posljedica se još oporavljamo, a kad smo pomislili da nam je konačno krenulo, našli smo se u bezizlaznoj ekonomskoj situaciji. Daleko od toga da nismo proživljavali i daleko lošijih vremena, ali kao da ljudi više nemaju strpljenja! Traže se odgovorni, međusobno se optužujemo, zavidimo, dijelimo... A neki iz svega toga izvlače korist i zadovoljno trljaju ruke, po onoj narodnoj: ‘Podijeli pa vladaj!’

Tko nam može pomoći? Oči su često uprte u Crk­vu, obrazovne institucije, medije i političare. Jasno, svi su oni u većoj ili manjoj mjeri suodgovorni za današnju situaciju. Crk­va pokušava napraviti iskorak u svome djelovanju, ali je nažalost puno naših vjernika koji prolaze mimo Crk­ve, koji crk­venim institucijama baš i ne vjeruju pa kako će na njih djelovati. S druge strane, ni među crk­venim ljudima nisu svi podjednako sposobni odgovoriti izazovima aktualnog trenutka i posvjedočiti djelom, poput pape Franje, koji pokazuje vjernicima ali i nevjernicima jedno sasvim novo lice Crk­ve. Obrazovne institucije često djeluju iznad svojih mogućnosti, s obzirom na uvjete u kojima radi većina učitelja, nastavnika i profesora. Međutim, općenito se mjesto obrazovanja u društvu često doživljava kao nešto formalno i ne odviše važno, a trebalo bi biti jedna od strateških odrednica razvoja društva. Sve dok se to ne promijeni i dok ne shvatimo da je obrazovanost mladih naraštaja naš najjači adut u borbi sa svim izazovima globaliziranog svijeta, teško ćemo krenuti naprijed.

Mediji podižu raspoloženje nacije, usmjeravaju nas prema onome što je bitno a što ne, što je u društvu važno, a što nevažno. No, bojim se da su mnogi od njih u utrci za profitom, promociji uskih političkih i gospodarskih interesa te zbog jeftinog podilaženja publici napustili ono temeljno poslanje da informiraju, educiraju, zabavljaju te prenose kulturno nasljeđe. Dovoljno je ući na internet i društvene mreže i vidjeti koliko na površinu izlazi najnižih ljudskih strasti. Odjednom svatko može biti anonimni novinar i u svome malom okruženju kreirati javno mnijenje, ili barem stvarati privid o svojoj važnosti. A onda nema ni regulacije, ni odgovornosti, ni profesionalnosti... Prema tome, mediji su svojom ‘demokratizacijom’ stvorili puno mogućnosti, ali i napravili puno štete. Negativna vijest je jedina dobra vijest. Dapače, negativne vijesti se rado preuzimaju, dijele, šire i uzimaju zdravo za gotovo, za razliku od onih dobrih i pozitivnih. A kad ste svakodnevno izloženi vijestima i ‘dokazima’ o lopovluku, prevarama, korupciji, sukobima... onda to postaje naše normalno okruženje.

Politika i političari,
nema sumnje, uvelike pridonose stvaranju takve klime u društvu. Dovoljno je vidjeti kako se pojedine državne institucije odnose prema ‘svojima’ i ‘njihovima’, kako se pripremaju i provode pojedini zakoni, pa i uhićenja, kako izgledaju sprege određenih političara, ljudi iz represivnog aparata i medijskih tajkuna, odnosno interesnih skupina... Tome podjednako pridonose i jeftini populizmi, koji mažu oči biračima i pričaju im ono što žele čuti, igrajući na njihove strasti, bez želje i volje da građanima daju viziju i da se usude u provedbi plemenite ideje plivati i kontra struje. Kao i oni koji su uvjereni da su izborima dobili pravo na državu i da mi postojimo isključivo zbog njih, kako bismo im punili državni proračun i služili. Prema tome, očekivati velike iskorake od takvih institucija je apsurdno. To je dug proces. Tim više kad znamo kako su političke institucije i stranke, ali i mediji (čast iznimkama) na začelju kolone kad je u pitanju povjerenje. Crk­va i obrazovne institucije, prema sličnim istraživanjima, drže se još prilično dobro. Međutim, što nam znači povjerenje ako ih se nastoji cijelo vrijeme izgurati iz fokusa javnog foruma i vratiti u njihove odaje?

Dakle, preostaje nam krenuti od čovjeka, pojedinca, zapravo od samih sebe i zapitati se koliko mi sami pridonosimo takvom stanju u našem društvu i koliko nekim svojim potezima ‘podgrijavamo’ te negativnosti, jal i nepovjerenje, odnosno što možemo učiniti da stvorimo iskorak u svome vlastitom okruženju. Znamo da svatko od nas ima utjecaj na određeni broj ljudi, koji nam vjeruje i koji nas sluša... Neka nam Božić bude poticaj da svi zajedno u naše društvo unesemo više povjerenja, pomaganja, suosjećanja, zajedništva i suradnje. Ako mi to sami ne učinimo, bojim se da će nas taj duh vremena samo još više sputavati i kočiti. A sve uistinu nije tako crno, kao što reče prijatelj s početka teksta!

17.12.2018.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2019.