PROČITAJ NAJNOVIJE VIJESTI IZ HRVATSKOG ISELJENIŠTVA

21.09.2019
tekst
tekst

Kolumne

Nijemci su Tita još u Adenaerovo doba nazivali 'običnim drumskim razbojnikom'

Adenauer i Tito (foto: Bundesarchiv, Wikimedia)

Adenauer i Tito (foto: Bundesarchiv, Wikimedia)

Što se tiče rehabilitacije đenerala Draže Mihailovića, Hrvatska bi trebala sačuvati hladnokrvnost.

Br. pregleda: 3463

Autor: Gojko Borić

Državne vlasti koje nisu u stanju ili nisu voljne rješavati prešne gospodarske i političke probleme često posežu za nerješenim povijesnim pitanjima kako bi svratili pozornost građana s aktualnih nevolja. To se u slučaju Hrvatske već godinama dešava kad je u pitanju ocjenjivanje povijesne uloge jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, a u Srbiji iste takve uloge vođe četničkoga pokreta u Drugom svjetskom ratu Dragoljuba Draže Mihailovića.

I Tito i Draža izazivaju velike podjele u društvima svojih nacija, no za razliku od Srbije gdje se vlast ipak distancirala od sudske rehabilitacije četničkog vođe, u Hrvatskoj vladajući i njihovi trbuhozborci u javnosti naveliko veličaju jednog od deset najvećih ratnih zločinaca 20. stoljeća. Kao i u mnogim drugim političkim stvarima Srbija je rehabilitacijom Draže samo potvrdila postojeće stanje jer je sudski ustvrdila ono što je i onako većinsko mišljenje u Srbijanaca i Srba: Draža je srpski narodni junak kojega su osudile i pogubile komunističke vlasti, a da nije imao nikakvu mogućnost pravedne obrane i traženja drugostupanjske presude. A glede Hrvatske, Titu nikad nije suđeno, baš obratno - bio je 'najveći sin naših naroda i narodnosti' do smrti, te obožavan i nakon nje kod većine ljevičara u Hrvatskoj i šire. To je civilizacijska sramota kakva ne postoji ni u Rusiji, zemlji koja se djelomično nije odijelila od svoje sovjetske prošlosti, ali Staljina u njoj slave samo manjinci, uglavnom komunisti i zagriženi putinovci. Pametni Rusi znaju da je Staljin bio pobjednik u Velikoj otečenstvenoj vojni, ali i golemi krivac za njemačko napredovanje na početku rata jer je prije toga u luđačkim čistkama desetkovao vodstvo Crvene armije i vjerovao da ga Hitler ne će napasti.

Kad se danas u Hrvatskoj naveliko u medijima piše kako Tito nije bio Josip Broz iz Kumrovca nego nezakoniti sin nekog bečkog bogataša i Hrvatice, američki državljanin poljskog podrijetla Walter Weiss i tko zna tko još, što je potaklo njegovu unuku, Sašu Broz, da se poigrava neslanim šalama kako je njezin deda bio 'žena s mudima', onda je to odvođenje 'problema Tito' na posve sporedni kolosijek. Za Sašu bi se narodski reklo da 'ono čega se pametni stidi toga se ludi ponosi.'

Goran Gerovac odlazi u svome nihilizmu još dalje pa tvrdi kako Tita napadaju najviše oni koji su se u nj najviše zaklinjali na partijskim sastancima (Večernjak, 9.05.), što nije istina jer su ga prvi počeli demontirati hrvatski emigranti koji nikad nisu sjedili na partijskim skupovima nego bili na nišanima Titovih egzekutora.

U Hrvatskoj Tita rado spominju najviše bivši članovi Komunističke partije, posebice oni u tzv. Socijaldemokratskoj partiji, ali i mnogi politički neuki kojima demokracija i sloboda mnogo ne znače. Oni su jugoslavenske poluslobode smatrali slobodama, a parolu 'U se, na se i poda se' svojom životnom filozofijom. Dvojica najmudrijih kolumnista 'Večernjaka', Zvonimir Despot i Milan Jajčinović, stvari su postavili najtočnije pišući kako 'Nijemci Tita jasno zovu masovnim ubojicom, a u nas se njeguje kult ličnosti' (11.05.) i postavljaju pitanje 'Može li se u Europu s Titom kao starim komunističkim fetišom?' (6.05.). Odgovor bi trebao biti jasan: Nijemci su politički zreliji od Hrvata pa su Tita još u Adenaerovo doba nazivali 'običnim drumskim razbojnikom', a otišavši u Europu Hrvatska je ponijela na grbači ostalih problema i Titov balast koji mora odbaciti, ali prije svega unutar zemlje, u kojoj titovce nalazimo i među nekim konzervativcima, jednostavno radi toga što su ostali mentalni komunisti, promijenivši samo crvenu u crnu kabanicu.

Najgore je pak kad neki intelektualci uporno tvrde kako je čak i Tuđman bio veliki titovac jer je rekao 'da nije bilo Tita, ne bi bilo ni Hrvatske’. (Velimir Visković u ‘Globusu’ od 27.03.) i kako je ‘Tito bio stvarni, djelatni antifašist i u borbi s fašizmom izvojevao je pobjedu’, (Tvrtko Jakovina u ‘Jutarnjem’ 10.05.). Stvari su mnogo jednostavnije. Tuđman je stvarno imao neke slabosti spram svoga zagorskog lancmana jer je Tito, navodno, rekao ‘ne pakovati Tuđmanu’ pa se Tuđman kasnije ravnao prema toj ‘milosti’ da se ‘ne pakuje Titu’. Karikaturno je kad se sad u svezi Titove problematike njegovi obožavatelji pozivaju na Tuđmana kojega su inače mrzli kao otpadnika, nabacajući ga uvredama najnižih kategorija. Tuđman je u biti bio veliki antititovac jer je ostvario ono što je Broz najviše mrzio – hrvatsku državu. Jednom zauvijek valja reći da Tito nije bio nacionalno osviješćeni Hrvat nego eventualno jugoslavenski nacionalist, nešto najgore: nacionalist nepostojeće nacije. Ali zapravo nije bio ni to. Tito je bio samo titovac, što će reći glavni cilj njegova života bio je doći na vlast svim sredstvima i isto tako svim sredstvima zadržati se na vrhu vlasti do smrti. Sve drugo je bilo sporedno.

Titov život treba pratiti od njegova odlučujućeg boravka u Sovjetskom Savezu gdje je, pišući karakteristike, poslao u smrt gulaga najbolje glave KPJ. (Pročitati knjige Nikite Viktoroviča Bondareva ‘Misterija Tito - moskovske godine’, Beograd 2013. i Silvina Eiletza ‘Titove tajanstvene godine u Moskvi’, Zagreb, 2008.). Nakon boravka u Moskvi pa gotovo sve do smrti u ljubljanskoj bolnici, dest godina prije raspada SFRJ, iza Tita se vidio krvavi trag likvidacija ne samo članova Partije nego i svih ostalih koje je smatrao pravim ili izmišljenim protivnicima režima, i time njega samoga, jer sve je bilo Tito, i Partija i Država, i narodi i narodnosti, i Armija i... sve, baš sve u Jugoslaviji. A takvih žrtava bilo je na stotine tisuća, od Bleiburga pa do ubijanja hrvatskih emigranata u ne baš posve slobodnom svijetu. Sve ta ubojstva nose i Titov potpis, bilo usmeni ili pismeni. (Pročitati knjigu Pere Simića ‘Tito fenomen stoljeća’, Zagreb, 2009.) Nikad ne treba zaboraviti da je Tito bio naredbodavac ili barem ‘inspirator’ svih komunističkih zločina od partizanskog ustanka do svoje smrti. Navedimo samo natuknice: revolucionarno ‘pravosuđe’ u ratu, kolektivna likvidacija ‘narodnih neprijatelja’ od Bleiburga do sukoba sa Staljinom, zabrana rada svim nekomunističkim organizacijama, najveća pljačka stoljeća nacionalizacijom privatne imovine, teror nad Katoličkom Crkvom i drugim vjerskim zajednicama, ideološko i političko jednoumlje, ukidanje slobode govora i medija, indoktrinacija u svim prosvjetnim i kulturnim institucijama, kolektivizacija većih seoskih imanja, progon hrvatskih rodoljuba nakon Karađorđeva 1971., katastrofana gospodarska politika, ‘potjera’ hrvatske radne snage u gastarbajterstvo, progoni hrvatskih jezikoslovaca i kulturnjaka s nacionalnim predznakom itd.

Premda u navedenim knjigama nije baš sve na najvišoj znanstvenoj visini, i ono što preostaje dovoljno je da se Broza proglasi masovnim ubojicom. Stoga je uvreda za sve normalne ljude u Hrvatskoj kad premijer Zoran Milanović u istom dahu spominje Tita i Tuđmana. Da je Hrvatska pravna država za to bi Milanović došao pod udar pravosuđa. No onaj koji podiže zgrčenu šaku i viče ‘No pasaran’ – ‘Ne će proći’ ponaša se kao pravi komunist ili, točnije rečeno, socijaldemokratski renegat. Zar ne zna da je tu parolu prvi put upotrijebila visoka funkcionarka KP Španjolske, Dolores Ibarruri ‘La Pasionaria’, uzalud se nadajući da frankisti ne će probiti republikanski obruč oko Madrida, ali probili su ga i ona je morala pobjeći u egzil, vrativši se u svoju zemlju tek nakon što su postfrankisti omogućili pretvaranja Španjolske u demokratsku zemlju. Pod istom parolom ‘No pasaran’ nedavno su objavile proglas patuljaste komunističke partije sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu i Njemačke u povodu pobjede na nacističkim ‘Trećim Reichom’. Čudi me da se njima nije pridružila Milanovićeva Partija. Možda njezini inozemni drugovi ne znaju kakva joj je ideologija kad pobjedu komunizma u Jugoslaviji slavi kao oslobođenje naroda i proširenje Hrvatske za Istru, Rijeku, Zadar i tri jadranska otoka, koje bi Lijepa naša dobila i bez komunista, jer je HSS sa svojim potpredsjednikom Jurjem Krnjevićem sjedio u londonskoj izbjegličkoj vladi, a njegov predsjednik Vlatko Maček bio žrtva ustaškoga režima. No u tom slučaju vjerojatno bi Hrvatska imala banovinske granice za kojima je Tuđman toliko žudio, shvativši na kraju da to izvan Jugoslavije ipak nije moguće.

A što se tiče rehabilitacije đenerala Draže Mihailovića, Hrvatska bi trebala sačuvati hladnokrvnost jer to su ‘srpska posla’. Druga je stvar osuda četništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koja mora biti žestoka i pravomoćna: Dražini su razbojnici poubijali, često u suradnji sa svojim talijanskim i ponekad njemačkim saveznicima, na desetke tisuća katoličkih i muslimanskih Hrvata na području NDH. Za to snosi suodgovornost njihov vrhovni zapovjednik Draža Mihailović. Postojali su i četnički planovi o etničkom čišćenju u svrhu stvaranja Velike Srbije sve do linije Karlobag-Karlovac-Virovitica koju su zagovarali i sadašnji vrhovnici u Srbiji, jedan bivši četnički vojvoda sad predsjednik države, drugi bliski suradnik vojvode Šešelja sad premijer. Neka se oni sad peru od svoje četničke prošlosti, ako je to uopće prošlost. Rehabilitacijom Draže Mihailovića Srbija je još jednom dokazala da nije vrijedna postati članicom Europske Unije. Hrvatska bi trebala inzistirati na tome da se službeni Beograd još jednom i zauvijek distancira od te antieuropske sudske odluke. Sve ostalo su, kako rekosmo, ‘srpska posla’.

18.05.2015.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2019.