Na poslijeratnom njemačkom govornom području dogodilo se ono što i na engleskom mnogo prije, na njemu su se pojavili autori stranih korijena koji se sa svojim djelima sadržajno i jezično izvrsno uklapaju u cjelinu književnosti pretežito domaćega idioma.

Autori su to iz arapskih zemalja, Turske, Rusije, Grčke, Rumunjske, Srbije, Bosne, Hrvatske itd., a njihov njemački ni po čemu se razlikuje od onoga domaćih pisaca iz triju zemalja istoga jezika Njemačke, Austrije i Švicarske, pa i iz sadržaja njihovih djela nije u prvi mah moguće saznati nešto posebno o nacionalnom podrijetlu tih književnika. I to je dobro, to je obogaćenje literature na njemačkom jeziku u kojoj stvaraju ili su stvarali s hrvatske strane, da navedemo samo najuočljivije u javnom životu, Marica Bodrožić, Jagoda Marinić, Nicol Ljubić. Miroslav Nemec, Thomas Glavinić i Marijan Nakić.

Među njih se od prije desetak godina uvrstio sa svoja dva romana Martin Kordić, po nacionalnim korijenima Hrvat iz Hercegovine ali po jeziku njemački književnik koji je u svojim romanima pokazao da odlično poznaje suvremenu hrvatsku stvarnost, ali to u prvom romanu ne navodi glede imena mjesta i ljudi već prikriva plaštem svakome poznatih ljudskih stradanja u ratnim nevoljama što ne umanjuje vjerodostojnost njegova pričanja, dok  u drugom romanu povezuje osobnu sudbinu glavnog junaka s političkim neprilikama njega kao dječaka iz gastarbajterske obitelji koji želi postignuti društveni uspjeh u njemačkoj sredini ali to mu tek djelomično i povremeno uspjeva, dakle u završnici ne uspjeva, no taj neuspjeh nije toliko njegov poraz koliko je to poraz samog njemačkoga društva s njegovim okoštalim preprekama koje postavlja čak pred po školovanju vrhunske pojedince inozemnih korijena na vrlo grub način.

Glavni junak prvog Kordićeva romana pobjednik iako inavlid

Pogledajmo kako Kordić opisuje glavnog junaka iz svoga prvoga romana Viktora ili Pobjednika premda je na prvi pogled sve drugo nego to. Rođen je pod neizmjernim majčinim mukama kao invalid pa mora nositi željezni korzet cijeloga svoga života. Željezo ga ozljeđuje pa hoda nakrivljen što drugi uzimaju za povod da ga nazivaju nakazom.

Viktor posjeduje dar gotovo fotografskoga registriranja svega što se oko njega događa. Borbe se najprije vode u daljini ali se sve više približavaju pa Viktorova obitelj biva prisiljena preseliti se iz „sela sreće“ u „grad mostova“. Kasnije Viktor traži utočište kd časnih sestara koje njega i njegovu družinu nastoje „disciplinirati“ molitvama i radom na podizanju neke vrste „dječjega sela“. 

Sve molitve i sva zapomaganja završavaju riječima: Marijo, o Marijo, a mi znamo koja je to Marija, naime ona koja se ukazala vidjelicama u Međugorju što autor ne spominje ali navodi da je bio zaposlen kao vodonoša na „brdu ukazanja“. Naš junak biva suočavan s grozotama rata ali strah nije njegova osebina, zna kako se valja ponašati da bi izbjegao veće neugodnosti, znači biti tih i pokoran  ali ipak ostati svoj da bi preživio.

Viktor je bez obzira na svoju invalidnost rođeni vođa, uvijek je među prvima u dječjem svijetu kad se treba snalaziti, nešto organizirati, potrražiti sklonište da bi prenoćili, biti prvi među onima koji dobivaju skromne porcije hrane, jednostavno rečeno Viktor je simbol hercegovačke vitalnosti. On nalazi spokoj u noćnim bdijenjima, u promatranju žestokim suncem opaljenoga krajolika, u radu i molitvi. No tu je hladna i zelena rijeka koja Viktoru i njegovim prijateljima nudi osvježenje i pokazuje put iz rata u mirno podneblje kraj mora. A što bi bila drugo nego Neretva koju autor poimenice ne spominje.

Viktor i njegovi dječaci dolaze na kraju svoga bijega iz kršne Hercegovina na nesumnjivo jadransku  obalu gdje se kao nekim čudom pretvaraju u životinje. To poglavlje nosi naslov romana „Kako si zamišljam sreću“ koju bismo mogli usporediti s biblijskom pričom o „zemaljskom raju“  u kojemu su Adam i Eva živjeli pored lavova i jaganjaca u vječnom miru o kojemu je Viktor sanjao cijeloga svoga života.

Neuspjeh glavnog junaka drugoga Kordićeva romana ali samo prividan

Sasvim drukčije jezične i sadržajne konstrukcije je drugi roman Martina Kordića „Jahre mit Martha“, Godine s Marthom, u kojemu nema simbolike i prešućivanju imena mjesta i krajolika, to je jednostavno rečeno klasični roman o ljubavi jednog dječaka  od oko 15-tak godina sa više nego duplo starijom zrelom ženom iz gornjih slojeva njemačkog građanskoga društva, udanom za gotovo nevidljivoga supruga, tako da mladi đak i kasnije student živi paralelnim životom s njom, a da taj amour fou nikoga ne uzbuđuje i još manje skandalizira.

Naš glavni junak po imenu Željko Draženko Kovačević koji se skraćeno predstavlja drugima kao Jimmy,  povezuje se i s jednim tako zvanim estradnim profesorom, znanstvenikom koji na popularan način „prodaje“ svoje znanje studentima, a Jimmy postaje njegov gotovo alter ego, sve kako bi još više učvrstio svoj položaj „jurišnika“ na više stupnjeve građanskoga života, no u oba slučaja doživljava poraz, da bi pri kraju svoje ljubavne i društvene karijere postao ono što je bio gotovo natjeran na početku svoga mladenačkoga života – vrtlar. Glavni sadržaj romana je put mlađahnog studenta inozemnih, konkretno hrvatskih korijena iz uskih obiteljskih okvira običnog radnika i čistačice, u njemačko društvo koje svoje bogatstvo smatra bogomdanim a intelektualno se ponaša oholo. Roman je ovo intimnog života jednog našega mladog čovjeka u inozemstvu i istodobno kritika toga inozemstva  koje u njemu ne prepoznaje ljudske i intelektualne vrijednosti ravne onima domaćih mladića i djevojaka.

Prvi šok koji je Jimmy doživi kao mladi čovjek  je njegov razgovor sa savjetnikom za izbor zvanja nakon male mature koju je našijenac položio s izvrsnim  ocjenama u namjeri da nastavi školovanje kao đak i  student, a savjetnik mu hladnokrvno odgovara kako je s obzirom na izvrsne ocjene iz   prirodoslovnih predmeta najbolje da postane – vrtlar.

Željko Draženko Kovačević vidi u tome tešku diskriminaciju sebe kao sina jednog gastarbajtera i majke čistačice tuđih stanova, pa se tome odupire odlučivši postati đak i student što mu teško uspjeva jer ne dobiva mjesto u đačkom domu, no zahvaljujući jednoj mršavoj stipendiji, još tanjem džeparcu svojih štedljivih roditelja i ispomoći  u jednom „Balkan grilu“ domogne se apartmana u bivšem Olimpijskom selu u Münchenu, velegradu koji ga je osvojio svojom ljepotom ali i učinio osamljenim među vršnjacima koji su drukčiji od njega, pa pokušava da se omili jednom „estradnom profesoru“ također stranih korijena s kojim se napokon sprijatelji premda mu je prije toga ukrao bicikl što mu taj, začudo, ne zamjera, ali ga kasnije odbacuje  jer je našao jednog još većeg obožavatelja na čuđenje i tugu našeg glavnog junaka.

Fatalna ljubavna veza sa zrelom ženom iz visoki krugova

Mnogo važnija veza Željka Draženka Kovačevića odnosno Jimmyja je ona s profesoricom Marthom Gruber, intelektualkom iz viših slojeva društva koja po vlastitim riječima „voli mlade muškarčiće“, a s njom Jimmy doživljava, nazovimo to u šaljivom tonu, svoju seksualnu i intelektualnu revoluciju. Upoznao ju je preko svoje mame koja čisti stan kod Gruberovih i bez velikih poteškoća postaje njezinim potajnim ljubavnikom, nešto što se, valjda, sviđa mnogim pubertetlijama koji na taj način doživljavaju prve znakove svoje muškosti.

No veza s profesoricom Gruber nije samo fizička nego i intelektualna u kojoj naš junak od pomamnog čitatelja starih novina i suvremenih knjiga  bez ikakva reda i smisla  stječe, njezinom pomoći,  sustav u biranju onoga što je manje a što više važno za njegov umni razvitak, dakle postaje nadobudni intelektualac koji zna što hoće, i to koristi u svome studiranju do stanovitih granica, nametnutim njemu kao sina jedne gastarbajterske familije. Njegov brat otišao je drugim putem, onim koji su zacrtali drugi, postavši pripadnikom gospodarske elite, oženivši jednu Njemicu  i čak preuzevši njezino prezime.

No Jimmy koliko se god trudio da ga imitira, ostaje ono što je bio, talentirani mladi čovjek kojemu ne uspjeva skok u više slojeve društva pa se vraća svome početku u školovanju,  postaje vrtlar i to, kakva ironija sudbine, kod bračnog para Gruber. Marha tada više nije njegova ljubavnica nego bolesna žena pred smrt koju Jimmy na neki način i dalje voli.

Pogrješan zaključak spominjanjem Hitlerovih brčića

Onda se dogodilo nešto što je unijelo kratko nespokojstvo između dvoje ljubavnika. Jimmy je dobio vijest da odmah mora otputovati u Hercegovinu na pogreb djeda kojega je volio. Doživljaj ovog pogreba s brojnom rodbinom i svojtom još više ga je uzemirio kad je vidio da djed ima „Hitlerove brčiće“, onaj gadni četvorokut pod nosom kakav je kitio njemačkoga Führera iz čega „hrvatski Švabo“ zaključuje da mu je djed bio –  ustaša. Ovdje autor pravi jedinu političku pogrješku iz neznanja jer tako zvani „Hitlerovi brčići“ nemaju nikakvo ideološko značenje; Austrijanac je u Prvom svjetskom ratu nosio bujne brkove u stilu njemačkog cara Wilhelma ali ih je morao podkresati da bi lakše navukao gasmasku na lice i tako su nastali ti njegovi tipični brčići.

Glavni junak romana Martina Kordića „Godine s Marthom“ Jimmy ne uspjeva se osobno i profesionalno realizirati u njemačkoj sredini pa se vraća svojoj obitelji koja je također socijalno raslojena tako da on u njoj živi, kako se kaže hrvatskom izrekom, kao „čardak ni na nebu ni na zemlji“. Kad kao dopredsjednik jednog hrvatskog nogometnog kluba u njegovu biltenu objavljuje članak o preporukama za članove kluba s izrazito njemačkim upozorenjima onda biva izbačen i  iz toga gastarbajterskoga društva pa neko vrijeme samo „vegetira“ u svojoj obitelji, u kući koja nosi njemačko ime „Fischer“, prezime koje je njegov brat preuzeo od svoje njemačke supruge.

Ovaj socijalni status „biti nedefiniran nekako između sviju, domaćih i stranih ljudi“,  svojstven je desetcima tisuća hrvatskih iseljenika u Njemačkoj i uopće u zapadnim zemljama koji su ostavili svoj rodni kraj,  a da nisu našli novo bolje prebivalište u velikom svijetu. To ovom romanu našijenca Kordića daje dodatnu tragičnu težinu ali i nešto pozitivna, naime da ga strana sredina ipak nije slomila kao čovjeka jer ostao je vjeran svojoj prvoj „ljubavi“, bavljenju sa zemljom iz koje sve raste i uspjeva.

Inače roman se glede svojih književnih kvaliteta može samo pohvaliti i preporučiti za prijevod na hrvatski, a od mladog autora Martina Kordića treba očekivati nova i zrelija djela koja će obogatiti njemačku književnost i usput upoznati čitateljsku publiku njemačkog govornog područja s njegovih oko sto milijuna ljudi s problematikom hrvatskog iseljeništva o kojoj se u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj nažalost malo zna.


Autor: Gojko Borić/Köln Datum objave: 27.01.2023.