Prema procjenama nekih stručnjaka u svijetu je poslije Drugog svjetskoga rata poginulo više ljudi nego u toj velikoj klaonici pa to gotovo nitko ne osjeća kao veliku tragediju jer smo se na to navikli. Nedavno je poljski premijer Morawiecki rekao kako oko 50 milijuna izbjeglica čeka na ulazak u Europsku Uniju, a ona na to nema odgovora. Tih je izbjeglica više nego što ih je bilo u posljednjem Velikom ratu, ali neki drže da to nije prijetnja za opstojnost europskih nacija u čemu se teško varaju jer svaki narod želi sačuvati ne samo svoju brojčanost nego i svoj način življenja.
Bjeloruski diktator Lukašenko koristi afroazijske izbjeglice za destabilizaciju Poljske i time Europske Unije no Bruxelles nema na to zajedničkoga odgovora. Putinova Rusija „masira“ svoje vojne postrobne na ukrajinskoj granici, a to neki stručnjaci i vojne osobe na Zapadu smatraju pripremom za invaziju na tu zemlju. Kina šalje svoje ratne brodove oko Formoze prijeteći toj zemlji da će je silom priključiti „matici zemlji“.
Sve to miriše na pripreme za veliki rat globalnih dimenzija.
Srbijanski predsjednik Vučić galami nakon hrvatske kupovine 12 francuskih višenamjenskih bojnih zrakoplova da će Srbija uskoro dobiti ubojitije oružje kao odgovor na svoje „poniženje“ devedesetih godina, a za to tzv. poniženje bila je sama kriva. Pitamo se, sprema li Srbija rat na natovsku zemlju Hrvatsku i time europski rat Istoka protiv Zapada?
Svijetom hara pandemija koronavirusa, a neki misle da je to izmišljotina, da virus ne postoji, da je to pokušaj nekih tajnih sila da putem cijepljenja zavladaju ljudima kao robotima koji će ostvarivati njihove mračne ciljeve. Pokušaj nekih europskih vlada da uvođenjem korona-isprave ponukaju sve ljude ili veliku većinu njih da se cijepe, jer je to jedini način da se rješimo smrtonosnoga virusa, neki smatraju uvođenjem diktature. Demonstracije takovih sadržaja vidimo preko medija svakoga dana. Među demonstrante uvukli su se i oni koji bi ograničili ili čak ukinuli demokraciju.
Nije teško zaključiti da je ovaj naš svijet u neredu, a Hrvatska se u njemu ponaša slično kao i ostale članice Europske Unije, mnogo ne razmišljajući da bi se mogla ponašati drukčije.
Jednoj maloj zemlji s preglednim brojem stanovnika kao što je Hrvatska, pogotovo radi toga što je u Domovinskom ratu pokazala neizmjerno veliko povijesno jedinstvo, ne bi bilo teško ponašati se drukčije u pitanju borbe protiv korona virusa nego države s izrazito različitim stanovništvom koje je radi svojih socijalnih osebina teže usmjeravati kad je to i u njegovu korist. Primjerice, Njemačka je naveliko federalizirana i radi toga u njoj je teže poduzeti neke čak i pozitivne zajedničke zdravstvene mjere nego u zemljama s malim brojem stanovnika kao što je Hrvatska. Stoga nova buduća njemačka vlada sastavljena od socijaldemokrata, zelenih i liberala predviđa uspostavljanje zajedničkoga kriznog stožera u kojemu će biti koordinirane i ujedničavane antikoronske mjere na cijelom teritoriju zemlje što dosad nije bio slučaj. Neki se bune protiv toga ali ako rezultati odredaba toga kriznog stožera budu pozitivni, u što je teško sumnjati, stožer će imati budućnost.
No najgori su oni koji se bune protiv cijepljenja i izdavanja dokumenata o tome opravdavajući svoj bunt navodnim ograničavanjem njihove slobode jer će oni koji nisu cijepljeni biti diskriminirani u neki svojim djelovanjima.
Dosad je važilo pravilo da je cijepljenje dragovoljno no ako se virus bude još brže širio nego dosad, i to bude rezultiralo kolapsom bolnica, manjkom specijalnih kreveta i opterečenošću bolničkoga osoblja i većim brojem umrlih, ne će vlastima preostati ništa drugo nego najprije uvesti obvezno cijepljenje za pojedine zdravstvene djelatnike i njegovovatelje/ice starih i bolesnih osoba, a ako i to ne pomogne moguće je uvesti obvezno cijepljenje za sve, a što već sad predlažu predsjednici vlada dviju njemačkih pokrajina Bavarske i Baden-Württenberga, jedan konzervativac, drugi zeleni.
Potonje nailazi na goleme prosvjede što na prvi pogled izgleda razumljivo, ali ako malo bacimo poglede u prošlost, u vrijeme velih pošasti kuge i kolere, onda ćemo saznati da su gradovi i pokrajine zahvaćeni tim užasnim bolestima zatvarali svoja vrata za sve strance, da su bolesnike izolirali na posebne otoke, primjerice u Veneciji i na Kreti, da su imali stroge karantene kao Dubrovnik, dakle itekako su ograničavali slobodu pojedinaca i skupina pa i kad nisu imali dokaze da oni šire bolesti. Drukčije se nije moglo postupati jer nije bilo ni vremena, a ni prostora separirati bolesne od zdravih koji dolaze iz nepoznatih dijelova svijeta u kojima su harale pošasti ili se to samo nagađalo. Oprez je bio veća vrijednost nego poštivanje individualnih i skupinskih prava ljudi za koje se sumnjalo da bi mogli biti zaraženi.
Ono što dosad znamo o pandemiji koronom virusa jesu neke činjenice, a to su ove: taj virus zaista postoji, neki se sojevi polakše, a neki vrlo brzo šire, lijekovi protiv njih su od 80 do 95 posto učinkoviti, a ono što pomaže zdravima su osobna izolacija, socijalna udaljenost od 1,5 do 2 metra, nošenje maski, pranje ruku i često zračenje prostorija.
Oni koji se tome protive rade u korist vlastita oboljenja ali i oboljenja svojih bližnjih ili onih s kojima dolaze u dodire. Oko 80 posto onih koji su umrli od korone virusa nisu bili cijepljeni. Zar to ne govori u korist uzimanja injekcija, koje se u većini država EU-a dobivaju besplatno. No svi skupa moramo stalno imati na umu, naime da ni jedna osobna sloboda nije neograničena, da sloboda pojedinaca je istodobno i sloboda sviju s kojima dolazimo u dodire i da nitko nema pravo ugrožavati tuđu slobodu.
Mali narod kao što je hrvatski koji je pogođen iseljavanjem i brojčano kopni kao snijeg u proljeće mora glede čuvanja svoga zdravlja biti rigorozniji od velikih naroda koji svoje ljudske gubitke mogu lakše pretrpjeti ili nadoknaditi premda je, ovo posebno naglašavamo, svaki ljudski gubitak jednako vrijedan žaljenja bez obzira kojemu narodu pripada, malom ili velikom.
Autor: Gojko Borić Datum objave: 01.12.2021.
