Autor: Zoran Paškov
Dok obara s nogu svoje protivnike u njemačkim boksačkim ringovima u ušima mu odzvanja Mate, Mate… A kako i ne bi kad mu je Mate Parlov, hrvatska boksačka legenda i svjetski prvak u poluteškoj kategoriji od malih nogu bio sportski uzor. Ali ne samo uzor, već i rođak koji ga je potaknuo da krene njegovim stopama, bokserskim putem i ringovima.
U poluteškoj kategoriji do 81 kg već se triput našao u finalu prvenstva njemačke pokrajine Hessen, a u posljednjoj borbi protivnika je nokautirao već u prvoj rundi. Temperamentan, promišljen i izvanredan tehničar razarajućih udaraca, nepredvidljivih krošea i aperkata prava je noćna mora i za puno starije i iskusnije boksače koji s njime u borbu ulaze s velikim strahopoštovanjem, jer nikad se ne zna kad će ih temperamentni i silni Brane poslati na pod. Istina nije zlatna ljevica kao rođak, ali zato Branimir udara s obje podjednako brzo i snažno.
– Kao dite bio sam zagrijan za nogomet, za Hajduka i Hrvatsku reprezentaciju, a onda kada sam imao petnaest godina otac me jednom prigodom odveo u Pulu kod rođaka Mate i od tada sam boks zavolio najviše na svitu. A Mate je baš zato bio ‘kriv’ i danas sam mu neizmjerno zahvalan što mi je uspio ugraditi tu ljubav za boks. Jednostavno pričao mi je o svim tim svojim boksačkim ljepotama i nezaboravnim doživljajima u ringu i oko njega. To mi se kao petnaestogodišnjaku toliko svidjelo, jednostavno osvojilo me, tako da sam se boksom odmah počeo baviti u Mainzu, gdje su mi rekli da imam talenta. A onda krenuo u školu boksa ‘Walter Fischer’ u Wiesbadenu, i tako je krenulo.
Matine mečeve gledao danima
– Danima sam znao gledati neke važne Matine mečeve i kopirati ga, tu njegovu krasnu tehniku, udarce, promišljenost i hladnokrvnost – otkriva nam Branimir svoju opsjednutost slavnim rođakom, čija ga je smrt jako pogodila, pa je zato i danas izuzetno ponosan kada može oživjeti sjećanje na Matu. Branimir trenutno nastupa za boksački klub Hochheim i jako je ponosan da je za tri godine, koliko se službeno bori, od svojih 17 mečeva uspio 13 pobijediti a samo četiri izgubiti s vrlo tijesnim rezultatom. Vrhunac mu je bio meč s njemačkim prvakom Leonom Bunnom, koji iza sebe ima 120 borbi i od kojega je vrlo tijesno izgubio, a cijeli meč Branimir mu je bio ravnopravan protivnik. Bokserski stručnjaci tada su imali prilike vidjeti taj Branimirov raskošni talenat i zato mnogi vjeruju kako je pred njim blistava bokserska karijera, posebice kada se uzme u obzir njegova ustrajnost za treniranje i velika disciplina. Kao sportaš prepoznat je i u Hrvatskoj. Pred neki dan je u Bad Homburgu proglašen za najboljeg hrvatskog sportaša u 2013. godini u hrvatskom iseljeništvu, odmah iza velike hrvatske rukometne zvijezde Domagoja Duvnjaka.
San o hrvatskom stijegu i Olimpijskim igrama 2016.
– Velika mi je želja 2016. godine nastupiti na Olimpijskim igrama u Rio de Jeneirou. Normalno, volio bih da to bude pod hrvatskim stijegom, jer Hrvatsku volim najviše na svijetu. Imam dobre kontakte s Bonom Bošnjakom, predsjednikom Hrvatskog boksačkog saveza i krajem ožujka dva-tri dana idem na pripreme u Hrvatsku – otkriva nam Branimir svoj hrvatski san, svjestan ako ga Hrvatska ne prihvati, kako će se morati priključiti njemačkoj bokserskoj repki. Zato ispunjava i sve uvjete jer odnedavno posjeduje i njemačku putovnicu, ali nije mu ni cilj ni želja sjediti na dvije stolice. Sve ovisi kako će ispasti. Inače Branimir se do 24 godine namjerava baviti amaterskim boksom, a onda krenuti u prave profesionalne vode i živjeti od boksa.
Uz Dalmaciju, Split, Ričice i Tribunj vezan je čvrstim kadenama. Čak pet puta godišnje iz Njemačke potegne put ‘Lijepe naše’. Pored Ričica skokne često i do Tribunja gdje mu žive mamini roditelji. – Dalmacija je nešto posebno bar tako je ja doživljavam svaki put. Sve mi se sviđa od lipog kraja, našeg svita, pa do divjaka i dobre spize. A divojka volio bi da mi bude koja naša – kaže nam Branimir, koji je jako pristojno odgojen. Zanimljivo je da još ima i petero braće i sestara, koji također bilježe uspjeh u sportovima borilačkih vještina. Za sve su zahvalni svojim roditeljima koji su im u životu najveća potpora. A za borilačke vještine i boks posebno su zahvalni ocu, koji je ponosan na svaki njihov uspjeh i na rođaka Matu Parlova iz trećeg kolina, kojega se često sjećaju i vjeruju da će ga jednog dana njihov Branimir naslijediti. Tko će biti sretniji od njih, ako se to dogodi.
Datum objave: 23.06.2014.
