U tišini uskrsnog jutra, dok se svijet još kolebao između tame i svitanja, stigla je vijest koja je potresla srca mnogih: Blago u Gospodinu preminuo je papa Franjo.
Umro je čovjek koji nije tražio visoke riječi, a izgovarao ih je s nebeskom jednostavnošću. Umro je Petrov nasljednik koji je odlučio skinuti krune i obuti sandale – da bi koračao uz one najmanje, najzaboravljenije, najranjenije.
I upravo na Uskrs, na svetkovinu Života, uputio je svoju posljednju poruku svijetu. Poruku svjetla koje se ne gasi. Poruku Krista – uskrslog, raspetog, i živoga. Poruku mira. Na svom posljednjem javnom obraćanju, u riječima koje sada odzvanjaju poput duhovne oporuke, Franjo je sažeo sve ono što je bio: čovjek Evanđelja, otac mira, prorok milosrđa.
“Krist je uskrsnuo! Ufanje mi uskrslo je!” – klicao je Papa, s onu stranu križa, s onu stranu umora, s onu stranu suza. Njegove riječi nisu bile tek pobožni govor: one su bile krik duše koja je vjerovala, ljubila i nadala se unatoč svemu. U vremenu kad se razaraju domovi, gase ljudske sudbine, kad rat nije rubna vijest nego svakodnevica – Papa nas je podsjetio: nada nije iluzija. Nada ima lice – i to lice je Isus Krist.
Papa Franjo bio je svjestan zla koje razdire svijet. Njegova uskrsna poruka nije skrivala krvave činjenice: Gazu, Ukrajinu, Jemen, Sudan… Ali u tom vrtlogu, on ne nudi političku strategiju, ni diplomatsku šifru, već duhovni ključ: oprost, suosjećanje, pomirenje. I što je još važnije – odgovornost. Nada koja obvezuje.
U svijetu koji nas preplavljuje strahom, gdje se šire logike oružja i zatvaranja, gdje svijet ponekad zaboravlja ljudsko lice – Papa je ustrajno branio svetost svakog života. Bio je pastir koji je znao stati uz djecu nerođenu i starce napuštene. Uz obespravljene i progonjene. Uz kršćane koji trpe i narode koji vape za mirom. Njegov uskrsni zov bio je vapaj: ne gradite svijet na moći, nego na milosrđu!
Koliko su ga puta krivo shvatili… Koliko su ga puta medijski rezali, iskrivljavali, zloupotrebljavali… Ipak, nije odgovarao. Nije uzvraćao. Kao da je znao: istinska snaga nije u reakciji, nego u postojanosti. Njegova šutnja bila je govor. Njegov osmijeh – oštrica protiv cinizma. Njegova jednostavnost – sramota za moćne.
Papa Franjo nije bio savršen. Nije to ni tražio. Ali bio je autentičan. U svijetu gdje je vjera postala spektakl, a moral trgovina, on je čuvao goruće srce Crkve – Krista koji pere noge, ljubi neprijatelje i umire za čovjeka. Njegov pontifikat bio je hod po vodi, često neshvaćen, ali uvijek usmjeren prema svjetlu. Svjetlu koje, kako je sam rekao, “ima ime: Isus.”
U jednom od svojih zadnjih nagovora rekao je:
“Ako se moramo suočiti s tamom noći, izazovima života, strahovima koji nas progone, i tjeskobom koja nas često pritišće, i nama treba bujica svjetlosti. To svjetlo… jest sam Isus.”
To su riječi koje ostaju. Poput oporuke. Ne samo Crkvi, nego cijelom čovječanstvu. Da budemo hodočasnici nade, a ne trgovci straha. Da budemo graditelji mira, a ne inženjeri podjela. Da ne zaboravimo tko smo – djeca Božja, stvorena za život, a ne za smrt.
I zato, na kraju, neka nam odzvanjaju riječ Pape Franje upućena mladima, a zapravo svima nama:
“Ostavljam vas s ovom mišlju: hodajte, a ako padnete, ustanite. Hodajte sa svrhom, vježbajte svakoga dana svojega. Hodajmo u nadi, promatrajmo svoje korijene, i ustrajmo bez straha.” “To nije sve. Reći ću vam nešto veoma lijepo: u ovome vas trenutku ne promatram ja, nego sam Isus. On nas promatra. On nas poznaje, On poznaje srce svakoga od vas. On poznaje život sviju vas. On poznaje vaše radosti. On poznaje vaše žalosti, vaše uspjehe, i vaše neuspjehe. On poznaje vaše srce, i danas vam ovdje, u Lisabonu, na ovome Svjetskome danu mladih, kaže: ‘Ne bojte se. Ne bojte se. Budite odvažni, ne bojte se.”
Autor: CroExpress, Ivan Novokmet Datum objave: 21.04.2025.
