Koliko god se zapadni svijet divi ukrajinskoj borbi za goli opstanak toliko se sve više javljaju zapadni poluslužbeni glasovi iz kojih se može pročitati da bi tijekom ove zime moglo doći do pogoršanja političke i vojne situacije u rusko-ukrajinskom ratu koje bi „prisililo“ Zapad da pritisne Ukrajinu na pregovore s Rusijom premda Moskva dosad odbija tu mogućnost, no nije rečeno da ne će popustiti ako ukrajinska vojska bude nizala dosadašnje uspjehe.

Moskva bi vjerojatno pristala na „separatni mir“ uz teške uvjete za Ukrajinu, primjerice da joj ta izmućena zemlja preda neke granične teritorije kao poveznicu između Krima i Rusije ili nešto sličnu u Donbasu. No onaj u Kijevu koji bi pristao na amputaciju svoje zemlje ne bi dugo ostao na vlasti. Dakle zasada je teško govoriti o „zamrzavanju rusko-ukrajinskoga rata“, kako to traže neki njemački političari, te posljedično o mirovnim pregovorima premda ništa u ovom sukobu nije nemoguće.

Premda važne zapadne zemlje koje podupiru Ukrajinu kao Amerika, Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka stalno istiću da je na Ukrajini da odredi koliko će trajati rat i kako bi mogli izgledati mirovni pregovori, javnost u nekim zapadnim zemljama stalno je preplavljena uznemirujućim upozorenjima da njihovi građani ne će htjeti trpjeti posljedice rusko-ukrajinskoga rata koje su već sada vrlo nezgodne kao što je nestašica plina, ugljena i nafte i s time spojeni pad industrijske proizvodnje i životnog standarda širokih dijelova društva. Jednostavno rečeno, veliki dio Zapada nije zasada spreman na veće materijalne žrtve u korist ukrajinske pobjede nad ruskim imperijalizmom.

Ova neodlučnost Zapada može biti itekako porazna za sami opstanak slobodnoga svijeta.

Naime, iz svega što se vidi u ovom rusko-ukrajinskome ratu, Rusija će i dalje nastojati na postizavanju svojih globalnih ciljeva koji bi bili okrunjeni protjerivanjem Amerikanaca iz Europe, raspadom NATO-a i ukidanjem Europske Unije, a sve to u korist stvaranja „Euroazijske zajednice država“ u kojoj bi Rusija igrala ulogu hegemona, a njezina saveznica na Balkanu Srbija paralelno s time ostvarila svoj stari san o „Velikoj Srbiji“ s granicama na crti Karlobag, Karlovac, Virovitica. Hrvatska ne smije zatvoriti oči pred činjenicom stalnih srbijanskih mantra o hrvatskom ustaškom fašizmu koji valja uništiti i „oslobođenju“ tzv. Srpske Republike Krajine.

Zar Aleksandar Vučić stalno ne ponavlja kako Srbija više nikad „ne će dopustiti Oluju“ premda se dogodila na hrvatskom, a ne srbijanskom teritoriju. U tom svjetlu treba gledati i na srbijanske optužbe protiv hrvatskih ratnih zrakoplovaca radi navodnog usmrćivanja srpskih izbjeglica izvan Srbije.

No vratimo se komoditetima Zapada.

Ovih dana naveliko se piše i govori o nedavno preminuloj britanskoj kraljici Elizabeti II. i s time u svezi s ulogom Winstona Churchilla pred sami rat protiv sila Osovine, Njemačke, Italije i Japana. Velika Britanija je u to vrijeme bila vrlo osamljena u protivljenju Hitlerovom Trećem Reichu koji je zagospodario gotovo cijelom Europom, osim Švedske, Švicarske, Španjolske i Portugala. U Londonu se formirala velika skupina utjecajnih političara koji su stalno tražili od premijera Churchilla da „razgovara s Hitlerom po svaku cijenu“, a on je to hrabro odbijao i onda održao svoj povijesni govor preko Radio Londona u kojemu je, među ostalim, rekao „kako Britancima ne može obećati ništa drugo nego krv, suze i znoj.“ 

Eto jedan takav političar s jednim takvim govorom trebao bi se pojaviti u slobodnom dijelu Europe i svijeta i pozvati demokracije da se svim sredstvima protive autokratskoj Putinovoj Rusiji. Lako se može dogoditi da Rusija zaustavi sadašnje ukrajinsko oslobađanje vlastite zemlje i svoje „posebne vojne akcije“ proširi na članice NATO-a Litvu, Estoniju, Letoniju, Poljsku, Rumunjsku i Bugarsku. Ako NATO na to ne bi odgovorio prema 5. članku svoga Ugovora, popularno nazvanu „jedan za sve, svi za jednoga“, onda bi to bio početak urušavanja zapadnih vojnih i civilnih zajednica od Sjevernoatlantskoga Saveza do Europske Unije. Drukčije rečeno, time bi propali zapadni savezi država utemeljeni na starogrčkoj demokraciji, rimskom pravu i judeo-kršćanskoj civilizaciji.

Naime, prema ideologiji ruskoga imprijalizma sadašnji „kolektivni Zapad“, kako Moskovljani nazivaju države NATO-a i EU-a, „degeneriran je“ i treba  ga preustrojiti na temeljima pravoslavlja i sveslavenstva s ruski poimanjem obitelji i države. Sve je to već zapisano u odgovarajućoj literaturi koju neki Zapadnjaci nisu ni pomirisali.

Hrvatima bismo preporučili da poslušaju neke emisije srpskih privatnih televizija u kojima diskutiraju razni njihovi pseudopovjesničari koji niječu ne samo sadašnju Hrvatsku kao naciju s povijesšću i kulturom nego i kompletnu hrvatsku povijest tvrdnjama kako Hrvatska kao država nikad nije ni postojala i da su hrvatske kraljeve izmislili rimokatolički popovi, Vatikan i carski Beč. Oni tvrde isto ono što i Putin sa svojim ideolozima kad govore o Ukrajincima i Ukrajini koji su samo dio bivše Kijevske Rus pa ih onda treba „usrećiti stvaranjem Velike Rusije sastavljene od Bjelorusije, Ruske Federacije i Malorusije (Ukrajine).“ 

Dakle, nema tu nikakve razlike između ruskih ideoloških priprema za uništenje ukrajinske države i naroda i srpskih tlapnja o „Srpskom svetu“ u koji će biti ugurani svi prostori koje srpski nacionalisti smatraju svojima. Nakon takvih brbljanja dolaze prosrpski incidenti u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori i onda frontalni napadi na te države, a Hrvatska kao dio NATO-a vjerojatno bi dobila i „rusku pomoć“ u tom srbijanskome ratu.

Zaključno trebamo reći da Zapad mora svim sredstvima pomoći Ukrajini da oslobodi svoja po Rusima okupirana područja jer ako u rusko-ukrajinskom ratu pobijedi Putinova Rusija započet će zvoniti posmrtno zvono zapadnim vojnim, političkim i gospodarskim savezima, pa će slobodni svijet nestati kao da ga nikad nije bilo.

Autor: CroExpress, Gojko Borić Datum objave: 15.09.2022.