RUANDA: ‘Čovjek mora kopati 10 dana da bi kupio jednu kokoš’

Piše: Darko Rubčić

Pokojni fra Vjeko Ćurić, također član Bosne Srebrene, u toj je zemlji djelovao kao misionar od 1983. do 1998. Tijekom rata ostao je uz narod Ruande i pomogao stotinama tisuća ljudi da izvuku živu glavu. I sam je nebrojeno puta mogao stradati. Nakon rata pomagao je u obnovi podjednako i Hutuima i Tutsijima. Zbog toga je i ubijen. Fra Vjeko je postao legenda. I danas čitava Ruanda priča o njemu i njegovim velikim djelima.

S fra Ivicom, fra Vjekinim subratom, razgovarali smo o životu ljudi u Kivumuu, njegovim projektima u Centru otac Vjeko te problemima s kojima se u svom radu susreće.

Fra Ivice, Vi ste ravnatelj jedne škole u mjestu Kivumu. Recite nam nešto o problemu školstva u Ruandi.

Osnovno školovanje traje 6 godina, a ne 8 kao kod nas. Radi se o djeci između 6 i 12 godina. Ja vodim tehničku školu gdje se djeca školuju za stolare, zidare, krojače, električare, varioce i vodoinstalatere. Župa je mala, nema ni 60 km2, a ima oko 30.000 stanovnika od kojih je oko 20.000 mlađih od 25 godina. Svake godine 400-600 djece završi osnovnu školu koja je obavezna, ali vjerujemo da ima bar još toliko njih koji uopće ne idu u školu.

Sada zamislite, to je samo u našoj župi. Imamo u planu graditi srednju školu, ali nas koči administracija. Veliki je problem što je srednjoškolsko obrazovanje jako skupo, košta 300 € godišnje, a radnik koji kopa cijeli dan ima dnevnicu malo višu od pola €. Znači, on godišnje može zaraditi 160 €, a škola košta 300 €. Zbog toga mladi ne idu u srednju školu. Godišnji budžet škole koju ja vodim iznosi oko 38.000 €. Od toga treba platiti ručak za djecu, školsko osoblje, treba održavati veliki generator i mašine. Također imamo jednu grupu djece, njih 52, koje pomažemo s budžetom od 23.000 €.

I zato nam je jako stalo da napravimo školu jer bih ja za te 23.000 € godišnje mogao imati nekoliko tisuća djece u školi. Problem je i što se mijenja sustav školstva u Ruandi. Tako je od prošle godine službeni jezik samo engleski, a do tada je bio francuski i njihov jezik kinya-rwanda. Ljudi su nespremni, a moraju se prilagoditi.

Koji su najveći problemi u Ruandi?

Najveći problem je prenapučenost. Ruanda je teritorijalno veličine pola Bosne i Hercegovine, a ima oko 10-11 milijuna stanovnika. I kad odbijete nacionalne parkove, veliku šumu, jezera, ostane vrlo malo područje s puno ljudi koje treba nahraniti. Npr. dok u Bosni u stanu žive dvoje-troje, u Ruandi živi njih 20-tak. Kod nas se sve kopa motikom, nema mašina. Čitava Ruanda ima svega 46.000 motornih vozila: motora, auta, kamiona i autobusa.

U mojoj župi rijetko koja obitelj jede dva puta dnevno, a 40-60% je onih koji jedu samo 2-3 puta tjedno. Meso se jede samo za Božić i Uskrs, i to, naravno, samo oni koji si to mogu priuštiti. Ima veliki broj ljudi koji nikad u životu nisu okusili meso jer je skupo, kila mesa dođe oko 2 €. Najviše se cijeni meso kokoši koja košta oko 5 €.

Znači, čovjek mora kopati 10 dana da bi kupio jednu kokoš. Kod njih je običaj kad se ide u goste da se nikad ne daje hrana, jer je nemaju. Kad sam jednom sa svojim učiteljima otišao u Ugandu, koja je hranom puno bogatija – tamo se na biciklima voze vreće krumpira, graha, kukuruzno brašno, povrće – prva je njihova reakcija kad smo prešli granicu bila: ‘Koliko ovdje ima hrane!’

Jednom smo iz Njemačke dobili pomoć u hrani i to je bio živi kaos. Otada više to ne radimo. Kad sam došao tamo, djeca u školi nisu imali ručak. Onda su došli ljudi iz Dortmunda i osigurali za njih ručak. Sad su naša djeca najuhranjenija. Dok se u drugim školama jede samo pura i grah, naša djeca jedu dva puta puru, dva puta rižu i jednom slatkasti krumpir. Naravno, svaki je puta sos – grah.

Kakva je vjerska slika?

Najviše je katolika, oko 70-80%. Poslije rata je sve veći broj sekti, ima mali broj muslimana i mali broj tradicionalnih vjernika. Ta tradicionalna religija u Africi nije politeistička nego monoteistička, oni imaju jedno vrhovno božanstvo, vrhovnog boga. Kod njih ide vrhovni bog, pa onda imaju posrednici, u neku ruku kao kod nas.

Ali oni i na vjeru i na religiju gledaju potpuno drugačije. Kod nas je naglašena više etika, moral i pravo, a kod njih je sve to puno otvorenije. Imaju potpuno druge prioritete. Zanimljivo je i njihovo shvaćanje vremena. Da, to je potpuno drugi svijet, drugo razmišljanje. Oni nemaju odnos prema vremenu, ono ne postoji.

Kakvo je stanje danas, nakon stravičnog pokolja?

Još uvijek pričaju o pokojnom fra Vjeki. Nedavno ja krenuo u općinu kad mi neko viče: ‘Vjeko!’ Za njih je svaki bijelac Vjeko. Svi ga znaju, svi su bili na njegovu sprovodu, svi biskupi, prvi ministar vojske, mnoštvo svijeta. On je spasio stotine tisuća ljudi, a ubili su ga upravo oni koje je najviše spašavao. Trenutno nema sukoba između Hutua i Tutsija.

Situacija u državi je jako napeta, među narodom je prisutan veliki strah. Sad je mirno, ali to je policijska i vojna država. Npr. ja kad idem za Kigali, koji je udaljen 39 km, imam 12-15 policijskih punktova te jako puno vojske uz put a posebno predvečer. U župi imamo udrugu udovica, za koje je pokojni fra Vjeko radio terase, terasasto zemljište.

To su prve terase koje su urađene u Ruandi. Otada svaka udovica ima svoju terasu i sadi za sebe. Sada vlada to stalno prakticira i sva je Ruanda u terasama. To je jako dobro, jer kad padne kiša voda ostane a ne ispire ono što je posađeno.

S kojim se još problemima susrećete?

Problem je što veliki broj djece i omladine nema kuda ići, pa je prisutan kriminal i prostitucija. Želimo napraviti školu koju će oni nešto malo plaćati, ali ćemo zato imati na tisuće zbrinute djece. Vlada zabranjuje mladima da se okupljaju jer se boji da ne spremaju puč. Međutim, mladi se tajno okupljaju i druže, obično imaju neki mali radio. Mi u školi često napravimo za njih druženje do 10 navečer, jer nemaju kafića. Zanimljivo je da nemaju ni obuće ni hrane, ali zato imaju mobitele. Cilj im je nabaviti mobitel, svatko hoće mobitel. Problem je što ih nemaju gdje puniti pa onda dođu kod nas.

Svatko tko ima priliku, ukrast će. Meni je i dan danas to teško shvatiti. Njihove skromne kuće imaju jako male prozore, tako da se ne zna tko što drži u kući. Mi kako smo počeli s našom školom i proizvodnjom, puno se toga promijenilo u Kivumuu. Prije su spavali na madracima od suhe trave i tim se pokrivali. A kako su naši učitelji počeli spavati na pravom krevetu i madracu od spužve, sad svi to žele. Samo je važno početi.

Fra Ivice, Vaša knjiga ‘Naš čo’ek u Africi’ je izašla iz tiska prije nepunih mjesec dana. Što je to što Vas je motiviralo da napišete ovu knjigu?

Knjigu je napisao bračni par iz Osijeka: Maja Sajler Garmaz i Željko Garmaz. Oni su moji dugogodišnji prijatelji i bili su kod mane tri puta. Prvi puta na ‘medenom mjesecu.’ Ideja se rodila kada su vidjeli kako pokušavamo napraviti srednju školu te su odlučili napisati knjigu i svi prihodi idu za našu srednju školu.

To je veliki poticaj i čitateljima da se upoznaju sa našim radom a isto velika pomoć u prikupljanju sredstava sa školu. Sretni smo zbog toga jer je to ipak veliki prihod i pomoć. Kako sam već rekao autori se odriču bilo kakvih primanja a knjiga se može naručiti direktno kod njih. Sve upute za nabavku knjige se nalaze na našoj web-stranici: http://vjeko-rwanda.info. Stranica je na njemačkom, engleskom i hrvatskom. Nadamo se da će čitatelji kupiti knjigu i na taj način nam pomoći u izgradnji škole.

Datum objave: 28.07.2014.