Kamp Šimuni na Pagu mi je ove godine otvorio svoja vrata i moje spoznaje o kamping turizmu su se značajno promijenile. Prije svega, oblik i kvaliteta smještaja u kampu odudara od stereotipne slike automobila koji za sobom vuče kamp kućicu ili šatorskog naselja između borova.

Današnji kamping smještaj je većinom baziran na mobilnim kućama. Mobilne komforne kuće su pravi luksuzni apartmani. Da, imaju malene kotače, ali ti kotači im ne služe da bi ih se vuklo cestom, jer su za to prevelike. Ti kotači služe da bi se mobilne kuće posebnim zglobnim strojem mogle “parkirati” na parcelu. Te kuće obično dovoze kamionom. Najčešće se zakupljuju parcele na više godina i onda na svojoj uređenoj parceli postave mobilnu kuću koja se priključi na struju, vodovod, kanalizaciju i optički Internet.

Neki kamperi dolaze povremeno, no ima stotinjak stalnih kampera koji tu borave cijelu godinu, većinom stranci koji Kamp Šimune doživljavaju kao svoj dom. Većina ljudi, kad razmišlja imati „nešto svoje na moru“ obično razmišlja o kući ili apartmanu. Cijene apartmana su stotinjak tisuća eura, dok su kuće značajno skuplje. Ako netko planira graditi kuću, najprije treba izdvojiti stotinjak tisuća eura za kupnju gradilišta, a onda će se namučiti s potrebnom papirologijom. Cijena gradnje dosiže nebo. Cjelogodišnji najam parcele u kampu je od 5 – 7.000 eura. U toj cijeni su uključene sve komunalije: struja, voda, kanalizacija, optički Internet, odvoz smeća. Na tu kuću vam neće razrezati porez na vikendicu. Mobilnu kuću možete kupiti rabljenu ili novu. Cijene su, ovisno o opremljenosti i stanja (rabljeno/novo) od 10 do 40.000 eura. I što je najbolje, kuća se može prodati nakon par godina, pa možete vratiti veći dio uloženih sredstava. Čak i 20 godina stare kuće u dobrom stanju postignu i do 10.000 eura kod prodaje.

Kamp Šimuni raspolaže s nekoliko stotina vlastitih kuća i bungalova koje se iznajmljuju od 150 pa čak i do 300 eura po danu u špici sezone. No „sezona“ u Kampu kreće od Uskrsa i završava sredinom jeseni, dakle više od 180 dana. Prema strukturi gostiju prednjače Nijemci i Austrijanci, a nakon njih Slovenci i Hrvati. Koliko je takav turizam popularan govori i činjenica da se za smještaj kuće treba javiti u listopadu za iduću godinu, jer su parcele za cjelogodišnji smještaj ove godine već odavno rezervirane. U špici sezone, kamp Šimuni je grad od 4000 stanovnika. Sve ove informacije su drastično promijenile moj pogled na kamperski turizam, jer samo informacija o popunjenosti preko 180 dana godišnje sve govori. Prije dvadesetak godina sam kupio parcelu na moru. Osam godina sam čekao građevinsku dozvolu. Mučio se oko priključka struje i vode, a priključak na kanalizaciju još uvijek nisam dobio. Optički Internet je nemoguće dobiti.

Za kuću plaćam komunalnu naknadu, račune za struju, vodu. Uloženi novac u tvrde zidove mogao sam bolje investirati. Mobilna kuća bi me stajala 10% uloženog novca, a ostalo sam trebao uložiti u nešto drugo, jer su godine čekanja na papire za gradnju, pa godine gradnje, pa neka kriza u kojoj nije bilo novaca za nastavak gradnje… Uglavnom, predugo je to trajalo. Po mom mišljenju, mobilne kuće su puno manja početna investicija, nema potrebe za papirologijom i komunalnim priključcima, a pitanje je može li itko više kupiti parcelu od koje će za minutu ili dvije doći do mora, bez da prelazi neku prometom opterećenu cestu. Kamp je izuzetno siguran, u njemu boravi veća grupa stalnih gostiju. Djeca se kreću kampom kao po vlastitom dvorištu. Često smo se sretali pejorativnim pogled na turizam u obliku floskule: Sunce i more. Sredinom šestog mjeseca, kad krenu značajne gužve na cestama, krenu i stereotipne reportaže sa snimkama i slikama naplatnih kućica, graničnih prijelaza i trajektnih luka…

Kad bi neka medijska kuća slučajno objavila snimke i reportaže iz prošlih godina, nitko to od gledatelja ne bih ni primijetio. Prošlih godina sam živio i radio na sjeveru Njemačke. Kolone u vrijeme ljeta počinju 2000 km prije Hrvatske obale. I tamo ima radova na cestama, ima gužvi na tunelima i naplatama… O tim gužvama se govori tek kao informaciji o stanju na cestama, a ne na udarnim vijestima. Ako su gužve na cestama standardna višegodišnja pojava, trebaju li udarni termini biti zatrpani sa stereotipnim prilozima na tu temu? A naš turizam ima prekrasnih priča koje zaslužuju biti ispričane.

Znam, znam, prof. Malović na svojim predavanjima mladim novinarima kaže: nije vijest da je pas ugrizao čovjeka, već kad čovjek ugrize psa. Pozitivno novinarstvo nije interesantno, no još je manje interesantno stereotipno. Zato odabirem pisati drugačije. Afirmativan pristup nije nimalo manje objektivan. Iznio sam relevantne podatke koji su objektivni. Moj dojam je možda subjektivan no taman toliko koliko i mora biti, jer je osjećaj sigurnosti subjektivna kategorija. U narednim člancima ću pisati o zaposlenicima koji dolazi iz raznih država i njihovim višegodišnjim iskustvima, ali i o vlasnicima kampa, o specifičnom načinu upravljanja baziranom na praktičnom brainstormingu.


Autor: Damir Lacković Datum objave: 16.05.2022.