Autor: Ivan Ugrin
Tko je bio otac Ante Gabrić. Hrvatski isusovac, otac Ante Gabrić, rodom iz Metkovića, gotovo cijeli svoj život posvetio je misionarskom radu u dalekoj Bengaliji, u Indiji. Otišao je tamo gdje palme cvatu, koncem 1938. godine, u vrijeme kad je u Indiju stigla i Majka Terezija, osnivačica Misionarki ljubavi, kojima je, uza sve druge poslove, dugo godina bio duhovnik otac Ante.
Nakon točno pola stoljeća ‘izgaranja’ za Boga i duše u Bengaliji, preminuo je 20. listopada 1988. Pokopan je pod palmama nadomak sunderbanske džungle u Maria Pollyju, blizu Gospine špilje, u prostoru uz crkvu koju je sam gradio.
Po njegovoj želji, u grob su s njime položili i bočicu Jadranskoga mora i grudu hrvatske zemlje, koje je sa sobom ponio kad se predao misijskom radu u Indiji i čuvao ih sve do svoje smrti.
Otac Ante Gabrić bio je deveto dijete u oca Petra i majke Kate. Rodio se 18. veljače 1915. Od malih nogu osjećao je u sebi duhovni poziv, a kako su u njegovu rodnome mjestu na službi bili franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja, očekivalo se kako će i on postati fratar. Međutim, jedan susret s dvojicom isusovaca u Metkoviću potaknuo je malog Antu da pođe u travničko sjemenište, dok je fratrima krenuo jedan njegov prvi rođak.
Već je u Travniku Gabrić razmišljao o odlasku u misije, no kako je bio krhka rasta i ne baš dobra zdravlja, trebalo je do toga proći dosta vremena. Godine 1933. završio je gimnaziju, a potom je dvije godine u Zagrebu proboravio u isusovačkom novicijatu. Spremajući se za misije, tri je godine studirao filozofiju u Italiji i onda konačno: ’20. listopada 1938. oprostio sam se s domovinom i Europom i pošao prema zemlji čežnje – Indiji, Bengaliji’, zapisao je otac Ante u svome dnevniku, istaknuvši kako mu je time ispunjena želja mladih dana.
Otac Ante Gabrić svakako je najpoznatiji hrvatski misionar u povijesti. To prije svega treba zahvaliti njegovu neumornu apostolskom žaru u naviještanju Božje riječi među siromašnim stanovnicima Bengalije, kojima je uz darivanje Krista darivao i sebe samoga u svakoj ljudskoj prilici. ‘Dajmo Isusu koliko god možemo, i – malo više nego možemo’, govorio je Gabrić.
Živio je za te ljude po cijele dane i noći, gradio s njima sela, crkve, škole i bolnice, pješačeći satima i satima po močvarnim terenima u delti rijeke Gangesa, da bi stigao i u najudaljenija područja u svojim misijskim postajama.
Bio je sav predan Bogu u molitvi, a osobito je razvio apostolat putem pisama. Na taj je način njegovo misionarsko djelo i postalo šire poznato. Sam je svjedočio kako su pisma Božji blagoslov, jer ne može se do svakoga doći, ne može se sa svakim govoriti, ali se preko pisama može puno dobra učiniti. To je otac Ante i osobno iskusio, jer je od mnogih s kojima se dopisivao dobivao i pomoć potrebnu za svoje misijske aktivnosti.
Više je puta dolazio u domovinu, prvi put 1969. nakon 31 godine misionarskog rada. Na slavlju u Solinu 1976. ostat će zapamćeno kako ga je narod nosio na rukama. Bilo je to na Gospinu otoku, na proslavi tisuću godina od smrti kraljice Jelene kojom je započelo obilježavanje jubileja trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, uz nazočnost stotine tisuća vjernika, kardinala, biskupa i inih uzvanika, no samo su Antu ljudi uzdignuli sa zemlje. Poslije je kazivao kako su mu splitski berekini rekli da im je on bio najlakši za nošenje.
S druge strane, on je, u obraćanju nazočnima, posvjedočio živu vjeru, ustrajnost u poslanju prepunu žrtava, ljubav prema svome zvanju i osobito svoje domoljublje. U onim teškim vremenima za Hrvatsku, Gabrić je svojim posjetima donosio svjetlo nade. Tako je bilo i 1978. godine kad je u domovinu došao s Majkom Terezijom, potom za vrijeme Nacionalnog euharistijskog kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici 1984. Na koncu, njegov se posljednji pohod Lijepoj našoj zbio 1986. godine.
Imao sam milost i sreću da sam se nekoliko puta susreo s ocem Antom Gabrićem. Dogodilo se to godine 1984., prvi put u Zagrebu, na Šalati, kad je otac Ante u noći bdjenja, u sklopu slavlja na NEK-u, imao susret s mladima. Toliko nas je oduševio da smo putem prema katedrali pjesmom i veseljem izmamili Zagrepčane da izađu na prozore svojih stanova i u čudu gledaju što se zbiva, jer je ulicama kojima smo išli na Kaptol i promet stao, a mnogi su prolaznici s nama podijelili radost.
Nedugo poslije toga Gabrić je, na poziv tadašnjeg duhovnika splitske mladeži, don Petra Šolića, stigao i u grad pod Marjanom. U crkvi svetog Filipa Nerija imali smo u nedjelju 16. rujna 1984. molitveni susret s ocem Antom, koji nam je govorio o svome životnom poslanju. Još uvijek je živo sjećanje na taj događaj, crkva dupkom puna mladih, tako da smo ga okružili oko oltara, a i on se radovao tom skupu kojem je nazočio i naš splitsko-makarski nadbiskup dr. Frane Franić.
Nakon nekoliko druženja u Splitu, posljednji put smo se sreli u njegovom rodnom Metkoviću, u listopadu 1984. godine, gdje smo bili dogovorili zajednički posjet Međugorju…
Kada je pater Ante umro, Majka Terezija je izjavila: ‘Sva misao i sve želje srca bile su mu samo za Isusa… On je sigurno u nebu.’ A kardinal Franjo Kuharić istom je prigodom kazao: ‘Bio je na čast Crkvi u Hrvata! Neka ga Božja providnost okruni i čašću oltara!’
Kako se, nažalost, u Bengaliji ne čini dovoljno za njegovo uzdignuće na oltar, krajnje je vrijeme da se u Hrvatskoj uradi ‘ono malo više’ kako bi proces beatifikacije oca Ante Gabrića uznapredovao. Prije svega, to se odnosi na hrvatske isusovce, jer takav se čovjek i svećenik ne bi smio zaboraviti.
Nezaboravne su Gabrićeve riječi koje je izrekao u bazilici Presvetog Srca Isusova, u Zagrebu, 9. studenoga 1984.
‘Rastanak. Rastanka i nema, braćo i sestre. To će biti sastanak u ljubavi Njegovoj, u Srcu Njegovu, u Srcu Njegove Majke, u Prečistom Srcu Blažene Gospe. To je naša sreća, to je naša nada. Pa kad čujete da je i otac Ante umro, da se njegova svijeća gasi i da se ugasnula, izmolite molitvu za njega, za dušu njegovu, za duše vjernika njegovih u dalekoj Bengaliji. Molitva neka nam bude: Isuse, samo duše mi daj, sve ostalo uzmi.
Datum objave: 17.07.2014.
