Autor: Zoran Stupar
Što hrvatskim emigrantima najviše nedostaje u tuđini? Odgovore svakodnevno daju članovi najposjećenijeg hrvatskog foruma – Forum.hr-a. Odabrali smo neke od njih.
Dunja s juga u Danskoj je nekoliko godina. ‘Nedostaje mi sunce i lijepo vrijeme. Nedostaje mi miris moga grada i odlasci k mami na nedjeljni ručak. Nedostaju mi prijateljice i druženje s njima. Znam, postoji mail, postoji Skype, ali to nije isto što i naša druženja uz kavu poslije posla, petkom pizza i kino, subotnja popodnevna bicikliranja, nedjeljna druženja uz palačinke, časopise i trač partiju. Volim kad mi pišu o tome kako žive, kako im djeca rastu, što im se događa na poslu, koje su filmove gledale i slično, ali onda još više uviđam koliko mi nedostaju i koliko sam zapravo ovdje osamljena.’
Antemarineitor se javio iz dalekog Meksika. ‘Jedino što mi fali je sarma, burek, brudet, pašticada, itd. A kad pomislim ponekad da je ovdje nešto loše, pogledam preko interneta dnevnik HRT ili Nove i odmah shvatim da sam sretan čovjek već samim tim što tamo ne živim već 13 godina.’
Noaccount živi u Njemačkoj. ‘Meni fali u subotu ujutro listati Jutarnji i Večernji uz kavicu. Tj., taj mali ritual. Ali volim njemački običaj odlaska na doručak.’
Iz Njemačke se, poprilično nezadovoljan i kritičan, javio i Žohar.
‘Ne gine mi Njemačka, a sanjam o jugu’
‘Navikavanje? Nema ga. U principu što si duže to ti je gore u Njemačkoj. U početku imaš nešto materijala za znatiželju, kasnije ništa, samo tupa egzistencija. Ali postoji bitna razlika između kontinentalnih Germana i romanskih naroda. Sa germanima ti treba godine da bi uspostavio neku intimnost. Oni žive kao autisti. I među sobom imaju površnu, formalnu interakciju. Potpuno su kapitalistički brainwashed, žive samo sa pozicije koristi i eficijence i vrlo lako ih je zavesti da prihvate uloge koje im dodjeljuje sistem. U firmama rade kao da su njihove. Na ulici nema potrebe za pandurima, građani budno motre dali je sve pravno korektno. Što su mlohaviji po naravi to su žustriji u pravnom predikovanju. Egoizam je postao uobičajeni princip življenja i nije nikakva sramota biti šup*ina. (…) Uvijek nešto moraliziraju, motre da li si se držao fairplaya i to u najsitnijem detalju, to im je važnije od igre. Humor ili ne razumiju ili ga moralno preispituju. Na spontane situacije koje pokreću čovjeka ne reagiraju, gledaju tupo i provjeravaju prvo da li je povrijeđeno neko pravilo ili da li je dovoljno svrsishodno. Dužnost koja im je povjerena je iznad svega, iznad svake ljudskosti. Biti ponesen, nema toga među Germanima, uvijek kontrola, prije svega ostalog. Mnogi glume kao da su u društvenom transu, a ono samo ispunjavaju svoju dužnost, misleći da se u tome sastoji party. Ili sruče u sebe litre piva i uglavnom prespavaju događaj. Sve mora bit jasno odvojeno, sve ima striktnu granicu, oštra dinstinkcija, nema miješanja među stvarima, razračunavaju se poslije večere u restoranu u cent, nema miješanja i među ljudima, nitko se ne uživljava u druge, ko automati. Sve je to super za jednu državu pčela ili mrava, ali za čovjeka sa zdravim doživljajnim aparatom. U tome i leži politička moć Njemaca. o takvom pokornom stanovništvu sanja svaki diktator. Politička moć, ali ne i osobna. Ne znam tko bi se od nas mijenjao: “danak u krvi”, prodaš erekciju za dobra kola i red. Biti tako mlohav i beskrvan i uz to uvijek budan. Ja bih se vratio u Hrvatsku u kojoj sam živio od rođenja 20 godina, ali me Hrvati neće, posto su mi preci pravoslavci. Srbija mi je strana kao i svaka druga zemlja. tako da mi ne gine Njemačka, a sanjam o jugu.’
Hrvati, nedostajete im!
A nekima nedostaju i hrvatski dečki! Tako miss blondie piše da joj najviše fale – visoki i zgodni frajeri. ‘Ovdje teško takvog vidjeti pa meni kao visokoj curi sline cure kad dođem preko ljeta u Dalmaciju, a srce se stisne od tuge kad se vratim’. S njom se složila i Cicka. ‘Mda, i meni fali tu i tamo koji dobroizgledajući pripadnik muškog roda za promatranje. Možda je nešto bolje na jugu, ali ovdje na sjeveru Švedske situacija je prilično otužna. U skoro godinu dana vidjela sam dva prava komada, a za jednog se poslije ispostavilo da je fetivi Amer iz Alabame’.
Dustflower piše: ‘Fali mi onaj splitski moment koji se ne može nigdje drugdje doživjeti. Fale mi i zagrebačke biciklističke staze. Domaći prošek i škampi na buzaru’.
InterMezzo se javlja iz američke Floride. ‘Fali mi… nećete vjerovati – plac, kao Dolac, Trešnjevački, Branimirov… i sl. Gdje možeš kupiti svježe sireve, vrhnje, voće, povrće i to… Ovdje u Floridi ništa slično.’
I tako dalje. Nekima nedostaju Vegeta i svježi kruh, nekima kvalitetnija voda. Ali balans između nostalgije i potrebe za normaln(ij)om egzistencijom ipak uglavnom prevaže na stranu egzistencije.
Datum objave: 12.08.2014.
