Autor: CroExpress
Ime i život

Njegovo ime izvire iz staro-francuske riječi franc, a znači slobodan. Istog je izvora ime germanskog plemena Franci, koje u 5. stoljeću osvaja rimsku provinciju Galiju i tu utemeljuje jaku državu. Ime je u kršćanskoj okolini postalo poznato po Franji Asiškom, a izvedenice su: Francisko, Frančesko, Fran, Frane, Frano, Franko, Frenki, Franja… U ženskom rodu su: Franjica, Franka, Franca, Franciska, Frančeska, Frančica, Fani i Fana…
Otac svetog Franje Petar Bernardone rado je svoga sina nazivao nadimkom Francesco („mali Francuz – Francuzić, od talijanskog Francese, ‘Franzose’), jer je od svoje majke Ivane Pike dobro naučio i govorio francuski. Ime Francesco bilo je slijedom latinizirano u Franciscus.
Franjo se rodio 1181./82. godine u Asizu kod grada Peruge, oko 130 kilometara sjeverno od Rima. Njegov otac Pietro Bernardone bio je bogat trgovac i potjecao je iz Asiza, a majka Pika iz ugledne obitelji u oblasti Marseillea. Franjo je stekao osrednju naobrazbu svoga vremena. Po naravi je bio veseo i društven, otvoren i velika srca, a u svojoj je mladosti kao sin bogatog trgovca živio iz dana u dan raskošno, te je slovio kao lider asiške mladeži.
U Apuliji je razmišljao o viteškom staležu, jer je to tada bila moda vidljivih i prepoznatljivih uspjeha i karijera. Zanesen romantičnim željama, pošao je u rat kad se njegov rodni grad Asiz zaratio sa susjednim gradom Perugiom. U tom je ratu bio ranjen i zarobljen, te strpan u zatvor. Kad se nakon godinu dana vratio kući, teško je obolio. Spomenuti rat je u njemu stvorio nutarnju krizu, te je ubrzo počeo razmišljati o smislu života. Svojim je prijateljima i društvu rekao da će ga jednom poštovati cijeli svijet. Još se jednom pokušao ostvariti i dokazati u viteškoj borbi i krenuo prema Pugli i Spoletu. Vratio se, jer je čuo glas da se ostvari kao gospodar, a ne kao sluga. 
Kad se vratio u rodni Asiz, napustio je staro društvo, počeo je čitati Sveto pismo i ići redovito u crkvu. Moleći pred križem u crkvi svetog Damjana, osluhnuo je poruku: Franjo, idi i popravi mi crkvu! Najprije je pomislio da se radi o crkvici u kojoj je klečao. Odmah je ustao i zainteresirao se za popravak, te je u tom vidu svećeniku crkve svetog Damjana dao sav novac što ga je imao uza sé. U trgovini svoga oca uzeo je nešto finog sukna i natovario ga na konja, te je sve prodao u gradu Folinju i novac donio svećeniku, koji to nije htio primiti. Na to je Franjo pograbio kesu i kroz prozor ju je bacio u crkvu, a zatim se povukao u svoju ‘izbu’ na razgovor s Gospodinom.
Franjina je majka sve to pomalo shvaćala, ali otac je bio razočaran, jer je u tome vidio kako ga je sin izdao i pokvario njegove životne planove. Otac se nešto primirio kad mu je svećenik svetog Damjana vratio sav novac. Franjo je pred njim pobjegao u jednu spilju, u kojoj je nutarnje primio utješnu riječ: ‘Ja ću biti s tobom i ne boj se ničega!’
Franjin otac je od gradskog konzula zatražio razbaštinjenje svoga sina i njegov izgon s gradskog zemljišta. Franjo je izjavio da će se jedino pokoravati odredbama biskupa, jer posvetio se duhovnom životu. Dirljiv je u tom vidu bio prizor što se u Asizu zbio pred biskupom. Franjo predaje ne samo svoj novac nego i samu haljinu kojom je bio odjeven. Predajući odijelo izjavio je: ‘Do sada sam svojim ocem nazivao Petra Bernanrdone, a odsada ću samo govoriti: Oče naš, koji jesi na nebesima!’ Svi su na taj prizor zaplakali, a njegov je otac samo pokupio haljine i nestao iz sredine. Budući da je Franjo time ostao gol, biskup ga je zaogrnuo u svoj plašt. Od biskupa je primio i neki stari ogrtač na kojemu je običnom bojom utisnuo znak križa, te je otišao pjevajući.
Tako je Franjo postao crkveni čovjek, siromah bez ičega, a samo mu je Krist bio sve bogatstvo. To se svidjelo mnogim mladim ljudima i neki su krenuli za njim. Otada je gledao i tražio samo volju Božju. Jednoga je dana na ‘slučajno’ otvorenoj stranici Evanđelja pročitao: ‘Pođite po svem svijetu i propovijedajte: Približilo se kraljevstvo Božje! Ne nosite sa sobom ni zlata, ni srebra. Ni torbe, ni obuće, ni štapa’. Tada je shvatio da ga Gospodin ne želi kao pustinjaka, nego kao Poslanika Evanđelja po gradovima i selima.
Odjeven u grubi habit i vezan oko pojasa konopcem, Franjo je počeo hodati obližnjim gradovima i selima, govoreći svima o Božjoj dobroti i ljubavi prema bližnjemu. S vremenom se oko njega okupila skupina njegovih prijatelja s kojima je prije hodao po zabavama, a koji su se sada također odlučili slijediti ga u novom načinu života. Tako su zajedno uspostavili crkveni Red, kojega je 1209. godine odobrio papa Inocent III. S vremenom se taj Red raširio i postao najutjecajniji duhovni pokret u povijesti Crkve, a i danas je vrlo brojan. 
Misionarski je poziv potakao Franju da pođe u Svetu zemlju, Egipat i Siriju, kako bi na kršćansku vjeru obratio muslimane. S grupom braće je u egipatskom gradu Damietti naišao na križarsku vojsku spremnu za bitku. Usprkos spremnosti sultana Melek al Kamila na primirje, papin delegat Pelagije pozvao je na oružani sukob. Franjo je prešao na stranu knezova koji žele prihvatiti sultanovu ponudu. On je čak upozoravao na nesretne posljedice koje bi mogla donijeti bitka. I doista, kršćani su doživjeli jedan od najstrašnijih poraza. 
Iz Damiette Franjo ide sultanu, simpatizeru nekog islamskog udruženja koje je franjevcima srodno čak i po vanjštini. Time su bile ostvarene duhovne pretpostavke za prijateljski susret od nekoliko dana. Ovaj je susret imao trajno značenje kako za franjevce, koji su ubuduće mogli uživati sultanovo gostoprimstvo, tako i za samog Franju. Iako se sultan nije obratio, ipak ga se dojmila odvažnost tog poniznog kršćanskog fratra, kao i njegova poruka mira i dobra.
Vrativši se u domovinu, Franjo se posvetio tome da u vlastitoj kući uvede red. Veliki razvoj Reda je stao, jer su se pojavili stanoviti organizacijski problemi. Stoga je Franjo sastavio Pravilo za život, koje je prepuno mudrosti, slobode i razumijevanje, a to je Pravilo 1223. godine odobrio papa Honorije IV. Iste godine Franjo je proslavio Božić u mjestu Greccio kod Asiza. Želio je da događaj Kristova rođenja bude za sve upečatljiv, jer Božić je za njega bio dan u kojemu je Krist, Bog i čovjek, ugledao svjetlo svijeta. 
Da bi sve to predočio ljudima, Franjo je zamolio jednog mještanina imenom Ivan, da mu pomogne u pripremi za slavlje božićne noći. Dobivši sve na raspolaganje, on priređuje jednu štalu s jaslama i slamom, te jednim volom i magarcem. Doveo je i jedan bračni par s malenim djetetom. Na to su mjesto o ponoći došli ljudi sa zapaljenim bakljama i tako osvijetlili tamnu noć. 
Životopisac svetog Franje Toma Čelanski o tom događaju, između ostalog, kaže: ‘Čast se ovdje iskazivala jednostavnosti, veličalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da je postao novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama’. U nastavku se kaže da je Franjo propovijedao o rođenju siromašnog kralja, a kad je Krista htio nazvati ‘Isusom’, silnim je žarom izgovarao samo ‘Božansko Djetešce’.
Povijesna vrijednost Franjine vjerničke osobitosti i novo otkriće Evanđelja, što je bilo na dnu njegova bića, tražio je od svoje braće da to ostvaruju nasljedovanjem siromašnog Krista. Isto je tako zahtijevao da se braća pravilno odnose prema svijetu, pa im je dozvolio da putujući po svijetu jedu svaku hranu prema onoj Isusovoj: „Jedite i pijte što se tamo nađe’ (Lk 10,7). Franjo je među prvima progorio da rad pripada dostojanstvu ljudske osobe, i da kao takav ima vrijednost u samome sebi a ne u visini plaće. 
Osim spomenutog redovničkog Pravila Franjo nam je ostavio i različite spise: molitve, pisma, opomene, Časoslov muke i Oporuku. Papa Grgur IX. je 14. srpnja 1228. godine položio temeljni kamen za crkvu njegova groba u Asizu i ovlastio Tomu Čelanskog da napiše njegov životopis, a sljedećeg dana ga primio u zbor svetih. Crkva je 1230. godine bila spremna da se u nju prenesu Franjini posmrtni ostaci, ali se grob čuvao u tajnosti. Monumentalna Franjina crkva pod svojom kupolom obuhvaća prvotnu crkvicu Porcijunkulu i sobicu u kojoj je Svetac preminuo.  
U dvije posljednje godine Franju razdiru trpljenje i bol. Na kraju je tako oslabio da nije mogao ni hodati. Na smrtnoj postelji on želi da se pjeva te se tako oslobodi tereta boli. Zamolio je braću da mu iz Ivanova evanđelja pročitaju oproštajni govor i izvještaj o pranju nogu (Iv 13,1-17). Zamoli kruh da ga svima podijeli, dade se položiti na zemlju, ruke raširi kao na križu. Braća pjevaju: ‘Glasom svojim Gospodinu vapijem, glasom svojim Gospodinu se molim’… (Ps 142) i Pjesmu brata sunca. Kad su pjevali zadnji stih: ‘Izvedi iz tamnice dušu moju, da ispovijeda ime tvoje, čekaju me pravednici, dok me ne nagradiš’, Franjin glas zamukne. Njegove usne zanijemiše, a duh njegov poletje u krilo Svevišnjega. Bilo je to navečer 3. listopada 1226. godine. Franji su tada bile 44 godine.
Prikazuje se u tamno smeđem franjevačkom habitu, s ranama, s Raspetim koji mu se ukazuje i za kojega najprije misli da je Seraf. Zrake iz njegovih rana pogađaju Sveca. Zatim kako drži kuću koja se ruši, što podsjeća na san Inocenta III. o Lateranu koji se ruši, a on je bio slika Crkve. Franjo propovijeda ribama i pticama; uronjen u razmatranje s predmetima muke, s krunicom i lubanjom, s jednim vukom ili janjetom i s grančicom ljiljana.
Zaštitnik je svojih Redova i cijele Italije te siromašnih, a od 1939. godine zaštitnik biskupija Bazel i Asiz, kao i mnogih drugih talijanskih gradova. Isto je tako zaštitnik trgovaca lanenom robom, krojača, tkalaca (zanat njegovog oca); socijalnih radnika i svjetskog okoliša.

PJESMA STVOROVA

Ono po čemu Franjo i danas zadivljuje svijet, jeste njegov odnos prema prirodi i svemu stvorenom, što dolazi do izražaja u njegovoj Pjesmi stvorova. Blaženi papa Ivan Pavao II. ga je stoga 29. studenog 1979. godine, hodočasteći prvi put kao papa upravo u Asiz, proglasio zaštitnikom ekologa. Toj temi poklanjamo malo više prostora.

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
Tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije,
ni da Ti sveto spomene ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjem svojim,
napose s bratom gospodinom suncem.
Od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno:
slika je, Svevišnji, Tvoga božanskoga sjaja.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem mjesecu i sestrama zvijezdama,
koje si sjajne i drage i lijepe,
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem vjetru,
po zraku, oblaku, po jasnoj vedrini
i svakom vremenu Tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici vodi:
ona je korisna, ponizna, draga i čista.



Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem ognju,
koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam zemlji.
Ona nas hrani i nosi nam slatke plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji praštaju iz ljubavi Tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu,
a blaženi, koje Ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj.

LJUBITI STVORITELJA I STVORENJE

Ako danas govorimo o zagađenom i uništenom okolišu i o mogućim izlazima iz te krize, prije ili kasnije progovorit ćemo o svetom Franji Asiškom. On se s pravom smatra čovjekom koji je imao ispravan odnos prema okolišu.
Nasilje nad prirodom

Gledajući na dosadašnji odnos prema okolišu i stvarnosti u samoj znanosti, vidimo da nas je to vodilo i još uvijek vodi u propast. Razbijanjem atoma nasilno se i bez strahopoštovanja razara jezgra i bit stvari. Učinjen je zahvat u jezgru samog čovjeka i sve je podložno interesu. Bude li u budućnosti itko htio imati djecu, onda će na klinike dolaziti svi oni koji budu htjeli imati određeno dijete: dječaka ili djevojčicu, veliko ili malo dijete, s modrim ili crnim očima…(J. Testart). Američka nobelovka Jasna Lederberg u tim mogućnostima ide i dalje:  
‘Odgajat ćemo nedorasle ljude, kućne robove,
• dosta glupe da rado izvršavaju svaki posao,
• dosta lukave da razumiju svaku komandu,
• ali ne i dosta lukave da bi se tome protivili.
Za sve zadatke koje ne volimo vršiti sami,
odgajat ćemo nova živa bića’.  
Velike plodne površine naše Zemlje pretvaraju se svakim danom u neplodne pustinje. Već je 10% njezine površine postalo pustinjom. Proces opustošenja Zemlje ide dalje: nestaju šume, a krčenje velikih površina prašuma postaje sve alarmantnije. Šume nisu samo stabla. Tu je i tlo, životinjski svijet, mnoge biljne vrste i mnogo toga što je u funkciji života. Uništene poljoprivredne površine, izumrle biljke i životinje, poharane šume…, sve je to plod neodgovornog i neracionalnog ljudskog ponašanja. Zemlja može ponovno postati onakva kakva je bila na početku: ‘pusta i prazna’ (knjiga Postanka 1,2), tj. pustinja i praznina; kao tama nad bezdanom.
Možemo nastaviti o eksploataciji sirovina, o ludoj vožnji, o prestižu… ‘U svemu se očituje kompleks Boga’ (E. Richter): Budući da više ne vjerujemo u svemogućnost Božju, mi vjerujemo da sami imamo nad svime moć i vlast. Kao nekoć u Babilonu gradi se kula koja nadilazi granice ljudskoga, a to mora voditi razaranju svijeta, ukoliko se ne uspostavi odgovarajuća ravnoteža.
Franjo kao alternativa
U znanstvenim krugovima šezdesetih godina došlo se do spoznaje, da jedna takva alternativa zapravo ima povijesno obličje: Lynn White je zahtijevao da se Franjo proglasi u SAD zaštitnikom ljudskog okoliša, a papa Ivan Pavao II. je 1979. godine to učinio za cijeli svijet. 
Franjo se na slikama je obično prikazuje kako je okružen životinjama, naročito pticama. Njegova ljubav prema prirodi i svemu stvorenom prepoznatljiva je u njegovom duhovnom životu:
– u gore navedenoj Pjesmi stvorenja, u kojoj su svi stvorovi zajedno s čovjekom prikazani kao jedno bratsko i sestrinsko zajedništvo pred Bogom;
– u mnogim zgodama iz njegova života: kako je poklonjenu ribu ponovno bacio u vodu; kako se životinjama obraćao s TI; kako je vjerovao da i kamen može trpjeti;
– u raznim aspektima gdje je Franjo bio prepoznatljiv u stvarima: svaka stvar ima samostalno, tj. autonomno obličje, i stoga je ona brat i sestra; svaka ima karakter simbola, i stoga je ona mjesto susreta s Bogom, bližnjim i samim sobom, te pruža mogućnost za razmišljanje, stvaranje, obnovu života, za uzdizanje u nadnaravno; svaka stvar može čovjeku biti na korist, i ne smije se samo iskorištavati.
Služiti se dolično vidljivim stvorenjima

U svojoj božićnoj propovijedi 451. godine papa Leon Veliki kaže između ostalog: ‘Probudi se, čovječe! Spoznaj dostojanstvo svoje naravi. Sjeti se da si načinjen ‘na Božju sliku’ (Post 1,27) koja je u Adamu iskvarena, ali je u Kristu ispravljena’. Zatim nastavlja: ‘Služi se dolično vidljivim stvorenjima kao što se služiš zemljom, morem, nebom, zrakom, izvorima i rijekama. Što god se tu nalazi lijepa i divna, svedi na Stvoriteljevu čast. Razumno se i umjereno služite svakom stvorenom vrstom i svekolikim ukrasom ovoga svijeta’.
Zadržimo se još malo na prirodi kojoj se čovjek može diviti svojom dušom. Dva čovjeka stoje na obali mora i pitaju: ‘Vi bučni valovi, odgovorite mi na zagonetku života?’ (Heinrich Heine). Valovi i dalje šume u svome svemiru, a odgovora nema…’Vi bučni valovi, tko ste vi? Jeste li vi moj Bog? – On je više nas, On nas je stvorio!’ (sveti Augustin). Isto pitanje a dva različita odgovora. Odgovori proizlaze iz ljudskog srca, a ne iz srca valova. Priroda može biti ‘govor’ samo onom čovjeku, koji u svom biću nosi šutnju i koji u velikoj radosti i u velikoj boli može zanijemjeti. 
Je li sveti Franjo čitao gore spomenutu božićnu propovijed pape Leona Velikog i je li poznavao gornju Augustinovu misao, bolje reći pjesmu, to ne znamo. Ali znamo za njegov Božić u prirodi dvije godine prije njegove smrti, i znamo za njegove rane koje je također dobio u prirodi. Ako papa Leon upućuje vjernike da se razumno služe svekolikim ukrasom ovoga svijeta, onda im sigurno želi naglasiti, da za takav odnos prema prirodi trebaju za polazište imati samog Sina Božjega koji je postao čovjekom. 
Što se polazišta tiče ne treba posebno naglašavati, da je sveti Franjo to shvatio i najintenzivnije proživio. Na temelju susreta s Raspetim, pred kojim je često plakao, on ide kreirati žive jaslice, a na temelju iskustva boli, kad je bolestan boravio u Svetom Damjanu, ispjevao je navedenu Pjesmu brata Sunca, u kojoj u obliku molitve živo izražava svoje osjećaje i ljubav prema prirodi.  
Ovih nekoliko misli iz franjevačke ekologije ne želimo ljubomorno čuvati i njegovati samo za sebe. Naše franjevačko služenje moralo bi imati karakter svjedočanstva u našem odnosu prema prirodi. Ona nam nije ‘dana odozgo’ zato da se njome poigravamo, nego da u njoj otkrivamo Stvoritelja i ljubimo ga. To svjedočanstvo treba poprimiti i stanovitu proročku dimenziju: stvarati javno mnijenje oko novog odnosa prema prirodi, i da se to u franjevačkim zajednicama što prije ostvari. Treba naći djelotvornu riječ, podići glas, iznijeti argumente, apelirati i protestirati, te tako stalno izazivati i pozivati na jedan stil života koji spašava i svijet i nas. Svijet nije bez Boga, Bog nije bez svijeta, a čovjek je stvarno čovjek samo kao brat svih stvari. 
Nekoliko prijedloga za pravilan odnos prema prirodi

– radovati se zraku, vodi i vatri…;
– probuditi u djeci pažnju za ljepotu prirode i učiti ih da se znaju
diviti;
– doživljavati toplinu i hladnoću, sunce i kišu, padanje lišća i
klijanje plodova;
– prihvaćati svaku klimu…;
– svoje stanove ukrasiti cvijećem i zelenilom, a ne nekim
pretjeranim luksuzom;
– ograničiti se na plodove zemlje koji rastu u određeno doba godine;
npr. ne u zimi tražiti trešnje ili svježe grožđe…
– radovati se cvijeću koje raste na livadi ili nečijem vrtu i ne kidati
ga;
– posaditi neko stablo ili biljku;
– odlaziti u prirodu da sanjamo i skladamo, molimo i razmatramo, i
da se susretnemo s tajnom;
– da blago, milo i polako promatramo neke stvari tako dugo, dokle
god one ne počinju promatrati nas.

Ako nam ove i mnoge druge stvari postanu uobičajene, onda možemo ponovno dobiti srce i obraz što smo ih izgubili, a možemo se nečemu i nadati. Jer po tome bi priroda bila ponovno ono vrelo, iz koje teče čovjekova prirodnost. Svijet bi ponovno bio Božje stvorenje i čovjekov zavičaj.

Molitva

Bože, ti si svetom Franji dao da po siromaštvu i poniznosti bude živa slika Kristova. Daj da i mi pođemo njegovim putem, nasljedujemo tvoga Sina te budemo jedno s tobom u radosnoj ljubavi. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Datum objave: 06.10.2014.