Autor: CroExpress
Ime i život
Ime Ivan je hebrejskog porijekla, a znači: Bog se smilovao i Božji dar, dok mu je prezime Krizostom grčkoga porijekla i znači zlatna usta. Zvali su ga i Ivan Antiohijski. Zlatoustim su ga tri stoljeća nakon njegove smrti prozvali sugrađani, kako bi na taj način dali do znanja vrijednosti njegovih propovijedi, koje su bile prožete žarom njegove ljubavi, ali su istovremeno bile i poučne.
U mladim je godinama odabrao pustinjački život, povukavši se prvo u kuću, a potom otišavši živjeti u pećinu, u pustinji, gdje je živio šest godina. Tu mu se narušilo zdravlje, te se morao vratiti u Antiohiju, gdje je zaređen za đakona a kasnije za svećenika.
Ivan Zlatousti je jedan od četiri velika crkvena naučitelja Istočne crkve, te se i dandanas štuje kao svetac Istoka i Zapada. U svakom pogledu Ivan je dobio ime Krizostom, – hrvatski Zlatousti, jer je bio nadaren velikom sposobnošću za govorništvo. Mnoge od njegovih propovijedi, pisama i spisa posjedujemo i danas: u tome on uvijek ostaje govornik, „uvijek se osjeća nakana da na bilo koji način djeluje neposredno i da se obraća ljudima“.
U svojim je propovijedima bio više moralist negoli teolog, jer je stalno imao pred očima praktične poteškoće, s kojima se stalno borio… Stalno se osjećala nakana da bi njegovim slušateljima, običnom puku, trebalo njegovo naučavanje i tumačenje, jer on je stalno iznosio praktične primjere, obrađivao svoje teme na konkretan i shvatljiv način i nije se gubio u teoretskoj učenosti.
Njegovi asketsko-moralni postupci oslikavaju najstarije ‘asketske priručnike’ za različite kršćanske staleže; kao najvažniji priručnik slovi spis u šest svezaka o svećeništvu. Zaista je ovaj biskup morao biti mudar, duhovno jak i dobrostiv!
Sveti Ivan Zlatousti rođen je u Antiohiji 344. godine, dakle u jednom velegradu u Starini. Njegov otac, jedan viši časnik, rano je umro. Njegova ga majka odgajala u kršćanskoj vjeri, no Ivan je tek kasnije, kako je tada bilo uobičajeno, primio krštenje kao odrastao.
Nakon završetka izobrazbe za odvjetnika, on je ubrzo ostavio svoj prvotni plan i okrenuo se duhovnom zvanju. Bio je najprije posvećen za lektora, tj. čitača. Ali nakon majčine smrti, najprije ga je na svoj put privukao monaški život koji je u ono vrijeme bio jako raširen u Siriji: hodao je u planine tražeći jednu spilju i postao asket. S velikom se odanošću godinama posvećivao strogim duhovnim vježbama i strogom teološkom studiju. Budući da je njegovo krhko zdravlje uslijed prevelikog odricanja bilo jako ugroženo, Ivan se u zimi 380./81. godine vratio natrag u grad.
Tu je primio svećenički red. Kroz dvanaest godina radio je za zajednicu kao dušobrižnik, radeći pritom i literarno, te je ubrzo počeo nastupati kao sjajni propovjednik. Uz velike pohvale i odobravanja svojih brojnih slušatelja, zbog velike je strogosti morao primati i oštru kritiku.
Više stenografa je pismeno hvatalo njegove propovijedi koje su nailazile na veliko odobravanje, te se kroz crkvu više puta razlijegao glasan pljesak kad je govorio: „Propovijedanje me ozdravlja; čim otvorim usta, svladan je svaki umor“, pisao je često ovaj boležljivi čovjek Božji.
Dragocjeni su primjeri iz njegovih propovijedi koji stalno smjeraju na ono praktično: „Ništa ne smeta jednu ženu dok sjedi kad prede sa svoje preslice ili navlači svoje plahte, da svoje misli uzdigne k nebu i srdačno zazove Boga. Ništa ne priječi jednog muškarca da pažljivo moli; pa kad sjedi na svom kovčegu i šije svoje krzno, on ipak može svoje srce istovremeno prinositi Gospodinu. Rob na trgu, u svojem hodu, u svojoj kuhinji, ako i ne može ići u crkvu, on nesmetano može izgovarati jednu pažljivu i gorljivu molitvu; Nema tog mjesta kojega bi se čovjek trebao stidjeti pred Bogom…“
Sasvim protiv njegove volje, a zapravo uslijed jedne lukavštine, 398. godine jednog se jednostavnog svećenika uzdiglo na nadbiskupsku stolicu u Carigradu. To se dogodilo na želju cara Arkadija, koji je bio pod utjecajem svoga štićenika Eutropa.
Teofil, aleksandrijski patrijarh, koji je sâm težio za tim mjestom, morao je na zapovijed cara preuzeti i ređenje. Ivan Zlatousti se odmah latio svoje zadaće povezane s novom službom. Otada su njegova bogoslužja kao dvorskog propovjednika bila još posjećenija.
Budući da su mu dvorske dame dale na raspolaganje obilna materijalna sredstva, on je time u svojoj biskupiji mogao dobro organizirati brigu za siromašne. Izgradile su se bolnice i hodočasničke kuće, a novom se nadbiskupu činilo da što prije mora odstraniti loše ćudoređe klera. Nečasne je svećenike lišio njihove službe i u otvorenom je govoru korio loša stanja na dvoru.
Ali ne samo u Carigradu, nego je i puno dalje neustrašivo posezao: gdje je god nailazio na nemoral i nemar, provodio je u praksu svoj novi poredak. Narod mu se divio i volio ga, ali njegova se štedljivost nije svidjela dvoru koji je živio raskošno.
Nakon svrgnuća Eutropa uspjelo je protivnicima, kojima se pridružila carica Eudozija, na tzv. „Pobunjeničkoj sinodi“ sazvanoj 403. godine svrgnuti Ivana, tog za njih neugodnog crkvenog čovjeka. Slabi je car Arkadije potpisao odluku i svog je biskupa poslao u progonstvo, pa se nastanio u Bitiniji. Narod se na to pobunio, ali je nadpastir opominjao ljude za mir i strpljivost, te je dopustio da ga carski vojnici odvedu u noći. Eudozija je te iste noći imala pobačaj. U tome je gledala Božju kaznu i zamolila je cara da biskupa odmah dovedu natrag.
Zlatousti se ponovno vratio svojoj dužnosti kao da se ništa nije dogodilo. Ali ipak ga se nije dugo pustilo na miru. Da bi ga se riješili, ponovno su mu podvaljivali krivice protiv dvora, osobito protiv carice. Car je na to potpisao jednu novu naredbu za progonstvo, a Svetac je nakon toga opominjao vjerne mu svećenike i tješio narod, te je po drugi put bio protjeran iz glavnog grada.
Vojnici su oslabljenog Sveca od premorenosti i hladnoće odvukli preko stepe prema Kukuzusu u Armeniji. Usput je Ivan sastavio mnoga pisma, koje bi njegove prijatelje i njegovu napuštenu zajednicu trebala tješiti i smiriti nad njegovom sudbinom. Dospjevši konačno na određeno mjesto, kroz neko je vrijeme našao svoj mir. No njegove poruke braći koja su ostala u vjeri, nisu nestale. Da bi se konačno ostavio svog utjecaja, doveli su ga na neko drugo mjesto. I tu su ga slijedili mnogi koji su ga htjeli vidjeti, govoriti s njim i čuti ga. Ali onda je car poslao naredbu, da se tog neugodnog čovjeka Božjeg pošalje na granicu carstva, na Crno more, u Piti. Ovaj otežan pješački marš Svetac više nije preživio. Kod Komane u Pontu podlegao je naporima 14. rujna 407. godine.
Njegovo tijelo, koje je najprije bilo sahranjeno u apostolskoj crkvi u Carigradu, došlo je kasnije k svetom Petru u Rimu. Trideset godina kasnije, nakon što je u potpunosti rehabilitiran, njegovi su posmrtni ostaci trijumfalno vraćeni u Carigrad i položeni u katedralu svete Sofije.
Bizantsko je kršćanstvo počastilo njegov spomen kao teologa i uzora monaškog poziva, posvetivši mu najrašireniju liturgiju u Istočnoj Crkvi, koja se upravo i zove liturgija svetoga Ivana Zlatoustoga. Crkva njegov blagdan slavi na dan prijenosa njegovih kostiju, tj. 13. rujna.
Sveti Ivan Zlatousti prikazuje se kao grčki (istočni) biskup s knjigom Evanđelja, s košnicom, s anđelom i s golubom, a zaštitnik je propovjednika i prognanika.
Legenda
O ovom pravom čuvaru strogog ćudoređa i jednom jakom duhovnom velikanu često se govori. Tako je jednom barbar Gainas, jedan armenski krivovjerac, imao s Ivanom jedan govorni „dvoboj“ u kojem ga je Svetac pobijedio, budući da je ovaj u dubini svoje duše čeznuo za vlašću a želio je da ga njegovi barbari u carskoj palači raspale. No tada je postalo očito da Ivan nije bdio samo nad strogim moralom nego nad cijelim gradom; jer Keltima – pripadnicima izumrlog europskog naroda – (Britanija, Galija i dr.) se ukazala jedna velika četa anđela u obličju ratnika koji su ih brzo natjerali u bijeg. Kad su oni to javili svome gospodaru, ovaj se tome jako čudio, jer znao je da se careva vojska nalazi na nekom drugom mjestu.
Sljedeće je noći ponovno poslao svoje ljude, pa su i tada bili dotučeni od ukazanja anđela. Na kraju je sâm otišao tamo i vidio čudo te pobjegao. U svom bijesu nad pomršenim napadom sakupio je veliku vojsku i opustošio svu zemlju, te su se svi jako pobojali pred njegovim divljaštvom. Onda je car zamolio svetog Ivana da on kao glasnik pomiri poslanike i neprijatelje. Svetac je krenuo bez straha, i kad je to vidio Gainas, promijenio je mišljenje i krenuo mu ususret. I on uze njegovu ruku i položi je na svoje oči, a zatim naredi vojnicima da poljube koljena Zlatoustoga. Jer moć Sveca bila je tako velika, da je i najbjesnije mogao prisiliti na poniznost.
Iz homilijâ svetog Ivana Zlatoustog, biskupa
Meni je život Krist, a smrt mi je dobitak
Navaljuju mnogi valovi i ozbiljne oluje, ali se mi ne bojimo da ćemo se utopiti, jer počivamo na hridini. More bijesni, no ne može razoriti kamen. Neka se valovi uzdižu, Isusovu lađu ne mogu potopiti. Čega da se bojimo? Pitam. Reci mi, zar smrti? Meni je život Krist, a smrt mi je dobitak. Ili zar progona? Gospodnja je zemlja i sve na njoj. Zar zapljene dobara? U svijet ništa ne donijesmo, i zacijelo ništa iz njega ne možemo ni ponijeti. Što je u ovom svijetu strašno, držim dostojnim prezira, a njegova dobra vrijednima podsmijeha. Siromaštva se ne plašim, za bogatstvo ne čeznem. Smrti se ne strašim, niti žudim za životom, osim radi vašeg napretka. Zato mislim na ono što je sadašnje i molim vašu ljubav da ima povjerenja.
Zar ne čuješ kako Gospodin kaže: Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima? A zar da ne budemo tamo gdje je skupljen tako brojan narod, vezan sponama ljubavi? Njegov imam zalog: zar se uzdam u vlastite sile? Imamo njegovo Pismo: to mi je štap, sigurnost moja i mirna luka. Makar se uznemirio sav svijet, ja imam njegov proglas, čitam njegova pisma: to mi je zid i zaštita. A što je to pisano? Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.
Krist je sa mnom, koga da se bojim? Pa uzdigli se protiv mene i valovi, i mora, i bijes prvaka, sve je to za mene slabije od paučine. I da me nije zadržala vaša ljubav, ni danas ne bih bio odbio da otputujem drugamo. Uvijek naime kažem: Gospodine, budi volja tvoja, da činim što hoćeš ti, a ne što hoće ovaj ili onaj. To je moja utvrda, nepomična stijena i štap koji se ne svija. Ako to Bog hoće, neka bude. Ako želi da ostanem ovdje, zahvaljujem mu. Gdje god bude htio, iskazujem mu hvalu.
Ali gdje sam ja, ondje ste i vi; gdje ste vi, ondje sam i ja: jedno smo tijelo, a tijelo se ne odjeljuje od glave niti glava od tijela. Rastavljeni smo mjestom, ali smo povezani ljubavlju. Pa ni sama smrt neće to moći odijeliti. Jer ako i premine moje tijelo, živjet će duša i sjećati se naroda.
Vi ste moji građani, vi ste moji očevi, braća, sinovi, vi ste mi udovi i tijelo, vi ste mi svjetlo – čak ugodnije od ovoga svjetla. Jer što mi takva zraka donosi kao što mi donosi vaša ljubav? Sunčeva mi je zraka od koristi u ovom životu, a vaša mi ljubav plete vijenac za budućnost.
Građani neba pjevaju ti hvale
Biskupe slavni, zlatousti sveče,
Pohvalu našu s njihovom sada primi,
Ivane slavni!
Pastirska ljubav silnu riječ ti dala,
Gromovnim glasom korio si mane,
Melemom blagim vidao si rane
Vjernome puku.
Kristovu stadu uzorom si bio
Svetim životom, srcem dobrotvornim,
Slavnoga Pavla slijedio si smjelo
Dajuć se svima.
Srdnja vladara skršila te nije,
Prezreo ti si ponude i časti,
Mučenik željom, ti si služit htio
Jedinom Kristu.
Molitva tvoja na pomoć nam budi,
Korakom hitrim daj nam hrlit k Bogu
Slatke da pjesme sretnih nebesnika
Pjevamo s tobom. Amen.
Molitva
Bože, jakosti onih koji se uzdaju u te! Ti si svetog biskupa Ivana Zlatoustog u Crkvi proslavio divnim govorništvom i pomogao u trpljenju. Daj da nas pouči njegovo propovijedanje i ojača primjer strpljivosti u nevoljama života. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Datum objave: 11.09.2014.
