Autor: CroExpress
Sveti Pio iz Pietrelcine rodio se 25. svibnja 1887. godine u Pietrelcini, biskupija Benevento na obroncima Monte Gargana u Italiji. Ocu mu je bilo ime Gracije Forgione a majci Marija Josipa De Nunzio. Svega jedan dan poslije rođenja primio je sakrament krštenja, a roditelji su mu nadjenuli ime Franzesco, Franjo. Svoje djetinjstvo i mladost provodio je u rodnoj kući, crkvi, na poljima i nešto kasnije u školi. U dvanaestoj godini primio je sakrament Svete potvrde i Euharistije, tj. prvu pričest.
Kad mu je bilo šesnaest godina, ušao je 6. siječnja 1903. u novicijat Manje braće kapucina u mjestu Marcane. S oblačenjem redovničkog odijela dobio je redovničko ime fra Pio. Nakon uspješne godine novicijata i odluke da želi ustrajati u Kapucinskom redu, položio je 27. siječnja doživotne zavjete.
Za svećenika je bio zaređen u katedrali u Beneventu 10. kolovoza 1910. godine. Iz zdravstvenih razloga ostao je do 1916. godine kod svojih u Pietrelcini, a zatim su ga poglavari poslali u samostan San Giovani Rotondo, gdje je ostao sve do smrti, pružajući ljudima primjer uzornog redovnika. Svoj životni program ostvarivao je sebedarnim predanjem u vođenju duša, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom i služenjem svete mise, koja je za njega bila vrhunac i punina duhovnosti.
Rane – stigme
Pater Pio se u samostanu San Giovani Rotondo dobro osjećao, ali ga je Bog uzeo u jednu školu trpljenja, te je njegov život postao temeljito nasljedovanje Isusova križa. Dogodilo se to 20. rujna 1918. godine. Upravo kad je slavio svetu misu u gornjoj kapelici, odjednom je na rukama, nogama i boku osjetio veliku bol. Kleknuo je pred Križem. Nesvjesno je od ispovjedaonice pao na pod. Jedan je subrat uslijed pada s kora čuo bolni krik i lupanje. Što se dogodilo?
Dozvana braća podigla su oca Pija i primijetila, kako iz njegovih dlanova curi krv. I noge su krvarile. Uskoro su primijetila kako njegov habit kvasi svježa krv, koja je curila iz njegovog boka. Svi su bili zbunjeni. Otac Pio je u tom času dobio vidljivo utisnute Isusove rane. Temperatura njegova tijela podigla se na 45,5 stupnjeva celzijusa. Braća su „ranjenog“ odnijela u njegovu samostansku sobicu. Tijekom pedeset godina i tri dana otac Pio je nosio bolne rane kao zadovoljštinu za grijehe i krivicu jednog grijehom opterećenog svijeta.
Njegove su rane, koje su dnevno krvarile, bile po uputi nadležnih poglavara često puta od stručnih liječnika klinički ispitivane i podložene bolnim terapijama. Dijagnoza je uvijek bila, da su rane prave i da ih se znanstveno ne može protumačiti. Kao u životu njegovog utemeljitelja Reda oca Franje Asiškog (+ 1226.) na njemu je i po njemu postala vidljivo prisutna Isusova odanost Križu. Otac Pio je također dnevno uzimao u svoje trpljenje sve one koji su mu se preporučili u molitve, osobno ili u nebrojenim pismima iz cijelog svijeta.
Slavlje svete mise za njega je bilo najdublje i unutarnje sudjelovanje u Žrtvi na Golgoti. Često puta je dobri Pater za misno slavlje trebao više od sat vremena. Doživljavao je viđenja, često je puta bio dirnut do suza i vrlo je jako trpio od svojih rana, koje su povremeno jako krvarile. Duboko ganuće ga zahvatilo kod svete Pretvorbe. Činilo se kao da dalje ne može.
Pojedini darovi oca Pija
Kao čovjek velike ljubavi, koji je najveći dio svoga vremena proveo u ispovjedaonici, posjedovao je dar čitanja srca i ‘osjećao’ bi je li onaj koji mu se približuje iskren ili pak dvoličan. Radi toga je prema jednima bio blag, a prema drugima oštar pa i otresit. No sve je pozivao na postojanu molitvu i neprestan kontakt s Gospodinom.
Kad se svijet 1940. godine morao suočiti sa stravičnom dramom rata, na njegov su se poziv rodile ‘molitvene skupine’, koje su se kasnije raširile čitavim svijetom. Molitva je – govorio bi svojoj braći – ključ Božjega blagoslova, pobjedonosno oružje u svakoj borbi dobra i zla. Svoje molitvene skupine prozvao je ‘rasadištem vjere i ognjištem ljubavi’, a kasnije ih je papa Pavao VI. nazvao ‘velikom rijekom ljudi koji mole’.
Značajne su riječi koje je o patru Piju izrekao papa Pavao VI. u svom nagovoru višim redovničkim poglavarima Kapucinskog reda: ‘Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnoštvo ljudi okupio oko sebe! Zašto? Zar zato što je bio veliki mislilac? Ili možda zato što je bio veliki učenjak? Ili možda zbog toga što je imao velika sredstva na raspolaganju? Ne! Nego zato što je ponizno služio svete mise, što je ispovijedao od jutra do večeri i zato, što je – kažem to odgovorno – bio predstavnik otisaka rana našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i patnje’.
Među brojnim darovima otac Pio je predvidio i vrijeme vlastite smrti. U trenutku kada je primio stigme, rekao je: ‘Hrabro, čeka nas još pedeset godina!’ I zaista, pedeset godina kasnije, dok se nalazio među vjernicima koji su došli proslaviti zlatni jubilej tog događaja, približio se istoj osobi kojoj je to tada bio obznanio i rekao: ‘Pedeset je godina prošlo’.
U nedjelju 20. rujna 1968. godine bio je u San Giovani Rotondo dan velikoga slavlja, a otac Pio je predslavio svetu misu. Potom je stao blagoslivljati hodočasnike koji su pristigli u velikom broju.
Bilo je to posljednji puta kad su ga vidjeli živa, jer je nakon tri dana, točnije u noći 23. rujna, izmolivši prethodno cijelu krunicu, blago preminuo u Gospodinu u dobi od 81 godine. Njegov je život bio obilježen patnjom, jer ga je Bog htio pridružiti bolima i patnjama ljudi i Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije očitovalo samo po njegovim stigmama, tj. po Isusovim znamenjima na njegovu tijelu, nego u cjelokupnom njegovom životu.
Ljudi su ga odmah počeli slaviti kao sveca. Crkva, u kojoj je godinama slavio svetu misu, uskoro je postala cilj neprestanih hodočašća te mjesto molitve, ljubavi i obraćenja.
Sveti Leopold i sveti Pio
Otac Leopold Mandić i Pio se nikada nisu osobno upoznali niti izmjenjivali pisma, ali su jedan za drugoga znali. Leopold je poznavao Pija po njegovoj glasovitosti, te je jednom izjavio za glasnik: ‘Neću nikada izmijeniti svoj sud o bratu o kojemu su tako podijeljena mišljenja, ali je zaduživao svoje pokornike, one koji su mu bili najpovjerljiviji, da mole svakoga dana, da bi Gospodin uvijek sve obilnije davao milost dragom subratu i da mu dadne činiti mnogo, mnogo dobra za duše. Po gdjekoji pokornik oca Laopolda, slijedeći upute koje je od njega primio, nastavio je moliti za Pija kroz dobrih četrdeset godina svakog dana, sve do njegove smrti.
Otac Pio je sa svoje strane gajio veliko štovanje prema ocu Leopoldu sve do njegove smrti, a poslije smrti ga je zazivao sa štovanjem. Svima koji su mu govorili o ocu Leopoldu, uvijek je govorio da je bio velika duša i priželjkivao je njegovu proslavu da bi od njega zadobio snažniju zaštitu s neba.
Njih dvojica bijahu združeni u mnogim stvarima. Nosili su izvana jednako i jednostavno kapucinsko odijelo, a u nutrini su bili odabrane duše, žedne dobra i za sebe i za druge. Bijahu prije svega ispovjednici i svoje su živote u potpunosti posvetili apostolatu u sakramentu Pomirenja.
Otac Leopold je bio niska rasta i ostao je nezapažen kao čovjek. Otac Pio bio je prije starosti privlačnog izgleda i imao je čudesne znakove Isusovih rana, koje nikada nisu bile zanijekane. Obiteljsko siromaštvo bilo je zajedničko jednome i drugome. Mise oca Pija bile su osebujne po snazi sabranosti i unutarnjeg proživljavanja, tako da je zahvaćao sve koji su dolazili i sudjelovali na njima.
I Leopold i Pio su živjeli u istom vremenskom razdoblju i obojica su pripadala Kapucinskom redu. Njihovo životno poslanje bilo je sakramentalno pomirenje ljudi s Bogom, tj. sveta ispovijed. I jednome i drugome je život bio popraćen bolestima i patnjama, svakome na svoj način. Obojica su svojim krepostima, svetim životom i nesebičnim služenjem za dobro drugih privukli na sebe pozornost cijeloga svijeta,
Njihova su imena danas poznata i zazivana na svim meridijanima našeg planeta, osobito među katolicima. U duhovnim potrebama vjernika, upućivali su i usmjeravali ljude jedan na drugoga.
Ima još nešto što nas može zbuniti: otac Leopold Mandić proglašen je blaženim u nedjelju 2. svibnja 1976., a otac Pio također u nedjelju 2. svibnja 1999. godine. Ova je podudarnost u najmanju ruku znakovita.
Papa Ivan Pavao II., i sâm njegov veliki štovatelj, proglasio je oca Pija, kako je već spomenuto, 2. svibnja blaženim, a tri godine kasnije, točnije 16. lipnja 2002. godine svetim. U odnosu na njegovo proglašenje blaženim i svetim, jedno je sigurno: još nikada u povijesti Crkve nije sudjelovalo toliko vjernika na proglašenju jednog blaženika (milijun hodočasnika). Niti dva najveća trga u Rimu, – Svetog Petra i svetog Ivana Lateranskog -nisu mogli primiti sve hodočasnike koji su za tu prigodu došli u Rim.
Djelo svetog Pija i poruka njegove svetosti
Na socijalnom području fra Pio se zalagao oko ublažavanja patnji mnogih obitelji, osobito bolesnih i siromašnih. U tu je svrhu utemeljio „Kuću za ublaživanje boli“, koja je, kao najsuvremenija bolnica sa svim odjelima, bila svečano otvorena 5. svibnja 1956. godine.
Ovaj je svetac bio i ostao uzor tihog posvećenja redovničkom životu, te i sada želi biti svima blizak sa svojim nebeskim zagovorom.
Liturgija
U Vlastitim misama Reda manje braće kapucina sveti Pio ima svoje vlastito Predslovlje pod naslovom:
Preobražaj u Kristov lik vrhunac je nasljedovanja
Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno,
vazda i svagdje zahvaljivati tebi, Gospodine,
sveti Oče, svemogući vječni Bože.
Ti si stavio u srce svetoga Pija
tako veliku vatru ljubavi prema Kristu da je,
kao sudionik njegove muke,
njega slijedio ustrajnom ljubavlju sve do križa,
a braći pogođenoj duhovnim i tjelesnim mukama
neprestano je otkrivao Božje milosrđe.
I mi, sjedinjeni s mnoštvom anđela i svetih,
Tebi bez prestanka pjevamo slavopoj tvoje hvale:
Svet, svet, svet…
Molitva
Svemogući vječni Bože, po jedinstvenoj milosti dao si svećeniku svetom Piju da bude dionik križa tvoga Sina, i po njegovu služenju obnovio si čudesa svoga milosrđa. Udijeli nam da, po njegovu zagovoru, trajno sjedinjeni s Kristovom mukom, uzmognemo sretno stići u slavu uskrsnuća. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
MARAMICA PADRA PIJA
Agencija ZENIT, od 8. ožujka 2011. godine, donosi izvješće (reportažu) o događaju sa svetim ocem Pijom iz Pietrelcine. Do sada nije bilo objavljeno. Izvješće je pod naslovom: La ‘Sindone’ di padre Pio.
U jesen 1998, primio sam telefonski poziv. Jedan duhovni prijatelj oca Pija zamolio me da ga dođem posjetiti. ‘Vi ste novinar koji često puta piše o ocu Piju, ja čitam vaše članke’, reče. ‘Imam vam nešto vrlo važnoga ispričati’. Otac Pio je umro prije trideset godina. Proces za njegovo proglašenje blaženim je završio i već se znade datum svečanoga proglašenja njegove svetosti. Pošao sam posjetiti tog čovjeka i on mi je ispripovjedio povijest tako zbunjujuću da sam pomislio, barem djelomično, da je plod njegove mašte (fantazije). Iznio sam povijest u jednom svojem članku, ali s tonom distanciranja, ostavljajući čitaču da shvati kako iznosim vjerno to što mi je bilo rečeno, ali ja sam jedva jedvice vjerovao, da su se te činjenice stvarno dogodile.
Prošlo je gotovo trinaest godina i ona povijest se vratila aktualnom. Za nju se interesiraju neke crkvene ličnosti, a također i jedan poznati znanstvenik. Rezultati do sada postignuti pokazuju da se radi o jednom ozbiljnom događaju, makar nevjerojatnom s jednog razumnog gledišta, koji dodaje novo iznenađujuće poglavlje karizmatskim tajnama oca Pija. Onaj duhovni sin oca Pija zvao se Franjo Cavicchi. Bio je venetski industrijalac, jako poznat u Coneglianu, pokrajine Trevisa, gdje je živio. Imao je 85 godina, i zbog njegovih zasluga dodijelio mu je Predsjednik Republike naslov nadarbenika (komendatora). Preminuo je 2005. Kada sam ga pošao posjetiti, primio me u svojoj kući, jednoj vili, u predgrađu grada. Smjestio me u salon i odmah je prešao na stvar. ‘Posjedujem jednu osebujnu sliku oca Pija, koju mi je sam redovnik poklonio učinivši da se pojavi na tajanstven i neprotumačiv način na jednoj običnoj maramici’, reče mi. ‘Radi se o izvanrednoj slici, vrlo vrijednoj relikviji, koju čuvam gotovo trideset godina. Razgovarao sam o toj slici s nekom braćom kapucina i također s mojim biskupom, ali su mi uvijek preporučili da ne razglašavam događaj jer bi mogao biti uzet kao fanatizam i škoditi postupku za proglašenje blaženim oca. Ali, sada, kada je proces za proglašenje blaženim završen, dobio sam dopuštenje govoriti i upoznati druge s ovom tajanstvenom slikom’.
Nadarbenik Cavicchi se digao i poveo me u jednu sobu uz salon. Zapali svjetla, otvori jedna vratašca. ‘Evo dragocjena relikvija’, reče. Slika se čuvala u jednom kutu sobe, pretvorenom u malu kapelu. Platno na kojem se vidjela slika, bila je obična maramica, označena, uz rubove, s karakterističnim crtežom linija, tipičnih za maramice jednog vremena. Bilo je obješeno između dva stakla koja je držao zajedno jedan veliki pozlaćeni okvir i postavljen na vrteći podložak, na način da bi se slika mogla vidjeti s obje strane. Sve uokolo, bile su fotografije i mnogi zavjetni darovi. ‘Iako sam se trudio da bude nepoznat ovaj događaj, kao što mi je bilo preporučeno’, reče Cavicchi, ‘mnogi pobožni ljudi su doznali za to. Povijest je raširena s ‘prolazom riječi’ i često primam fotografije oboljelih, uz traženje molitava. One fotografije ja stavljam uz sliku i poneki bi od njih također ozdravio o čemu svjedoče ovi zavjetni darovi’.
Promatrao sam pomnjivo i sa znatiželjom sliku. Bez ikakve sumnje bio je to lik oca Pija. Lice je malo nedovoljno oštro, ali pokazuje na svojstven način tjelesne crte lica fratra sa stigmama. Ako mu se približava, slika je iščezavala, gotovo nestajala. Ako se udaljava, poprimala je sve preciznije okvire. Upravo kako se događa promatrajući Sindone, slavnu Plahtu koja je, po jednoj vrlo staroj predaji ovijala Kristovo mrtvo tijelo i na kojoj je, na tajanstven način, ostala utisnuta slika Isusova. Okrećući sliku na podlošku, moglo se vidjeti drugu stranu te maramice. Dok s jedne strane, slika prikazuje savršeno lik oca Pija, s druge strane je lik koji otkriva zbunjujuću sličnost s tradicionalnim Isusovim likom. Bitne crte su ostajale one lika oca Pija, koji ipak poprima nove obrube, kosu na nazaretski način što daje misliti na Krista. ‘Neobično je, nije li tako?’, kaže nadarbenik Cavicchi, ‘Posve sam uvjeren da se na ovoj maramici s jedne strane nalazi lice oca Pija i na drugoj ona Isusova. Da se naznači, kao što su mnogi pisali, da je otac Pio, s misterijem stigmi i patnje bio, na ovoj zemlji, ‘drugi Krist’.
‘Kakav je početak ove slike?’, zapitao sam nestrpljivo.
Povijest započinje pri kraju veljače 1968, počeo je pripovijedati Franjo Cavicchi. Lice ozareno, vrlo žive oči, dubok glas, govorio je serafskom mirnoćom, a da ipak nije uspio prikriti svoju uzbuđenost. ‘Bio sam pošao k ocu Piju, kojega sam poznavao i posjećivao odavna, moleći ga za savjete. Putovao sam autom sa svojom ženom i drugim prijateljima. Ali, stigavši u San Giovanni Rotondo, saznajemo da se otac ne osjeća dobro i da prema tome nije silazio iz svoje sobe. Svejedno smo se zadržali nekoliko dana. Potom smo odlučili poći kući“. „Prije nego ćemo krenuti otišao sam do poglavara samostana da doznam ako, preko njega, mogu poslati svoju poruku ocu Piju i dobiti odgovor. ‘Zašto da ne govorite izravno s ocem?’, reče mi. ‘Ovdje sam već više dana i nisam ga vidio’, odgovorih. ‘Kroz kratko vrijeme sići će da ispovijeda muškarce’, reče on. I otvorivši vrata klauzure pokazao mi je dizalo odakle bi imao stići otac. ‘Čekajte ga ondje, reče.
‘Bio sam sâm ispred onog dizala, i bio sam zamišljen. Nisam znao kako bih započeo razgovor s ocem Pijom. On je uvijek imao malo vremena i dakle nisam se mogao gubiti u čavrljanju. Od uzbuđenosti ruke su mi se znojile. Uzeo sam maramicu koju sam imao u džepu i držao sam je čvrsto u rukama da obrišem znoj. Odjednom sam osjetio da dolazi dizalo. Kleknuo sam pred vratima. Kada su se otvorila, otac mi je pružio ruku da mu poljubim i reče smijući se: Sinčiću, ako ne ustaneš kako ću izaći?’ –Bilo je tako. Sprječavao sam prolaz. Digoh se. On je vidio maramicu koju sam držao u ruci i uze je od mene. Ja sam odmah pomislio: ‘Kakve li ljepote! Potom, kada će mi je vratiti, bit će to za mene dragocjena relikvija’. Koračajući uz oca, kojega su pratila dva subrata, povjerio sam mu svoj problem i, kao uvijek, on je imao odgovor neposredan i precizan’.
‘U međuvremenu smo stigli pred ulazna vrata samostana. Vani je bilo mnoštvo koje je čekalo oca. Čim su se otvorila vrata, mnogi su mu pritrčali ususret da mu poljube ruku, da ga se dotaknu. Narod ga je progutao, a ja sam ostao ondje na izlazu promatrajući. Zaboravio sam na maramicu, ali nije ju zaboravio otac Pio. Doista, okrenuo se prema meni i pokazujući mi maramicu, reče: ‘Ajme meni, nećeš li to uzeti?’. ‘O da, hvala’, promucao sam sjetivši se da je bila prelijepa uspomena. On mi je piljio u oči, razvio je maramicu prošao je njom preko lica kao da je htio obrisati nepostojeći (hipotetski) znoj kojega nije bilo jer je bila zima i dao mi ju je. To je bio njegov očevidan znak pažnje prema meni. Primivši iz ruku oca tu maramicu, bio sam duboko uzbuđen i shvatio sam da mi je učinio jedan veliki dar’.
Jeste li zamijetili nešto neobičnoga na toj maramici?
‘Nije bilo ničega. U to sam siguran. Bila je protrljana maramica i ništa drugo. Ali je bila u rukama oca Pija, s njom je dodirnuo svoje lice, i za mene je postala izvanrednom relikvijom. Vrativši se u hotel ispričao sam događaj svojoj ženi i ona je bila sretna što ima taj predmet. Pošto smo se vratili kući, čuvamo je s velikom pobožnošću. „Uvijek sam je nosio sa sobom, kao nešto što donosi sreću. Držao sam je savijenu u malom džepu kaputa i često sam je pokazivao prijateljima pripovijedajući njezinu povijest. Svi se je dodirivali s pobožnošću i, s prolaskom vremena, maramica je poprimila ružnu boju, činila se prljava’.
Kada se pojavila tajanstvena slika?
‘ 23. rujna 1969., prva obljetnica od smrti oca Pija. Pošao sam na hodočašće u San Giovanni Rotondo sa svojom ženom i drugim štovateljima oca Pija. Putovali smo autobusom, noću, stigavši u San Giovanni u pet sati ujutro. Osjećao sam na sebi veliki umor, mnogo veći od onoga kakav sam osjećao inače poslije drugih putovanja. Ostao sam malo moleći u kripti crkve, uz grob oca Pija, ali onda, ne mogavši pobijediti san, popeo sam se u crkvu, sjeo sam u jednu klupu, sa strane, da se odmorim. Poslije nekoliko trenutaka sam zaspao. I dok sam spavao sanjao sam oca Pija. Vidio sam ga kako polazi od velikog oltara i dolazi prema meni. Bio je nasmijan. Stigavši ispred mene, rukama otvori habit pokazujući mi ranu na prsima. ‘Dodirni je’, reče. Nisam htio, bojeći se da mu ne priredim bol. Ali on je ustrajavao: ‘Dodirni je’. Tada stavih prste na ranu. Kada sam ih odmaknuo, bili su prljavi od neke vrste bijele patine, ljepljive. Instinktivno sam ih pokušao očistiti, ali nisam znao gdje. Odjednom se pojavi komad bijelog platna, neka vrsta maramice, i s tom maramicom sam si očistio prste. Ali ona bijela patina ostavljala je na maramici crne znakove. A ja, ne znam zašto, prolazeći po jagodicama prstiju pokazala se jedna gruba slika oca Pija. Gledao sam fratra, ali je nestao“. U tom trenutku netko me probudio. Bila je moja žena. ‘Jako si umoran’, reče mi. ‘Ali sam također prespavao’, odgovorih, i nadodah: ‘Idem van da si malo osvježim lice’
U dnu prostora pred crkvom, ispred crkve, bila je jedna slavina, koja je sada premještena negdje drugdje. Mnoštvo naroda dolazilo je uzimati vodu da utaže žeđ i također zato što su je smatrali ‘vodom oca Pija’. Približio sam se, oprao sam ruke i lice i izvadio sam iz džepa maramicu da se obrišem. Umjesto normalne maramice, s pogreškom sam uzeo onu koju mi je poklonio otac Pio. Jedna gospođa, koja je stajala ispred mene, reče: ‘Gospodine, kako je prljava vaša maramica. Hoćete li da vam je operem?’. Pogledao sam maramicu i vidio sam da je bila gotovo crna i s mrljama. ‘Da, operimo je, rekoh. I dok sam izgovarao ove riječi čudio sam se toj odluci, jer mnogo puta ju je moja žene htjela oprati, ali joj nisam nikada dopustio. Gospođa se približila i počela je polijevati po maramici vodu iz svoje boce. Ja sam je ispirao među rukama. Odjednom je gospođa počela vikati: ‘Otac Pio, otac Pio. ‘Gdje je?’ zapitah. ‘Ondje, na maramici’, reče ona nastavljajući vrištati. Strčao se narod. Ja sam se preplašio. Dan prije jedna gospođa koja je vikala u crkvi da vidi oca Pija na stepenicama oltara uhvatila ju je policija i odvela u policijsku stanicu. Stavio sam posve mokru maramicu u džep i udaljio sam se rekavši: ‘Nema ništa za vidjeti’. Sklonio sam se u crkvu i poslije kraćeg vremena vratio se u hotel.’
Na onoj maramici, dakle, vidjelo se lice oca Pija..
‘Ja, istini za volju, vidio sam crne znakove bez veze raspoređene, slične onima koje sam, čini mi se crtao u snu. Mogao sam pomišljati na lice neke osobe, ali nisu bili jasni. A ja, iako shvaćajući da se nešto tajanstvenoga događa u vezi s ovom maramicom, nisam htio biti zaveden. Zato nisam ništa i nikome rekao. Čak niti svojoj ženi. Prije nego sam pošao u krevet, raširio sam maramicu na komodu sobe da se osuši. Ujutro, za vrijeme mise, molio sam oca Pija da mi „dadne shvatiti“ značenje znakova koji su se pojavili na maramici. I molio sam ga također da se mogu povjeriti svojoj ženi. Odmah sam osjetio jaki miris i protumačio sam to kao dopuštenje da se porazgovaram sa svojom ženom.
Dok smo se vraćali u hotel, ispričao sam svojoj ženi što se dogodilo. Kad smo se popeli u svoju sobu, pošao sam uzeti maramicu i stavio sam je njoj pred oči. ‘Ti, što vidiš?’, pitao sam je. ‘Lice Isusovo’, reče ona. ‘Kakav Isus, to je otac Pio’, odgovorih. ‘Ne, za mene je to lice Isusovo’. Pogledao sam i uvjerio se, da sam pokazao svojoj ženi sliku različitu od one koju sam ja vidio. Okrenuh maramicu, i na drugoj strani je bilo lice oca Pija sastavljeno od onih crnih znakova bez veze raspoređenih koje sam zapazio također prijašnje večeri, ali sada lice se pokazuje oštro i u pojedinostima. U toku noći, na maramici su se oblikovale one dvije misteriozne (čudesne) slike, dobro uočljive i različite, koje su podsjećale na lice Isusovo i ono od oca Pija.
Bio sam smeten i prestrašen. Nisam znao što reći niti činiti. Posavjetovao sam se s nekoliko redovnika. Svi, gledajući sliku, ostali su zadivljeni ali potom mi rekoše da je čuvam skrivenu. Kad sam se vratio u Conegliano, razgovarao sam također sa svojim biskupom i on mi je također savjetovao šutnju. Bojali su se, da bi se mogao probuditi fanatizam i nanijeti štetu u procesu za proglašenje Blaženim. I ja sam se pokorio. Uvijek sam čuvao skrivenu ovu sliku. Pokazivao sam je samo onomu tko je imao ovlaštenje od braće kapucina. Ali, kao što sam rekao, sada imam dopuštenje da je pokazujem. I nadam se da se želi konačno istražiti da se sazna koja bi bila njezina vrijednost i njezina tajna’.
Napustio sam kuću nadarbenika Cavicchi zbunjen. Premda sam jako poštivao tog čovjeka, koji je bio veliki štovatelj oca Pija i kroz mnogo godina je bio odgovoran za ‘Molitvene skupine’ svoga grada, obveza koja se povjeravala samo osobama koje su se isticale razboritošću i duhovnošću, događaj koji mi je ispričao, nije me u potpunosti uvjerio. Iznio sam ga u jednom dugačkom članku kao što sam obećao Cavicchiju i potom se više nisam interesirao za to. Godine 2005. Cavicchi je umro. Glasovita maramica je bila predana jednoj zajednici Braće koji su, u jednom određenom trenutku, odlučili dati na ispitivanje one slike jednom stručnjaku. Obratili su se profesoru Juliju Fantiju, profesoru sveučilišta u Padovi. Fanti je matematičar, docent za ‘Tehnička i toplinska’ mjerenja na Odsjeku mehaničkog inženjerstva padovanskog Sveučilišta, znanstvenik velikog glasa koji je sudjelovao u pripremama različitih svemirskih pothvata USA, ali je također veliki stručnjak Sindone (torinškog platna), na kojemu je napravio važna istraživanja, napisao knjige, i učenjak je također onih čudesnih (misterioznih) slika, koje su nazvane ‘acheropite’, termin koji potječe od grčkog i koji znači ‘ne učinjene ljudskom rukom’.
Profesor Fanti je završio svoja istraživanja došavši do zaključaka koji imaju zaista nešto od nevjerojatnoga. ‘Dvije slike koje se vide na toj maramici nemaju nikakvo znanstveno obrazloženje i nisu, dakle, ljudsko djelo’, rekao mi je profesor. ‘Ove slike imaju tipične značajke kao Sindone: nisu bile naslikane, nisu bile nacrtane, na platnu se ne nalazi nikakav trag boje ili druge tvari. Znanost mora biti otvorena za sve i ako postoji neki neobičan predmet kojemu se ne zna porijeklo, ispravan je put istražiti ga’.
Kakva ste istraživanja izvršili na ovoj maramici?
‘Sve potrebne u sličnim slučajevima, upotrijebivši najmodernija i birana znanstvena sredstva: fotografske analize u onom što se vidi, s ultravioletnim, infracrvenim zrakama, kemijsku analizu, analize na elektronskom mikroskopu i drugo. Zaključak je nepobitan: nemoguće je, da bi ove slike bile ljudsko djelo’.
I kakvo bi, po vama, moglo biti njihovo porijeklo?
‘Nije zadatak znanosti da ga utvrdi. Mi promatramo i istražujemo činjenice. Bio bi dugačak put da se rasvijetle u svim njihovim pojedinostima. Zaustavit ću se na jednom. Ove slike su plod ne ‘pigmenata’, nego ‘pomanjkanje pigmenata’. Da pojasnim. Ako ja obojim neku tkaninu i zatim je ispitujem pod mikroskopom, nalazim da su vlakanca na području slike obojena dok ostalo od tkanine to nije. Na maramici Cavicchija, dogodilo se baš suprotno. U podudarnosti slike, vlakanca izgledaju ‘ne-obojena’, to jest izgubila su prirodnu boju njihove tvari. Slika je, dakle, nastala od ‘gubitka’ boje vlakanaca na tom preciznom (točno određenom) mjestu. Doista je teško pomisliti da postoji netko tko je u stanju da ‘uradi’ sličan poduhvat. Ali tu ima još nešto. Također na planu vlakanaca, nešto se ne slaže. Vlakanca su niti platna koje sačinjavaju vlakno i imaju promjer deset tisućiti dio milimetra. Na području slike, vlakanca nisu ‘ne-obojena’ u cijeloj njihovoj dužini, nego samo na nekim dijelovima, onima koji su potrebni za oblikovanje slike. Nijedna osoba, s nikakvim danas poznatim sredstvom, ne bi mogla proizvesti na vlakancima jedan sličan zahvat’.
Profesor Fanti je suzdržljiva osoba, s malo riječi, ali njegova slava u znanstvenom svijetu je velika. Zato njegove tvrdnje koje se odnose na Cavicchijevu maramicu, tvrdnje tako jasne i odlučne, imaju težinu kao stanac kamen i uvode u ozbiljna razmišljanja.
Datum objave: 23.09.2014.
