Hrvatska zajednicu u Francuskoj ima veliku i bogatu tradiciju, koliko je velika i na koji način organizirana, pročitajte više u najnovijem putopisu našeg poznatog karizmatika, teologa, novinara i publiciste Dražena Bušića:

Na poziv Hrvatske katoličke misije sa sjedištem u Parizu proveo sam tjedan dana u Francuskoj. Već ranije sam im se nekoliko puta obratio putem Zooma pa je ovo bio logičan razvoj događaja. Dogovorili smo tri nagovora u tri grada, uoči i na samu Pedesetnicu, a na ovo putovanje su mi se pridružili supruga i sinovi. Odlučili smo se za naporniju varijantu kako bi se u Francuskoj lakše kretali od mjesta do mjesta. To nam je zaista pomoglo da bolje doživimo krajolik, ali je sam put bio vrlo naporan. Kasnije smo od naših Hrvata čuli da u domovinu rijetko putuju automobilom.

Krenuli smo u srijedu navečer da bi u Pariz došli u četvrtak poslije podne. Moja ekipa je ostala u Parizu, a ja sam u petak ujutro krenuo brzim vlakom za Lyon. Ovo je bilo zanimljivo iskustvo. Udaljenost od 460 km ovaj je stroj prevalio za manje od 2 sata! Moj domaćin u Lyonu bio je Damjan Abramović koji u Francuskoj živi već 13 godina. Damjan i njegova supruga Sara imaju lijepo svjedočenje o tome kako su izmolili sina jedinca. Damjan je u Lyonu prepoznao potrebu Hrvata da se češće okupljaju pa sada rade na osnivanju molitvene zajednice. Moj domaćin me najprije odveo u Ars, što mi je godinama bila velika želja. Zatim smo obilazili Lyon, grad za kojega njegovi stanovnici kažu da je po mjeri čovjeka.

U Lyonu sam vidio nekoliko prekrasnih crkava, osjetio bilo grada smještenog na dvije prekrasne plovne rijeke, a kojega siječe mreža raznoraznih podzemnih i nadzemnih putnih sredstava. Činjenica da grad ima 4 aktivna željeznička kolodvora govori o njegovoj veličini. Ipak, vreva nije kao u Parizu koji je priča za sebe. O tome ću malo kasnije. U Lyonu sam okusio čuvene francuske kroasane i popio stvarno dobar esspreso. Poslije podne nam se u jednom trenutku pridružio mladi svećenik Luka Poljak koji je već tri mjeseca ovdje na ispomoći u misiji.

U subotu smo imali dvije Mise u dva grada: Chambery i Lyon, gdje se jednom mjesečno okuplja grupa Hrvata kako bi slavili svetu Misu i družili se po  domoljubnoj osnovi. Za to koriste francuske crkve jer svoj liturgijski prostor ne posjeduju. Ove građevine, nisu prevelike, ali su jako pametno građene. To sam već viđao na zapadu, uz crkvu su uklopljeni polivalentni prostori gdje se mogu održavati seminari, razni kružoci, fešte… Naše smo druženje s obje skupine započeli mojim nagovorom, nastavili s Misom i završili izdašnim agapeom. Ostali smo s ovim ljudima dosta dugo u razgovoru. Svi imaju jake priče. To su mahom vrijedni ljudi koji su samo željeli živjeti životom dostojnim čovjeka. To ih je odvelo u jednu daleku zemlju koja priča jezikom kojega su naučili, doduše, neki od njih teškom mukom. Ovaj jezik, koliko je lijep toliko je i težak, pa je to glavni razlog zašto nam misija oskudijeva svećenicima.

Voditelj misije don Stjepan Lončar je do nedavno bio jedini svećenik zadužen za Hrvate u Francuskoj. Sada su privremeno dvojica za cijelu Francusku, a to znači da su stalno u avionima i brzim vlakovima na relacijama: Paris, Lyon, Nica, Chambery… premalo za cca. 40.000 Hrvata i njihovih potomaka koliko ih živi u Francuskoj.

Na samu Pedesetnicu imali smo prigodni program za Hrvate u samom srcu Pariza. Ponovo smo se s nekima od njih vidjeli u ponedjeljak na hrvatskom zavjetnom hodočašću u crkvi Rue du Bac gdje se nalazi neraspadnuto tijelo svete Katarina Laboure. Ova svetica je živjela u 19. st. Bila je redovnica milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskog. Doživjela je nekoliko ukazanja Blažene Djevice Marije, a zaslužna je za nastanak i širenje tzv. čudotvorne medaljice koja se tako naziva jer su se od početaka događale brojne milosti onima koji su je nosili. Poslije podne smo posjetili Ajfelov toranj. Došavši u podnožje, ostao sam iznenađen monumentalnošću. Zaista je golem, i upravo je nevjerojatno da je nastao za malo više od dvije godine. Iako smo mogli birati razinu, odlučili smo otići do vrha odakle je pogled čudesan.

Zadnjega dana posjetili smo katedralu Notre Dame koja je nastradala u požaru. Još uvijek se obnavlja pa smo je mogli vidjeti samo izvana. I na kraju, posjetili smo baziliku Presvetog Srca Isusova, zavjetnu crkvu izgrađenu kao pokoru za grijehe i nevjeru francuskog naroda. Bazilika je smještena na Montmartreu – brdu mučenika od kuda se vidi veliki dio grada. Izgradnja bazilike je započela 1875. a dovršena je 1914. Samo koju godinu nakon početka gradnje neka druga skupina odlučila je graditi toranj, po izvođaču radova nazvan Ajfelov toranj. Povukao bih paralelu između ove dvije građevine.

Prva poziva na štovanje srca našeg Spasitelja, a druga na divljenje ljudskom geniju. U prvoj se snažno osjeća Božja prisutnost, što ne treba čuditi obzirom da je na tome mjestu svakodnevno izloženo Presveto od početaka gradnje 1875. pa sve do danas, dok je druga hladna, poput željeza od kojega je sazdana. U prvoj vjernik prepoznaje bogomolju, dok mu druga sliči na kulu babilonsku koja po svaku cijenu mora biti veća od svega stvorenog. No, u ovom slučaju bazilika je ipak zahvaljujući nadmorskoj visini iznad legendarnog tornja.

Što se tiče Pariza, to je pravi multi-kulti megalopolis. Imigrante privlači socijalna politika u kojoj francuske vlasti još uvijek vide računicu, a obitelji s više djece mogu živjeti od socijalne pomoći i dječjeg dodatka. Pa ipak, dječica već od treće godine moraju ići u vrtić radi socijalizacije. Homeschooling postoji, ali je rijetkost. O visokom školstvu ne treba trošiti riječi, tu su neki od najjačih svjetskih fakulteta. Grad je preizgrađen, ali se još gradi i to na veliko. Zato su gužve neopisive, gotovo da se uopće ne isplati gradom kretati automobilom. Većina koristi povoljni metro s bezbroj kolaterala, a imaju i podzemni vlak koji spaja krajnje točke grada. Živi se ubrzano. Unatoč tome susretali smo dokone tipove koji kao da su u nekom svom svijetu. Jedan si je tako nasred ulice raširio prostirku i sunčao se. Svi su ga jednostavno samo zaobilazili, grabeći svojim poslom. Na nekim se punktovima mogla čuti dobra ulična svirka ili pojesti mirišljavi street food. Po pričama naših sugovornika, francuska sela su nešto posve drugo. Od poljoprivrede se može dobro živjeti. Tamo se živi prirodnije, djeca se igraju kao u nekim starim vremenima, a imigranata nema. Domaći rade sami koliko mogu, ne traže pomoć izvana. Ako mene pitate, Pariz da, ali samo za razgledavanje i pokoje služenje tipa ovoga koje sam imao za ovu Pedesetnicu.  

Prije ovog tjedna o Francuskoj sam imao predrasudu utemeljenu na stereotipu da se radi o krajnje ateiziranom društvu. No, to nije tako. Prava istina je da se ovdje vodi pravi rat za vrjednote i da snage dobra u tom ratu nisu poražene. Bio sam duboko dirnut kada sam ulazeći u brojne crkve svjedočio klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Zato sam u nagovorima znao reći da sam u Francuskoj više puta susreo Isusa osobno.

Vjerujem da Francuska ponovo može biti jaka kršćanska zemlja jer se na tako duboki način i na tako mnogo mjesta štuje naš Spasitelj i Gospodin. Dok ovo pišem prisjećam se francuskih kršćanskih korijena, brojnih svetišta poput Lurda te svetaca od kojih na poseban način izdvajam novoproglašenog Charlesa de Foucalda kojega sam ove godine izbrao za osobnog uzora i zagovornika. Moguće je da je i on izmolio ovaj naš dolazak u Francusku?! Do neke sljedeće prilike zahvaljujem se don Stjepanu na povjerenju i domaćinstvu, a brojnim hrvatskim svećenicima upućujem poziv: Ako su vam misije na srcu, dođite u Francusku. Božji je narod ovdje i čeka vas!


Autor: CroExpress Datum objave: 11.06.2022.