Zapisao: Clemens Brentano
Općenito o praroditeljima Blažene Djevice
(Priopćeno ujutro 27. lipnja 1819)
Noćas mi sve što sam kao dijete tako često vidjela iz života praroditelja Blažene Djevice Marije u nizu slika, na isti način opet stade ispred duše. Kad bih samo mogla ispričati sve, onako kakvo poznajem i imam pred očima, to bi Hodočasnika sigurno vrlo razveselilo.
Ja sama sam kroz to razmatranje posve okrijepljena u mojem jadu. Kao dijete bijah u tim stvarima tako sigurna da bih svakome tko mi ispripovjedi nešto o tim viđenjima izravno rekla: ‘Ne, to je takvo i takvo’, i bila bih zasigurno dala da me ubiju zato što je to tako, a ne drugačije. Kasnije me svijet učini nesigurnom, te zašutjeh. Unutarnja sigurnost mi je međutim uvijek ostala, pa sam noćas sve ponovno vidjela, sve do u najsitnije pojedinosti.
Kao dijete bijah u svojim mislima uvijek zaokupljena jaslicama i Djetetom Isusom i Majkom Božjom, te često bijah začuđena zašto mi ništa ne pripovijedaju o obitelji Majke Božje i uopće nisam mogla shvatiti zašto je tako malo zapisano o njezinim praroditeljima i rođacima. U toj svojoj velikoj čežnji primih tad mnoštvo viđenja o praroditeljima Blažene Djevice.
Vidjeh Njezine pretke zacijelo do četvrtoga ili petoga koljena unazad, i uvijek ih vidjeh kao čudesno pobožne i jednostavne ljude u kojima je živjela posve iznimna, skrivena žudnja za dolaskom Mesije.
Vidjeh da su ti dobri ljudi uvijek živjeli među drugim ljudima, koji mi u usporedbi s njima djelovahu sirovo poput barbara; ali njih same vidjeh tako tihe, nježne i blage da često u velikoj brizi za njih u mislima govorah: ‘Oh, kamo se samo djenuše ti dobri ljudi, kako da se spase od grubih i zlih ljudi? Potražit ću ih, služit ću im, pobjeći ću s njima u šumu gdje se mogu skriti; oh, sigurno ću ih još naći!’ Tako sam ih jasno vidjela i vjerovala u njih da uvijek bijah u strahu i puna brige za njih.
Vidjeh stalno da ti ljudi žive u velikom odricanju. Često vidjeh oženjene među njima koji se na neko vrijeme zavjetovahu na obostranu suzdržanost, što me je tada vrlo razveselilo, a da ipak nisam mogla točno reći zašto. Takva odvajanja događala su se uglavnom kad su pripremali različita bogoslužja s kađenjem i molitvama, po čemu razaznah da među njima bijaše svećenika. Vidjeh da su se često selili iz jednoga mjesta u drugo, kako ih zli ljudi ne bi ometali u njihovu životu, ostavljajući velika imanja, te se povlačiše na mala.
Bijahu tako iskreni i ispunjeni čežnjom za Bogom da ih često vidjeh kako osamljeni na polju po danu ili i po noći idu vapijući i vičući s toliko silnom žudnjom za Bogom da si iz gladi srca razderaše haljine na prsima, kao da će se Bog s vrućim sunčevim zrakama utisnuti u njihovo srce ili s mjesečinom i sjajem zvijezda utažiti njihovu žeđ za ispunjenjem Obećanja.
Takva razmatranja sam imala kad sam se kao dijete ili kao mlada djevojka sama na pašnjaku uz stado ili noću na najvišim poljima našega imanja klečeći molila Bogu, ili kad sam u došašću u ponoć, tričetvrt sata od naše kolibe u Flamsku išla u Koesfeld u crkvu sv. Jakova na zornicu.
Večer prije toga, a zasigurno i u noći, molila sam marljivo za jadne duše koje – jer možda ne bijahu dovoljno pobudile žudnju za spasom u svom životu i bijahu se predale drugim željama za stvorenjima i dobrima svijeta – bijahu upale u pokoji grijeh te su sad ginule od čežnje za otkupljenjem; a ja sam prinosila svoju molitvu i svoju čežnju Bogu Spasitelju za njih, da On otkupi njihovu krivnju.
Ali i ja sam ipak od toga imala malo i vlastite koristi jer znadoh da će me te drage bijedne duše iz zahvalnosti i zbog stalnoga traženja pomoći molitvom, u pravo vrijeme probuditi da ne bih zaspala. One bi tada i dolebdjele do moje postelje poput malenih, tihih i slabih svjetala, te su me tako budile u pravu minutu da još mogoh prinijeti za njih svoju jutarnju molitvu, onda bih poškropila sebe i njih blagoslovljenom vodom, odjenula se i krenula na put, i vidjeh da me malena sirota svjetalca, kao u nekoj procesiji, potpuno u redu prate.
Onda sam zapjevala iz srca na putu:
‘Nebesa! Orosite pravednika,
Oblaci, kapajte na njega!’
i tu i tamo ugledah opet u pustinji i na polju one praroditelje Blažene Djevice kako trče puni čežnje i zazivaju Mesiju, pa činjah kao i oni, te stizah uvijek navrijeme u Koesfeld na zornicu, iako su me mile duše katkad vodile velikim zaobilaznim putem kroz sve postaje križnoga puta.
Kad bih te drage praroditelje Blažene Djevice vidjela da tako gladno vape za Bogom, izgledahu mi u nošnji i naravi tako strani, no ipak mi bijahu tako jasni i bliski da još sad imam pred očima i poznajem sve njihove crte lica i obličje; i uvijek sam mislila u sebi: ‘Kakvi su ti ljudi? Ništa nije kao danas, a ipak su ti ljudi tu, i sve se je dogodilo!’ I tako sam se uvijek nadala da ću još doći k njima. Ti dobri ljudi bijahu u svom svojem djelovanju i govoru te u svojem bogoslužju vrlo određeni i točni, i nisu se nikad tužili, osim na patnju svoga bližnjega.
Kratki životopis vidjelice
Anna Katharina Emmerich, kći Bernarda Emmericha i Anne Hillers, siromašnih i pobožnih težaka, rođena je 8. rujna 1774. u selu Flamske udaljenom pola sata od gradića Coesfelda, a krštena je u župi sv. Jakova u Coesfeldu.
U 18. godini prispjela je u Coesfeld k nekoj pobožnoj švelji kako bi naučila šivati. Nekoliko je godina bila tamo, potom opet nekoliko godina u Flamskeu kod roditelja. Nastojala je da je prime augustinke u Borkenu, trapistice u Darfeldu, klarise u Münsteru, no dijelom njezino, a dijelom samostansko siromaštvo to nije dopuštalo.
Oko svoje dvadesete godine života zbog svojeg si je velikog mara krojačkim poslom uštedjela oko 20 talira. S tim, za siromašnu seosku djevojku velikim imetkom odselila se opet u Coesfeld k jednom tamošnjem pobožnom orguljašu, čiju je kćer poznavala od vremena svojega prijašnjeg boravka u Coesfeldu. Nadala se, ako nauči svirati orgulje, da će je primiti u neki samostan. Međutim, njezina neotklonjiva žudnja da služi siromasima i dade im sve, nije joj dala slobodna vremena da nauči svirati.
Dana 13. studenoga 1802., osam dana prije Marijina prikazanja, bila je obučena kao novakinja. U svojoj 28. godini, 13. studenoga 1803., položila je svečane zavjete i sad je bila Kristova zaručnica u samostanu augustinki Agnetenbergu u Dülmenu.
Ona bijaše molila od mladosti da joj Gospodin svoj sveti križ čvrsto utisne u njedra, kako ni na trenutak ne bi zaboravila na Njegovu beskrajnu ljubav. Posljednjih dana godine 1812. dođe kod nje do stigmatizacije. Tri dana prije Nove godine (29. prosinca 1812.) otprilike u 3 sata poslije podne, ležala je na postelji u svojoj sobici raširenih ruku u ekstazi. Promatrala je Muku Gospodinovu i, potaknuta žarkom sućuti, vapila da s Njime trpi.
Predana Bogu u životu i smrti činila je sve kao dijete Božje, bezazleno i nehotično. Bog joj platio! Pisar je svakodnevno zapisivao sve što bi na njoj primijetio ili ono što mu je ispripovjedila iz svojega nutarnjeg ili izvanjskog života.
Čini se da je jedno strogo ispitivanje njezina stanja, koje su od 7. do 29. kolovoza 1819. proveli liječnici i poslodavci, i pri kojemu je bila izolirana u tuđoj kući, potvrdilo njezinu vjerodostojnost. Dana 29. kolovoza odnijeli su je natrag u njezin stan, u cijelu njezinu raniju situaciju. Osim nekih privatnih uznemiravanja i javnih kleveta, ostavljena je nakon toga na miru sve do svoje smrti.
Datum objave: 31.07.2014.
