Autor: Petar Mamić

Godine 2009. unaprijeđena je u generalnu konzulicu. Tijekom svoga života obišla je i pozna hrvatsku dijasporu na svim kontinentima, a i sama je rođena u dijaspori, u Južnoafričkoj Republici. Intervju koji donosimo objavljen je nedavno u hrvatskome tjedniku iz Australije ‘Boka Cro Pressu’.

Australija je najmanji kontinent, ali je hrvatska zajednica velika u svakom pogledu! Ima puno činjenica zbog kojih ona može biti ponosna. Nije mi teško to neprestano ponavljati. Dopustite mi da nabrojim neke! Krenimo s medijima po kojima je hrvatska zajednica zasigurno jedinstvena u svijetu. U cjelokupnome hrvatskom iseljeništvu jedino zajednica u Australiji ima svoje tjednike, i to dva: Boku Cro Press iz Sydneya i Hrvatski vjesnik iz Melbournea.

Jedino u Australiji imate radiopostaju koja emitira 24 sata dnevno, postaju Hrvatskoga narodnog radija i televizije, sa sjedištem u Sydneyu, i to satelitski za Australiju i Novi Zeland i na Internetu. U istoj redakciji je i jednina hrvatska televizijska postaja u iseljeništvu s modernim studijem i vlastitim reportažnim kolima. Jedino u Australiji se Dnevnik HRT-a svakog dana prenosi na australskoj televizijskoj postaji, SBS-u. Uz to, program hrvatske redakcije radio SBS-a emitira se u cijeloj Australiji. Koliko je meni poznato, i to je jedinstveno.

U cijelome svijetu sigurno nema grada koji ima toliko hrvatskih klubova, crkava i folklornih društava koliko ih ima u Sydneyu. Samo tri grada u iseljeništvu: Chicago, Melbourne i Sydney, imaju po tri hrvatska katolička centra. Ako bismo Sydneyu pribrojili Wollongong, a Melbournu Geelong, onda opet zajednica u Australiji vodi. Jedino u Australiji imamo hrvatske umirovljeničke domove, u Sydneyu i Canberri, a evo i Geelong se sprema otvoriti jedan. Od cijeloga svijeta, osim Njemačke i Švicarske gdje je nastava u nadležnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH, u Australiji i Kanadi najveći broj djece hrvatskih iseljenika uči hrvatski.

Godine 1983. utemeljen je na Macquaire sveučilištu prvi izvandomovinski studij hrvatskoga jezika. Treba isto tako napomenuti da je 1980. hrvatski jezik u Australiji priznat kao samostalni s tim da su već 1977. godine na Royal Melbourne Institute of Technology tadašnjim upravo završenim školovanim prevoditeljima izdane diplome za prevoditelje hrvatskoga jezika umjesto dotadašnjega ‘srpsko-hrvatskog’.

Hrvatski nacionalni nogometni savez Kanade i SAD-a danas ima 21 člana, a za natjecanje na skorašnjem turniru Hrvatskoga nogometnog saveza Australije i Novog Zelanda, koji će se održati u Melbourneu, prijavio se 31 hrvatski nogometni klub. Ako tome dodamo i broj ljudi angažiranih u navedenim aktivnostima, a nismo nabrojili sve, onda možemo zaključiti da je riječ o vrlo aktivnoj zajednici koja se po mnogome ističe u svijetu.

Za vrijeme borbe za neovisnost i međunarodno priznanje Republike Hrvatske iseljenici su sudjelovali svim srcem i davali sve. Taj odnos dijaspore i matice u međuvremenu je zahladio s obje strane. Što se može učiniti da se dijaspora i RH ponovno zbliže?

Odgovor je kratak – uspostaviti partnerski odnos između institucija koje rade za iseljeništvo ili ga u sklopu svog rada obuhvaćaju. Ili, kako je to lijepo rekao davni povratnik iz Australije, veleposlanik Tomislav Bošnjak, na nedavnoj promociji knjige Tuge Tarle u Zagrebu: ‘Treba nam odnos koji će svjedočiti da smo mi globalizirani narod koji živi na svim kontinentima, ali ima jednu matičnu zemlju, koja se skrbi o svima i o kojoj se svi skrbe.’ Većina iseljenika je, kako kažete, svim srcem sudjelovala i davala sve, dok je i većina u Hrvatskoj svim srcem sudjelovala i davala, neki i živote.

Uslijedilo je hlađenje odnosa, ali ne mogu reći da se to dogodilo u svim segmentima. Kad se u potpunosti osamostalila, Hrvatska se morala strukturirati. Već od početka bilo je nekih inicijativa institucionaliziranja odnosa s iseljeništvom, koje nisu bile u potpunosti uspješne niti dugotrajne. Istodobno je i u iseljeništvu došlo do određenog restrukturiranja. Mnoge iseljeničke zajednice su prije osamostaljenja Hrvatske imale svoje strukture koje su funkcionirale samostalno. Sad je trebalo stvarati nove odnose prema samostalnoj Hrvatskoj. Drugim riječima, dok nismo imali slobodnu Hrvatsku, uloge dijaspore i domovine bile su jasne. A otkad smo uspjeli uspostaviti državu, nismo jasno artikulirali novi odnos i ulogu dijaspore prema domovini i obratno.

Međutim, mislim da je zategnutom odnosu pridonijela promašena prilika, pogotovo u devedesetim, da se većini iseljenika omogući investiranje u RH. Oni su tada željeli to učiniti širokog srca i velikim novcem. Mnogi su dolazili s namjerom da ulože, investiraju. Međutim, tada se češće gledalo na mentalitet iseljenika, nego na njihovu namjeru. I ta je boljka prisutna u našoj domovini. Veća je i bolnija istina da je većina iseljenika odustala zbog zatvorenih i raznih ‘drugih’ vrata i financijskih vratolomija. Pojedinci koji su bili uporni i koji su uspjeli investirati ipak imaju negativne dojmove o tim iskustvima.
Na području ulaganja nedostajao je također parterski odnos s iseljeništvom. Tu smo kao država podbacili.

Da je ulaganje krenulo, spontano bi se otvarali kanali na mnogim razinama. Danas mnogi mladi, djeca iseljenika, dolaze u Hrvatsku na ljetovanje kao gosti. Njihovi roditelji odustali su od investiranja u hrvatsko gospodarstvo te su na kraju u Hrvatskoj kupili samo stan ili kuću. Da je bilo drukčije, mnogi mladi dolazili bi u Hrvatsku kao svoju drugu domovinu. A danas? Pitanje je što se od obiju strana očekuje. Danas su izrasle i nove generacije iseljenika i krajnje je vrijeme za dogovor o ostvarivanju partnerstva: što se traži, što nudi i kako ćemo to ostvariti? To je sada veliki zadatak ponajprije Vladina Ureda za Hrvate izvan Hrvatske.

Svjedoci smo i toga da je zajednica hrvatskih govornika sve starija, mladi uglavnom slabo znaju hrvatski. Što Hrvatska i njezine ustanove mogu učiniti da se ta kulturna erozija zaustavi odnosno da se tradicija nastavi?

Održavanje jezika je krucijalni problem. Što se tiče Hrvatske, ona u sklopu svojih financijskih mogućnosti podržava njegovanje hrvatskoga jezika i kulture među iseljenicima. Već skoro deset godina, prema ugovoru s Macquaire sveučilištem i Hrvatskom znanstvenom zakladom u Australiji, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta financijski podržava nastavu hrvatskih studija na tom sveučilištu. Podržava i nastavu u Waterloo u Kanadi.

U Victoriju je prije nekoliko godina poslana nastavnica hrvatskoga jezika. Organizira godišnji seminar za nastavnike hrvatskoga jezika u inozemstvu. Hrvatska matica iseljenika organizirala je ‘online’ učenje jezika i svake godine organizira Malu školu hrvatskoga jezika na koju dolaze djeca iz mnogih zemalja. Isto tako, Ured za Hrvate izvan Hrvatske daje stipendije za jednogodišnji studij hrvatskoga jezika na tzv. Croaticumu. Ove godine od ukupno 174 takvih stipendija pet je dodijeljeno mladim Hrvatima iz Australije.

Hrvatska je danas politički oštro podijeljena, a određene podjele postoje i u iseljeništvu. Kako se naši ljudi mogu u tome snaći, što je najvažnije?

Prema mom iskustvu, a govorim o hrvatskim iseljenicima s ovog područja, oni imaju jednu želju – da Hrvatskoj i njihovim obiteljima u domovini bude bolje! Njima će biti najbolja ona opcija koja to i ostvari.

Povratak iseljenika, o kojem se puno govorilo početkom devedesetih, nije ostvaren – a svjedoci smo i toga da iz Hrvatske upravo odlazi novi val ekonomske emigracije. Jesu li državne službe RH spremne za ‘prihvat’ i komunikaciju s tim novim iseljenicima?

Ni jedno iseljavanje niti useljavanje nije lako, bilo kada i u bilo koju zemlju, ma kakvi uvjeti bili! Međutim, čini mi se da je ova nova generacija iseljenika možda i najranjivija jer mnogi odlaze s velikom gorčinom. Ovo su sad druga vremena koja će možda tražiti drukčiji pristup. Kad se uklope u novu sredinu, većinu će njihovih potreba pokrivati već postojeći projekti, a vjerujem da će mjerodavne institucije formirati i nove projekte, prilagođene novim uvjetima. Ipak, danas je donekle u odnosu na ranije olakotna okolnost što Internet čini čuda. Imate, na primjer, Portal hrvatskih znanstvenika (POHZ) kojemu je cilj umrežavanje hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva i na kojemu se oni redovito susreću i komuniciraju.

Tijekom boravka u Australiji nazočili ste mnogobrojnim manifestacijama, okupljanjima, proslavama i festivalima – koji Vam je od tih događaja najljepši, koju od postojećih inicijativa doživljavate kao najsadržajniju i najkorisniju za hrvatsku zajednicu?

Teško je odvojiti neku! Svako okupljanje pridonosi zajedništvu, a u ovako velikoj i aktivnoj zajednici takvih je puno i svako je korisno. Prošli tjedan sam, na primjer, u Punchbowlu nazočila proslavi 21. obljetnice osnivanja radija Cro2000. Uz obilježavanje obljetnice radija koji mladi, pripadnici druge generacije, vode za mlade, cilj im je bio skupiti sredstva za njegovo daljnje održavanje. Bilo je divno vidjeti puno sretnih, mladih obitelji zajedno u hrvatskome klubu.

Kao značajnu inicijativu navela bih godišnji nogometni turnir na kojem se okupi oko 4.000 hrvatskih iseljenika svih generacija Australije i Novog Zelanda. To je trodnevno zajedničko druženje baka, djedova, roditelja, djece i unučad. Svi su tada dobre volje, igra se nogomet, bira se Miss Australije, ide na gala-večeru… To je mjesto susreta mnogih prijatelja koji se znaju iz davnih dana, a i prilika za sklapanje novih prijateljstava. Isto tako vesele me susreti i druženja folklornih skupina, iz raznih dijelova Australije. I tu se, njegujući tradicionalnu baštinu svoga naroda, mlađe generacije hrvatskih iseljenika međusobno poznaju i druže. Na mladima svijet ostaje. Zaista mi je teško izdvojiti bilo koje okupljanje i najradije bih navela sve na kojima sam bila i ona na koja nisam stigla.

Došlo je i do smjene vlasti u Australiji. Što ta promjena znači za hrvatsko-australsku zajednicu?

Imamo istaknutih članova zajednice koji su zaslužni članovi kako Laburističke tako i Liberalne stranke. Hrvatsku zajednicu cijene i laburisti i koalicija, iako većina Hrvata naginje liberalima. Znamo da svim značajnim događajima u zajednici nazoče izaslanici saveznog predsjednika vlade i države, kao i predstavnici opozicije, ma koja opcija vladala. Hrvatska zajednica Sydneya prije nekoliko mjeseci ugostila je u Punchbowlu sadašnjeg predsjednika vlade Tonyja Abbotta. Bio je oduševljen prijamom i obećao da će i kao predsjednik vlade ponovno posjetiti hrvatsku zajednicu. Vjerujem da će održati obećanje. Tada je na dar dobio i knjigu dr. Ilije Šutala o povijesti hrvatske zajednice u Australiji. Ovim izborima hrvatska zajednica će vjerojatno dobiti jednog predstavnika hrvatskoga podrijetla. Ako uspije, Zed (Zdenko) Šešelja će kao predstavnik ACT-a ući u Senat.

Može li, po Vašemu mišljenju, dijaspora bolje i kvalitetnije sudjelovati u unutarnjopolitičkom životu Hrvatske?

Teško je izdaleka sudjelovati u političkom životu jedne zemlje. Isto tako, moramo priznati, Hrvatska je puno bliže Australiji nego što je Australija Hrvatskoj. Moji europski kolege tvrde isto i za svoje zemlje. To je, valjda, sudbina otočne zemlje koja je Down Under. Međutim, hrvatsko iseljeništvo iz Australije i te kako sudjeluje u mnogim vidovima života Hrvatske. Na primjer, prema podacima Svjetske banke koja posebno prati protok doznaka iseljenika, Australija je među zemljama iz koje najviše doznaka stiže u Hrvatsku. I to pokazuje kakav odnos prema matičnoj zemlji imaju iseljenici i koliko su povezani s njom. U vrijeme hrvatskog ljeta klubovi su manje posjećeni, a neki i prazni jer su članovi na godišnjem odmoru u Hrvatskoj. Mnogi mladi idu i sa svojim australskim prijateljima u Hrvatsku. Ovaj dio godine mi je osobito drag jer iako zbog posla nisam imala hrvatskog ljeta već dugi niz godina, uživam u pričama mnogih koji se vraćaju s puta.

Što se tiče političke angažiranosti, znajući ovdašnje iseljeništvo, oni bi željeli da hrvatski iseljenici imaju svoje predstavnike u Hrvatskome saboru koji će zastupati njihove ciljeve, odgovarati na njihove upite. Mnogi su mi se obraćali s različitim pitanjima i zahtjevima. Savjetovala sam im da se obrate svojim predstavnicima u Saboru kao što su naviknuli i ovdje raditi. Rijetki su to učinili. Ali ni saborski zastupnici iseljenika nisu komunicirali sa svojim izbornim tijelom, barem ne u ovome dijelu svijeta.

Gdje biste osobno najradije živjeli, koji Vam je kontinent najviše prirastao srcu: Afrika, Amerika, Australija ili Europa i Lijepa Naša?

Afrika je divna i neukrotiva, Australija prostrana, s prekrasnim plažama i zalascima sunca, a Amerika puna divnih različitosti i suprotnosti. A moja Hrvatska ima sve to… ili mi se čini!?

Datum objave: 22.06.2014.