Autor: Z.S.
Kako ste završili u zemlji u kojoj živite? Pitanje je to na koje odgovaraju korisnici forum.hr-a. Između duljih i kraćih, zanimljivijih i manje zanimljivih svjedočenja, odabrali smo ono korisnika InterMezza koji trenutno živi na Floridi.
Prije no što sam otišao iz Hrvatske (iz Zagreba sam) imao sam tamo sasvim solidan posao, hobije, prijatelje, cure, rodbinu, svoje gradske kafiće, svoju neku priču. Moja umjetnost kojom sam se mogao profesionalno baviti je glazba (klasična gitara, srednja muzička škola), svirao sam i s nekoliko bandova (u ranoj fazi i s jednim koji i dan danas postoji i dosta je uspješan), prošao s bandovima kroz razne faze (punk, heavy metal, funk, jazz…). No, kako od muzike tada u ZG nisam mogao živjeti, morao sam raditi (a nisam bio iz neke bogate obitelji, čak štoviše, trebao sam privređivati za druge u porodici). Nakon faxa imao sam par poslova, trošio višak zarađenog na putovanja, ploče, cugu… I što sam bio stariji to sam više razmišljao o odlasku van. Depresivne ratne godine su ubrzale moj odlazak iz Hrvatske. Postalo mi je jasno da ta zemlja nije svijet za mene, htio sam iza sebe ostaviti nekompetentne šefove koji su do posla došli “po babi i stričevima”, htio sam iza sebe ostaviti mentalitet megasela koji je ovladao Zagrebom.
Odlazak, sam po sebi, ipak nije bio lak. Imao sam već zagarantiran prvi posao vani ali ipak sam osjećao tjeskobu. Stara je plakala danima, neki su me odgovarali od toga svega, no neki su me hrabrili. Mislio sam da ako mi se ne svidi, vratit ću se u ZG i sve će biti u redu (za svaki slučaj sam na starom poslu u Zagrebu ostavio otvorena vrata, no to se kasnije pokazalo nepotrebnim).
U prvih pet godina vani napravio sam više za sebe i svoje no ikad u Hrvatskoj, a kad vidim svoje frendove i kolege koji su ostali doma, za tih pet godina napredovao sam mnogostruko više no ijedan od njih.
U međuvremenu sreo sam mnoge ljude, neke divne, neke manje divne. Promijenio sam se, dodatno obrazovao, napredovao dalje u profesionalnom životu do nekih granica o kojima sam u Zagrebu samo mogao sanjati. Sreo sam ljubav svojeg života te od nikad-se-ja-neću-ženiti tipa postao danas sretan otac i suprug.
Svako breme nosi svoje vrijeme. Dođe vrijeme kad je potraga za zelenijim pašnjacima više pitanje internog mira unutar čovjeka. Sabereš što si bio, gdje si bio, kakav si bio s onim gdje si sada i skužiš da je to ta nijansa pašnjačkozelene boje koja te upotpunjuje i skužiš da je taj mir ono što drugi mogu zvati – sreća.
Navraćam u Hrvatsku/Zagreb sve rjeđe. Zagreb je moj rodni grad kojeg jako volim i kojeg ću uvijek obožavati. No, kao sto je netko prije već rekao, kad odem u Zagreb ja sam u njemu stranac. Hrvatska je moja domovina koju volim i koju ću uvijek voljeti svim srcem ali u Hrvatskoj ja ne mogu napredovati, rasti niti živjeti sretno i s punim plućima.
Ovo je samo moje osobno viđenje i možda se nekome neće svidjeti… nemojte se ljutiti, molim lijepo…
Datum objave: 10.09.2014.