Zbog teških emotivnih posljedica, turobnih sjećanja i neugodnih sučeljavanja s onim što se dogodilo, mnogi Vukovarci koji su kao djeca preživjeli pokolj u svom gradu o tome nisu progovorili do danas – a neki će svoje iskustvo odnijeti u grob.

Te 1991. godine Dejan Hovanček bio je 16-godišnji dječak kojem su pred očima ubili majku, a tom užasu svjedočila je i njegova 9-godišnja sestra Suzana.

“U našem podrumu osim mene, sestre i majke bila je i naša sestrična s mužem i djecom, te jedna srpska obitelj. Svih 87 dana dijelili smo istu sudbinu, no događaj koji ćemo sestra i ja doživotno pamtiti zbio se 16. studenog, dva dana prije pada grada. Pred podrum su došla dva Srbina, a jedan se spustio dolje i rekao mojoj majci da izađe. Bili smo preplašeni, ali majka je i prije znala izlaziti, pa smo uznemireni pričekali da se vrati k nama. Ubrzo se spustila i pogledala u mene i sestru, a zatim bez riječi pala. Tek kada joj je potekla krv iz usta i kada se stvorila lokva, shvatili smo da je ubijena i tada je počelo vrištanje i plač…”, ispričao je za Dnevno Dejan koji i danas živi u Vukovaru.

Njega, oca i sestricu su, kaže Dejan, odveli u Šid gdje su ih neprijateljski vojnici odveli u tri različite sobe u kojima ih je čekalo dugo ispitivanje: “Dva bradata čovjeka pitali su me koliko je Srba ubio moj otac, kakvo je oružje imao i slično. Prijetili su mi da će me zalijevati hladnom vodom dok ne priznam da je to radio. Ali ja sam uporno govorio kako moj otac radi u bolnici te kako čak ni uniformu nije imao. Onaj dobri čovjek je povremeno ulazio i donosio mi hranu, te opominjao ispitivače kako mi se ‘ništa ne smije dogoditi’. I tako je bilo, drugoga jutra nas troje smo sjeli u zajednički autobus i nakon iscrpljujućeg putovanja – konačno stigli u Hrvatsku.”

Jedna od tada ispaćene vukovarske djece je i Jelena Zera, poznata kao “djevojčica iz vukovarskog autobusa”. Atraktivna, obrazovana Vukovarka samo naoko izgleda kao da je odrasla poput ostalih. Podsjećanjem na 1991. godinu, vrlo brzo se potvrđuje da je Jelena bila prisiljena odrasti već u svojoj 10. godini života. Posebno joj teško pada prepričavanje onoga što je vidjela u vukovarskoj bolnici u kojoj je njezin otac radio kao vozač kola Hitne pomoći:

“Sjećam se bračnog para koji je potpuno izgoren ležao u zajedničkom krevetu. Sjećam se tog mirisa izgorene kože… Također, pamtim 5. listopada kada je na bolnicu pala ‘krmača’. Našla sam se u sobi sa ženom koja je u rukama imala malu bebu. Nakratko ju je ostavila i izašla iz sobe, a onda se začulo fućkanje… Već po zvuku smo znali da je ‘naša’ i da će izravno pogoditi bolnicu. I pala je na bolnicu. Prasak, geleri, vrisak… Ja sam se bacila na ostavljeno djetešce kako bih ga zaštitila od eksplozije”.

“Iz bolnice smo izašli 20. studenog, dva dana nakon pada… Pred nama je stajao Šljivančanin i odvajao muškarce od žena i djece. Oko njega su divljale pijane horde. Pamtim da sam se Šljivančanina jako plašila. Jednostavno mu nisam vjerovala, iako je ponavljao kako nam se neće ništa dogoditi. Toliko sam ga se plašila da sam odbila vodu koju nam je nudio. Taj brkati čovjek kojem nisam vjerovala, od nas je odvojio mog oca i odveo na stratište iako je bio djelatnik bolnice. Ubijen je na Ovčari”.

“Imala sam 6 godina ali neke situacije ne mogu zaboraviti

“Imala sam šest godina. Neke su mi situacije u magli, ali neke neću i ne mogu zaboraviti”, ispričala je Željka Jurić Mitrović, poznata kao “djevojčica u plavom kaputiću”.

“Za Vukovar više nije bilo nade. Pao je i tog jutra kad smo izvedeni slika koju smo zatekli bila je stravična. Grada kao da više nije bilo, ulice pune četnika koji ‘proslavljaju pobjedu’. Kako smo izlazili iz podruma, tako smo sačinjavali kolonu koja se kretala ne znajući kako će se sve završiti. Gradom su odjekivali pucnjevi jer su naši susjedi Srbi koji su se s nama skrivali pokazivali četnicima na pojedince za koje su smatrali da ne bi trebali izaći. I nisu. Takvi su odmah ubijeni i bačeni sa strane kao psi. Moje je lice bilo paralizirano od straha, sve do trenutka koji me kao dijete bacio u očaj i rasplakao”, objasnila je Željka razloge svojih suza na slici koja je obišla svijet.

“S nama u koloni bio je i branitelj Aco koji nas je obilazio u podrumu i koji je na neki način bio moj zaštitnik. Isto tako, kroz tu prašinu, leševe i krv, s nama je hodala i naša susjeda iz skloništa Nada, koja je s Acom netom prije popušila zajedničku cigaretu. Hodali smo tako okruženi bradatim, prljavim i smrdljivim četnicima, a onda je Nada odjednom uperila prst u Acu i rekla ‘on je ustaša iz Njemačke’. Bili smo u šoku, ona je s mojom mamom dijelila zadnje zrno kave, a onda je odjednom presudila Aci. Sjećam se samo da je imao bijelu majicu i jaknu koju su mu četnici strgali, a on je samo stigao reći da nije učinio nikome ništa nažao. Rafal je Acu sasjekao na pola, pao je kao pokošen pred moje noge. Moj dobri duh, moj zaštitnik umro mi je pred očima. Bacili su ga sa strane. Tek tad sam počela plakati”.

Mario Duspara je tijekom rata u Vukovaru imao 13 godina. Jasno se sjeća kako su izgledali dani tijekom okupacije, a osobito pamti 18. studeni:

“Te su nas noći vratili na Ovčaru. Autobus su uvezli u jedan od hangara. Neki mladi vojnik rekao nam je da se ne udaljavamo od autobusa jer ‘ima puno četnika’ i da se ‘puca na sve što se kreće’. Nitko se nije usudio ni otići pišati. Cijelu tu noć u drugim su hangarima ubijali ranjenike. Slušali smo rafale i turiranje bagera, što je trajalo cijelu noć. Znali smo da ubijaju ljude, ali nismo imali pojma da su to ranjenici iz bolnice. Čekali smo kada će na nas već jednom doći red. Nitko se nije mogao ni pomjeriti, progovoriti riječ ili dvije. Svi smo sjedili kao katatonični. Zaspao sam sjedeći na drvenoj klupi vojnog autobusa, uz tu pucnjavu i bagere, potpuno slomljen. Spavao sam dok su ih ubijali, ukočen na drvenom sjedalu među ljudima koji su gledali u prazno. U tom busu, s nepunih 13 godina, bio sam najstariji muškarac, jedini u svojoj užoj i široj obitelji za kojeg smo bili sigurni da je u tom času još živ.”


Autor: CroExpress Datum objave: 18.11.2022.