NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

12.12.2018
tekst
tekst

Vjera

BLANKA VLAŠIĆ PRED TISUĆAMA MLADIH Progovorila o svom putu do Boga 'Na tom pustom parkingu dogodilo se moje obraćenje'

Foto: Wikimedia commons/joshjdss

Foto: Wikimedia commons/joshjdss

Uz pomoć bratova svjedočanstva.

Br. pregleda: 2551

Autor: CroExpress

Blanka Vlašić, dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis i jedna od naših najuspješnijih sportašica svjedočila je o svom putu do Boga pred tisućama na ovogodišnjem Mladifestu u Međugorju.

Kao većina mladih, i ona se, kazala je, nakon krizme udaljila od Crkve. Jednostavno je odlučila da joj Bog više ne treba i da je dovoljna sama sebi. Koncentrirala se na ono što joj je jedino bilo važno. Do krizme je redovito išla u crkvu, ali nakon toga svoj život odlučila je posvetiti isključivo sportu. Njezin je cilj bio postati najboljom na svijetu, najboljom svih vremena. Imala je tim ljudi koji ju je u tome podupirao.

'Živjela sam u jednoj kutiji gdje je samo jedna mogućnost bila prihvatljiva, a to je uspjeh. Ništa drugo nije me moglo toliko razveseliti kao letvica koja ostaje', rekla je Blanka.

Njezino je tijelo podržavalo naporan režim nekoliko godina i ona je uspjela ostvariti neke od svojih ciljeva. Postala je svjetska prvakinja, osvojila olimpijske medalje, skočila drugi najbolji rezultat svih vremena. Međutim, srce kao da je bilo nezasitno što je bila bliže cilju, a njezin je cilj bio sve dalje. Jer stalno ga je postavljala još više. Uvijek je trebalo pobijediti onu Blanku od prije.

'Imala sam sve, a iz ove perspektive mogu reći da to ni izdaleka nije sve. A onda je došla ozljeda i svijest kako nema nikoga da mi plješće. Bolovi u mojoj peti počeli su mnogo prije operacije u veljači 2012. I sada kad vratim film shvaćam koliko sam puta išla protiv te boli i koliko sam puta maltretirala svoje tijelo. Nije bilo važno što me boli peta, ali sve se to slagalo sa strane. Normalno da tijelo neće dopustiti da ga iscrpljujem zauvijek. U jednom trenutku i tijelo kaže – dosta mi je toga, nemoj mi to više raditi', kaže Blanka.
I tako je završila na operaciji pete u veljači 2012. godine. To je nije previše zabrinjavalo jer su liječnici rekli da ima dovoljno vremena da se oporavi za Olimpijske igre. Međutim, poslije operacije dogodile su se neke komplikacije, dobila je infekciju i oporavak je trajao više nego što je planirala i to ju je bacilo u očaj. Olimpijske igre gledala je kod kuće i plakala što nije tamo. Tih dana nije mogla ni trenirati. Potom je trenirala zdravu nogu, a na onoj što ju je boljela radila je što je mogla. Redovito je išla na treninge i čekala dan kad će se vratiti skokovima. Međutim, vrijeme je prolazilo, a njoj nije bilo bolje niti se pokazivalo svjetlo na obzoru. Nije mogla trčati, padala je u sve veći očaj. 

U to vrijeme, za njezin rođendan 2012., prijatelj joj je poslao poruku: 'Slušaj, zapalio sam sviću ispred kipa sv. Ante na Poljudu.' To je bila crkvica i samostan u blizini mjesta gdje Blanka trenira. Pomislila je kako bi i sama mogla to uraditi. I zamoliti sv. Antu joj pomogne. –

'Odlazila sam neko vrijeme sv. Anti, ali nisam išla u crkvu. Razmišljala sam kako mi treba čudo, a znala sam da mi to neće doći od ljudi, od čovjeka. No daleko sam još bila od obraćenja', ističe najbolja hrvatska atletičarka.

Primjećivala je male znakove koji su je vodili ka konačnom obraćenju. Kad je išla u Portugal po mišljenje jednog vrhunskog liječnika, putovala je avionom i čitala Bibliju. To je bio neki znak. Tražila je utočište, sigurnost. Početkom 2013. počela se loše osjećati i slabo spavati. Osjećala je nešto u prsima. Nije mogla normalno disati. Bila je zatvorena u sebe.

I tako su dani prolazili u iščekivanju kad će se vratiti skakanju. Jednog dana požalila se tati, svom treneru, da je nešto boli u prsima.

'Ne znam što mi je', kazala je ocu. To je čuo njezin brat koji je trenirao u istoj dvorani. Pričekao je da se završi trening, prišao je sestri i kazao kako se moli za nju. Blanka nije ništa znala o njegovu ranijem obraćenju.

'Nas dvoje nismo mjesec dana razgovarali zbog jednog nesporazuma i za to se vrijeme kod njega dogodilo obraćenje. Brat mi je pričao o svom obraćenju i o Bogu. Krenuli smo prema autima i tamo, na tom pustom parkiralištu, za vrijeme njegova monologa dogodilo se moje obraćenje. To je bio dar. Izljev Duha Svetoga koji je promijenio cijeli moj život. I mene cijelu iz korijena. Prisjetila sam se u tom trenutku Boga, svog Spasitelja. Bog mi se smilovao. Ubrzo sam isplakala svoj prijašnji život. Otišla sam prvi put u crkvu na misu, ispovjedila se i pričestila. I to je bila moja prva misa nakon toliko godina', ispričala je Blanka u detalje trenutke svoga obraćenja.

Svaki je dan počela živjeti s Kristom. Vratila se na skakalište i htjela osvojiti novu medalju. Ubrzo se ista ozljeda ponovila i na drugoj nozi. Opet je išla na operaciju 2016. I opet olimpijska godina. Opet na početku godine i opet obećanje da će biti spremna za Olimpijadu.

'I otišla sam u Rio na Olimpijske igre, trenirala sam obje noge, ali nisam skakala. Išla sam skakati isključivo na iskustvo. Zamalo sam htjela odustati. Primala sam blokade, skakala i preskočila 197 centimetara. Iako je pet skakačica moglo preskočiti moju visinu, nitko me nije nadmašio. Gospodin je pokazao da on s mrvicama za mene može učiniti puno'.

'Taj dan bila sam mrvica i Bog je od te mrvice uspio napraviti brončanu medalju. Pokazao mi je kakva moram biti uvijek. Kako bi on od mene svakog dana napravio pobjednika. I taj pobjednik nije pobjednik kojem se plješće, to je pobjednik iz one priče kojem se pomaže, koji sluša, koji ljubi drugoga, samo što je beskrajno bio ljubljen od Boga', kazala je na kraju svog emotivnog svjedočenja Blanka Vlašić, prenio je Večernji list. 

06.08.2018.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2014