NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

09.12.2018
tekst
tekst

Vjera

SLAVIMO FRANJU ASIŠKOG Svetac čiji misionarski put slijede mnogi svećenici u iseljeništvu

Foto: Wikipedia

Foto: Wikipedia

Vjernici danas, 4. listopada, slave sv. Franju Asiškog.

Autor: CroExpress

Franjo se rodio 1181./82. godine u Asizu kod grada Peruge, oko 130 kilometara sjeverno od Rima. Njegov otac Pietro Bernardone bio je bogat trgovac i potjecao je iz Asiza, a majka Pika iz ugledne obitelji u oblasti Marseillea. Franjo je stekao osrednju naobrazbu svoga vremena. Po naravi je bio veseo i društven, otvoren i velika srca, a u svojoj je mladosti kao sin bogatog trgovca živio iz dana u dan raskošno, te je slovio kao lider asiške mladeži.

U Apuliji je razmišljao o viteškom staležu, jer je to tada bila moda vidljivih i prepoznatljivih uspjeha i karijera. Zanesen romantičnim željama, pošao je u rat kad se njegov rodni grad Asiz zaratio sa susjednim gradom Perugiom. U tom je ratu bio ranjen i zarobljen te strpan u zatvor. Kad se nakon godinu dana vratio kući, teško je obolio. Spomenuti rat je u njemu stvorio unutarnju krizu, te je ubrzo počeo razmišljati o smislu života. Svojim je prijateljima i društvu rekao da će ga jednom poštovati cijeli svijet. Još se jednom pokušao ostvariti i dokazati u viteškoj borbi i krenuo prema Pugli i Spoletu. Vratio se, jer je čuo glas da se ostvari kao gospodar, a ne kao sluga.

Kad se vratio u rodni Asiz, napustio je staro društvo, počeo je čitati Sveto pismo i ići redovito u crkvu. Moleći pred križem u crkvi svetog Damjana, osluhnuo je poruku: Franjo, idi i popravi mi crkvu! Najprije je pomislio da se radi o crkvici u kojoj je klečao. Odmah je ustao i zainteresirao se za popravak, te je u tom vidu svećeniku crkve svetog Damjana dao sav novac što ga je imao uza se. U trgovini svoga oca uzeo je nešto finog sukna i natovario ga na konja, te je sve prodao u gradu Folinju i novac donio svećeniku, koji to nije htio primiti. Na to je Franjo pograbio kesu i kroz prozor ju je bacio u crkvu, a zatim se povukao u svoju 'izbu' na razgovor s Gospodinom.

Franjina je majka sve to pomalo shvaćala, ali otac je bio razočaran, jer je u tome vidio kako ga je sin izdao i pokvario njegove životne planove. Otac se nešto primirio kad mu je svećenik svetog Damjana vratio sav novac. Franjo je pred njim pobjegao u jednu spilju, u kojoj je primio utješnu riječ: 'Ja ću biti s tobom i ne boj se ničega!'

Franjin otac je od gradskog konzula zatražio razbaštinjenje svoga sina i njegov izgon s gradskog zemljišta. Franjo je izjavio da će se jedino pokoravati odredbama biskupa, jer posvetio se duhovnom životu. Dirljiv je u tom vidu bio prizor što se u Asizu zbio pred biskupom. Franjo predaje ne samo svoj novac nego i samu haljinu kojom je bio odjeven. Predajući odijelo izjavio je: 'Do sada sam svojim ocem nazivao Petra Bernanrdone, a odsada ću samo govoriti: Oče naš, koji jesi na nebesima!' Svi su na taj prizor zaplakali, a njegov je otac samo pokupio haljine i nestao iz sredine. Budući da je Franjo time ostao gol, biskup ga je zaogrnuo u svoj plašt. Od biskupa je primio i neki stari ogrtač na kojemu je običnom bojom utisnuo znak križa, te je otišao pjevajući.

Tako je Franjo postao crkveni čovjek, siromah bez ičega, a samo mu je Krist bio sve bogatstvo. To se svidjelo mnogim mladim ljudima i neki su krenuli za njim. Otada je gledao i tražio samo volju Božju. Jednoga je dana na 'slučajno' otvorenoj stranici Evanđelja pročitao: 'Pođite po svem svijetu i propovijedajte: Približilo se kraljevstvo Božje! Ne nosite sa sobom ni zlata, ni srebra. Ni torbe, ni obuće, ni štapa'. Tada je shvatio da ga Gospodin ne želi kao pustinjaka, nego kao Poslanika Evanđelja po gradovima i selima.

+Sveti Franjo pred papom Honorijem III.', Giotto di Bondone (1267.-1337.), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu

Odjeven u grubi habit i vezan oko pojasa konopcem, Franjo je počeo hodati obližnjim gradovima i selima, govoreći svima o Božjoj dobroti i ljubavi prema bližnjemu. S vremenom se oko njega okupila skupina njegovih prijatelja s kojima je prije hodao po zabavama, a koji su se sada također odlučili slijediti ga u novom načinu života. Tako su zajedno uspostavili crkveni Red, kojega je 1209. godine odobrio papa Inocent III. S vremenom se taj Red raširio i postao najutjecajniji duhovni pokret u povijesti Crkve, a i danas je vrlo brojan.

Misionarski je poziv potakao Franju da pođe u Svetu zemlju, Egipat i Siriju, kako bi na kršćansku vjeru obratio muslimane. S grupom braće je u egipatskom gradu Damietti naišao na križarsku vojsku spremnu za bitku. Usprkos spremnosti sultana Melek al Kamila na primirje, papin delegat Pelagije pozvao je na oružani sukob. Franjo je prešao na stranu knezova koji žele prihvatiti sultanovu ponudu. On je čak upozoravao na nesretne posljedice koje bi mogla donijeti bitka. I doista, kršćani su doživjeli jedan od najstrašnijih poraza.

Iz Damiette Franjo ide sultanu, simpatizeru nekog islamskog udruženja koje je franjevcima srodno čak i po vanjštini. Time su bile ostvarene duhovne pretpostavke za prijateljski susret od nekoliko dana. Ovaj je susret imao trajno značenje kako za franjevce, koji su ubuduće mogli uživati sultanovo gostoprimstvo, tako i za samog Franju. Iako se sultan nije obratio, ipak ga se dojmila odvažnost tog poniznog kršćanskog fratra, kao i njegova poruka mira i dobra.

Vrativši se u domovinu, Franjo se posvetio tome da u vlastitoj kući uvede red. Veliki razvoj Reda je stao, jer su se pojavili stanoviti organizacijski problemi. Stoga je Franjo sastavio Pravilo za život, koje je prepuno mudrosti, slobode i razumijevanje, a to je Pravilo 1223. godine odobrio papa Honorije IV. Iste godine Franjo je proslavio Božić u mjestu Greccio kod Asiza. Želio je da događaj Kristova rođenja bude za sve upečatljiv, jer Božić je za njega bio dan u kojemu je Krist, Bog i čovjek, ugledao svjetlo svijeta.

Da bi sve to predočio ljudima, Franjo je zamolio jednog mještanina imenom Ivan, da mu pomogne u pripremi za slavlje božićne noći. Dobivši sve na raspolaganje, on priređuje jednu štalu s jaslama i slamom, te jednim volom i magarcem. Doveo je i jedan bračni par s malenim djetetom. Na to su mjesto o ponoći došli ljudi sa zapaljenim bakljama i tako osvijetlili tamnu noć.

Životopisac svetog Franje Toma Čelanski o tom događaju, između ostalog, kaže: 'Čast se ovdje iskazivala jednostavnosti, veličalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da je postao novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama'. U nastavku se kaže da je Franjo propovijedao o rođenju siromašnog kralja, a kad je Krista htio nazvati 'Isusom', silnim je žarom izgovarao samo 'Božansko Djetešce'.

Povijesna vrijednost Franjine vjerničke osobitosti i novo otkriće Evanđelja, što je bilo na dnu njegova bića, tražio je od svoje braće da to ostvaruju nasljedovanjem siromašnog Krista. Isto je tako zahtijevao da se braća pravilno odnose prema svijetu, pa im je dozvolio da putujući po svijetu jedu svaku hranu prema onoj Isusovoj: 'Jedite i pijte što se tamo nađe' (Lk 10,7)'. Franjo je među prvima progorio da rad pripada dostojanstvu ljudske osobe i da, kao takav, ima vrijednost u samome sebi, a ne u visini plaće.

U dvije posljednje godine Franju razdiru trpljenje i bol. Na kraju je tako oslabio da nije mogao ni hodati. Na smrtnoj postelji on želi da se pjeva te se tako oslobodi tereta boli. Zamolio je braću da mu iz Ivanova evanđelja pročitaju oproštajni govor i izvještaj o pranju nogu (Iv 13,1-17). Zamoli kruh da ga svima podijeli, dade se položiti na zemlju, ruke raširi kao na križu. Braća pjevaju: 'Glasom svojim Gospodinu vapijem, glasom svojim Gospodinu se molim'… (Ps 142) i Pjesmu brata sunca. Kad su pjevali zadnji stih: 'Izvedi iz tamnice dušu moju, da ispovijeda ime tvoje, čekaju me pravednici, dok me ne nagradiš', Franjin glas zamukne. Njegove usne zanijemiše, a duh njegov poletje u krilo Svevišnjega. Bilo je to navečer 3. listopada 1226. godine. Franji su tada bile 44 godine.

Prikazuje se u tamno smeđem franjevačkom habitu, s ranama, s Raspetim koji mu se ukazuje i za kojega najprije misli da je Seraf. Zrake iz njegovih rana pogađaju Sveca. Zatim kako drži kuću koja se ruši, što podsjeća na san Inocenta III. o Lateranu koji se ruši, a on je bio slika Crkve. Franjo propovijeda ribama i pticama; uronjen u razmatranje s predmetima muke, s krunicom i lubanjom, s jednim vukom ili janjetom i s grančicom ljiljana.

Zaštitnik je svojih Redova i cijele Italije te siromašnih, a od 1939. godine zaštitnik biskupija Bazel i Asiz, kao i mnogih drugih talijanskih gradova. Isto je tako zaštitnik trgovaca lanenom robom, krojača, tkalaca (zanat njegovog oca); socijalnih radnika i svjetskog okoliša.

04.10.2018.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2014