NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

11.12.2018
tekst
tekst

Kolumne

'ERO S ONOGA SVIJETA' Dostupan je preko interneta milijunima ljubitelja opere

Youtube snimka zaslona

Youtube snimka zaslona

Kolumna Gojka Borića.

Autor: Gojko Borić

Budući da Hrvatska ne vodi smišljenu politiku afirmiranja svoje kulture u inozemstvu i sve je u tome prepušteno siromašnim i entuzijastičkim ustanovama i pojedincima, svaki veći uspjeh hrvatske kulture na tom zahtjevnom ‘tržištu’ u velikom svijetu zaslužuje pohvalu i preporuku da se ide dalje tim putem. To se u najvećoj mjeri može reći za emitiranje glasovite opere Jakova Gotovca ‘Ero s onoga svijeta’ preko YouTubea (livestream), dana 6. studenoga, u zajedništvu s 29 partnera iz 17 zemalja pod nazivom projekta ‘Opera Vision’.

Gotovčevo remek djelo izveo je operni ansambl Hrvatskog Narodnog Kazališta iz Zagreba. Nije mala stvar biti u društvu tako poznatih kulturnih institucija kao što su nacionalna kazališta i opere iz Brna i Praga, Rima i Venecije, Rige i Amsterdama, Poznanja i Varšave, Genta i Bruxellesa, Osla i Rige, Aix-en-Provencea i Pariza, Berlina i Düsseldorfa, Budimpešte i Moskve, Madrida i Valencije, Londona i Leeedsa itd. Ljubitelji opere mogu besplatno pogledati ‘Eru’ preko interneta do 5. svibnja iduće godine.



Zagrebačku izvedbu režirao je Krešimir Dolenčić i dirigirao Josip Šego, za scenografiju su se pobrinuli Dalibor Laginja i Ante Serdar, kostimi su od Inge Kostinčer i Dženise Pecotić, koreografija potječe od Margarete Froman u novoj verziji Sonje Kastl, zbor je uvježbao Luka Vukšić, a u izvedbi su sudjelovali Siniša Štork (gazda Marko), Dubravka Šeparović Mušović (Doma), Valentina Fijačko Kobić (Đula), Ljubomir Puškarić (mlinar Sima), čobanče (Ana Zebić Kostel), momče (Neven Mrzlečki) te zbor i orkestar HNK Zagreb.

Između dvaju činova govore probrani glazbeni stručnjaci i publicisti te vodstvo HNK-a o jedinstvenoj kakvoći Gotovčeve opere, o HNK u Zagrebu i uopće o originalnosti hrvatske operne umjetnosti pri čemu, nažalost, nije spomenuto da je prva hrvatska opera ‘Ljubav i zloba’ Vatroslava Lisinskog praizvedena samo deset godina nakon prve ruske opere ‘Život za cara’ Mihaila Glinke. Tu smo u samom vrhu slavenskog opernog stvaralaštva. Šteta je što ova mudra i informativna objašnjenja nisu bila popraćena fotografijama Jakova Gotovca i Milana Begovića. 

Jakov Gotovac (foto: enciklopedija.hr)

Milan Begović (foto: enciklopedija.hr)

A zašto ‘Ero’ nije poslije Drugog svjetskoga rata više postavljan na pozornice u inozemstvu pitanje je o kojemu bi trebali razgovarati stručnjaci. Mišljenja sam, radi toga što Hrvatska za vrijeme Jugoslavije nije posjedovala samostalnu kulturnu promidžbu u inozemstvu (sve je išlo preko jugoslavenskih šina), a za to što se to stanje nije popravilo nakon državnog osamostaljenja, veći dio krivnje snose domaći kulturnjaci koji ne znaju kako se to radi, premda uzora vani ima na pretek.

U popratnom tekstu piše da je kongenijalni autor libreta, književnik Milan Begović, imao velikih problema s jugoslavenskim režimom radi svoga djelovanja tijekom Drugog svjetskoga rata u Zagrebu, ali nije navedeno da je i Gotovac bio neko vrijeme ‘persona non grata’ radi svoje opere ‘Kamenik’, čiju je praizvedbu prekinula jedna skupina komunističkih huligana.

Dalje u tekstu piše da je Gotovčev ‘Ero’ nailazio na pozitivne kritike stručnjaka i publike svuda u svijetu, pri čemu se citira kritičara lista ‘Saar-Volksstimme’ iz god. 1956. Roberta Hahna: ‘Gotovac je ostao vjeran jeziku svoga naroda. Melodije narodnih pjesama alfa su i omega njegova izražajnog oblikovanja koje je ovaj školovani glazbenik orkestrirao slikovito i moderno. To je svevremenski jezik i skladba koja stoji u potpunom suglasju s našim vremenom.’

‘Ero’ je na njemačkom jeziku poslije rata izvela opera u Gelsenkirchenu, a zagrebački HNK gostovao je s njom u režiji Vladimira Ruždjaka u Frankfurtu. Potpisnik ovog priloga gledao je obje izvedbe. U Gelsenkirchenu ‘Eru’ je postavio slovenski baletan i redatelj Boris Pilato, tako da je namjesto živih konja na pozornici postavio dječje drvene konje s kolicima na nogama i čitavu operu izveo kao bajku, a Ruždjak je odustao od konja što od Nijemaca nitko nije opazio, tekst je bio dovoljan. 

Nisam glazbeni kritičar nego samo ljubitelj opere pa se ispričavam radi posve osobnog mišljenja o sadašnjoj zagrebačkoj izvedbi u kojoj Mićo (Ero) svojim obujmom oko pojasa odudara od lika jednog mladog i vižljastog momčeta u operi (pjeva: ‘Nema plota ni potoka koje ne ću preskočiti za premilu i predragu’ što mu nitko ne može vjerovati), dok svi ostali i tjelesno korespondiraju s onim što pjevaju, posebice Ljubomir Puškarić kao mlinar Sima i Dubravka Šeparović Mušović kao Doma svojim prekrasnim glasom i stasom. Šteta je što u trećem činu na pozornici nije barem nečim označeno da se radnja zbiva na vašaru. Inače, u ostala dva čina sve je što se tiče rekvizita lakonski jednostavno i lijepo, posebice velika jabuka na kraju izvedbe i rubu pozornice. Također treba pohvaliti snažan mješoviti zbor, ali blago pokuditi završno kolo koje je trebalo biti brojnije i maštovitije.

Za njemačku publiku nalazimo u popratnom tekstu opis triju činova ‘Ere’ kao i pet stvari koje treba znati o ovom djelu čiji je naziv na engleskom ‘Ero the Joker’ i na njemačkom ‘Ero der Schelm’. Zagrebačka izvedba je na hrvatskom, titlovi su zasada na engleskom, ali uskoro će biti na francuskom, njemačkom i još 14 drugih jezika! Izvedbu i internetski prijenos sufinancirala je Europska Unija. Ukupno gledajući možemo biti ponosni što smo s Gotovčevim djelom postali dio velike operne kulture europskoga kontinenta. Čestitka svima koji su zaslužni za to.


22.11.2018.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2014