NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

11.12.2018
tekst
tekst

Kultura

'GRIČKA VILA' Djecu smo nazivali imenima njenih likova, muški kolege su je zvali 'babom', ali vrijeme je pokazalo njenu veličinu

Foto: Wikipedia

Foto: Wikipedia

Marija Jurić Zagorka.

Autor: CroExpress

Marija Jurić, krsnim imenom Mariana, preminula je na današnji dan 1957. godine. Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica, čija djela i danas pobuđuju veliko zanimanje.

Djetinjstvo u Zagorju i prisilna udaja u Mađarsku

Rođena je 1873. u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe rođ. Domin i Ivana Jurića, kasatora dobra Negovec u posjedu Ivana grofa Erdödyja, Marijina krsnog kuma.

Nakon Marijina rođenja Jurićevi su preselili na obiteljsko imanje Golubovec (Začretje kod Krapine) gdje je Ivan postao upravitelj imanja barona Geze Raucha (kuma hrvatsko-ugarskog bana Khuena Héderváryja). Prvu privatnu poduku Marija je primila na mađarskom jeziku s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu (Stubički Golubovec), a višu djevojačku školu završila je kod Sestara milosrdnica u Zagrebu.

Unatoč tome što je bila natprosječno darovito dijete, te pisala odmalena i pokretala učeničke novine, roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje (u Švicarskoj, što je o svom trošku predlagao Rauch) već su je maloljetnu udali i poslali u Mađarsku. Brak, u kojem je pretrpjela živčani slom, razvrgnula je tri godine kasnije bijegom od muža u Zagreb, gdje mukotrpno započinje novinarsku karijeru, tada neuobičajenu za žene. Odbija roditeljsku skrb (i novac) i postavši punoljetnom odlučuje se za samostalan i neovisan život u kojem će se izdržavati isključivo vlastitim pisanjem.

Foto: Vox Feminae

Novinarska i književna karijera

Od 1895. do 1910. Marija Jurić je stalno zaposlena u redakciji Obzora, uglednih zagrebačkih dnevnih novina. Napreduje od anonimne reporterke do europski afirmirane političke novinarke koja izvještava o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji. Također piše romane sa suvremenom tematikom (Roblje, 1899., Vladko Šaretić, 1903.), jednočinke za amaterske kazališne družine, pripovijetke i humoreske te polemičke tekstove u kojima se zalaže za ravnopravnost spolova (polemika s A. G. Matošem, 1909.) i za ženska prava (pravo na obrazovanje, na profesiju, na imovinu i žensko pravo glasa). Tekstove objavljuje pod različitim, često i muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim Zagorka izabire zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka, s čijim se životnim teškoćama solidarizirala od najranijeg djetinjstva, unatoč tome što je potjecala iz imućne obitelji, načinom života bliske mađarskom plemstvu.

Također, iz ljubavi prema materinskom hrvatskom jeziku (koji je početkom 20. stoljeća bio potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog), a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, počinje oko 1910. pisati povijesne romane privlačne širokoj čitalačkoj publici (zbog čega prestaje s novinarskim radom). U zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim arhivima istražuje dokumentarnu građu na čijim temeljima, obilno se služeći literarnom imaginacijom, gradi uzbudljive zaplete i priče, s bogatom galerijom romanesknih likova, među kojima su žene važni povijesni akteri. Ti su romani u nastavcima (njih četrdesetak u nizu) živopisno evocirali već zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća, a bili su objavljivani kao prilozi u dnevnim novinama (u Jutarnjem listu, 1920-tih), vrtoglavo podižući nakladu i Zagorkinu popularnost. Postajući hrvatskim spisateljskim i čitalačkim fenomenom uskoro dobiva nadimke iz naroda: ‘grička vila’ (nakon izlaska Gričke vještice) i ‘kraljica Hrvata’ (nakon Gordane). No, za života, kritika joj nije bila sklona. Ignorirajući i spisateljski i čitalački fenomen, literarni moćnici te romane proglašavaju ‘trivijalnom šund literaturom’ a nju zaobilaze u književnim pregledima, čitankama i antologijama.

Feministički angažman

Tridesetih godina, aktivno se vraćajući novinarstvu i feminističkom angažmanu, Zagorka samostalno pokreće i uređuje časopise Ženski list (1925-1938) i Hrvaticu (1938-1940) u kojima nadalje, iz broja u broj, objavljuje roman Mala revolucionarka, romansiranu autobiografiju Kamen na cesti i istraživanje o povijesti žena Neznana junakinja. Podupire inicijativu mlađe generacije književnica – Božene Begović, Zlate Kolarić (Kišur), Zdenke Jušić (Seunik) i Ivanke (Vujčić) Laszowski, supotpisujući osnivanje Društva hrvatskih književnica (1936.-1939.). Intenzivno radi na kazališnim adaptacijama svojih i Šenoinih romana, od kojih je 14 bilo praizvedeno u HNK-u do 1940. godine. Uspostavom NDH, ustaše zabranjuju Hrvaticu, a njoj plijene imovinu. Ostavši bez sredstava za život pokušala je samoubojstvo. Kraj rata dočekala je u Zagrebu (na adresi Dolac 8) uz financijsku pomoć i skrb vjernih čitatelja.

Pedesetih godina, iako u poodmakloj životnoj dobi i narušena zdravlja, Zagorka intenzivno nastavlja angažman za ravnopravni status žene u društvu, držeći brojna predavanja u zemlji. To ‘širenje feminizma i borba za emancipaciju žene’ pribavljaju joj podsmijeh i neprijateljstvo tadašnjih muških kolega (kao početkom stoljeća konzervativnih Mazzure i Matoša, a tridesetih lijevo orijentiranih pisaca oko Krleže), koji joj pridaju ružne epitete, proglašavaju luđakinjom i ‘muškobanjastom babom’. Zbog toga se nitko za njezina života (prisjećao se kasnije Ivo Hergešić), nije usudio ozbiljnije baviti njezinim djelom, bojeći se da ne ispadne smiješan. Ponovilo se u socijalizmu kao i u predratnoj Jugoslaviji: s jedne strane službeni muk i podsmjeh, a s druge, čitateljska glad za tek otisnutim sveščićima Gričke (nanovo tiskanih romana u velikoj nakladi Slobodne Dalmacije).

Čitatelji i čitateljice su joj uvijek znali iskazati vjernost – od onda su (baš kao i prije), djeca iz mnogih generacija u Hrvatskoj nosila imena njezinih popularnih likova Siniše i Nere, Gordane i Jadranke, a nerijetko i njezino umjetničko ime – Zagorka. 


Prijem Zagorkina djela

Do šire društvene prepoznatljivosti Zagorkina djela i njezina mjesta u hrvatskoj kulturi dolazi tek postupno u drugoj polovici 20. stoljeća. Šezdesetih, bitno je vrednovan Zagorkin profesionalni novinarski rad (J. Horvat) pa se sedamdesetih objavljuju njezina Sabrana djela (I. Hergešić). Osamdesetih je vrednovana kao značajna književnica za povijest nacionalne književnosti (S. Lasić), a jačanjem feminizma kao novog socijalnog i društvenog pokreta, dolazi i do prve feminističke recepcije (L. Sklevicky).

U monografiji o povijesti hrvatskog novinstva, povjesničar Josip Horvat ističe Zagorkinu europsku reputaciju ‘prve političke novinarke u Jugoistočnoj Europi početkom 20. stoljeća’ kao i njezin suvremen način izvještavanja (‘politička je vijest bila servirana na posve nov način što je značajno doprinosilo modernizaciji hrvatskog novinstva’). Slijedilo je objavljivanje Sabranih djela Novinske izdavačke kuće Stvarnost, s predgovorom koji je napisao, i za nova izdanja (1973., 1976.) nadopunio njezin kolega Ivo Hergešić. Uz obilje podataka i svjedočanstava o Zagorki te usustavljivanje bibliografije od 35 naslova, taj je predgovor ne samo Zagorkina profesionalna već i ljudska rehabilitacija, s razumijevanjem ‘Zagorkinog feminizma’ kao nužnog u razdoblju ‘nesklonom ženama u javnosti’. Uslijedila je prva Zagorkina biografija novinara Bore Đorđevića, nastala u razgovoru s autoricom prije smrti 1957. a dokumentirana je njezinim vlastitim memoarima.

29.11.2018.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2014