NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

23.01.2019
tekst
tekst

HR Iseljeništvo

'VAL ISELJAVANJA OSVETA JE MALOGA ČOVJEKA Ne žele gledati kako im život propada služeći onima koji su se obogatili pljačkajući Hrvatsku'

Foto: privatni album

Foto: privatni album

Intervju s dr. Tadom Jurićem.

Br. pregleda: 8484

Autor: Ivan Tašev / Glas Koncila

Zanimljivo je da u hrvatskoj znanosti i publicistici postoje djela o Hrvatima i hrvatskom iseljeništvu u Južnoj Americi i Južnoj Africi, ali ne i o hrvatskim iseljenicima u zemlju u koju su najviše odlazili – Saveznu Republiku Njemačku. Taj nemaran odnos prema iseljeništvu prisutan je i danas u Hrvatskoj, u godini u kojoj se navršava 50 godina od prvoga masovnoga vala iseljavanja Hrvata u Njemačku 1968. U cijeloj Hrvatskoj ne postoji ni jedan spomen o tome, makar u vidu izložbe ili konferencije. S tim mislima dočekao nas je dr. Tado Jurić, docent na Odjelu za povijest Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, prije nego što smo započeli razgovor o velikom valu hrvatskoga iseljavanja. Tematika je to koju znanstveno prati, a nedavno je u knjizi ‘Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku?’ objavio i rezultate studije o iseljavanju stanovništva iz Hrvatske i BiH.

Dolazi vrijeme božićnih blagdana. Može li se očekivati – barem kratkotrajan – dolazak onih koji su se posljednjih godina iselili iz Hrvatske? Žele li se i pod kojim uvjetima hrvatski iseljenici trajno vratiti?

DR. JURIĆ: Što se tiče pitanja povratka ili ostanka, većina se sve do mirovine odlučuje za ostanak u Njemačkoj, naše je istraživanje pokazalo da je njih čak 85 posto. Samo ih 15 posto razmišlja o povratku u nekom kratkoročnom ili srednjoročnom razdoblju, a 45 posto njih bi se eventualno moglo vratiti samo kada budu u mirovini. Za 40 posto ispitanika povratak ne dolazi ni u kojem slučaju u obzir. Sve to jasno pokazuje koji je razmjer frustriranosti hrvatskoga iseljenika. Mogli bismo reći da je sadašnji val iseljavanja zapravo osveta maloga čovjeka. Ljudi danas mogu otići, za razliku od prijašnjih vremena, i koriste se tom prilikom. Jer ne žele gledati kako im život propada služeći i radeći za one koji su se obogatili pljačkajući hrvatsku zemlju i naciju. Maloga se čovjeka konstantno omalovažavalo u hrvatskom društvu i sada na naplatu dolazi takav odnos prema vlastitomu građaninu. Našim istraživanjem dokazali smo da oni odlaskom žele kazniti političare. No, ne hoteći to, zapravo kažnjavaju sve nas koji ostajemo.

Spomenuli ste frustriranost hrvatskoga iseljenika, no koji su još uzroci iseljavanja iz Hrvatske? Što je pokazalo Vaše istraživanje – zbog čega Hrvati najčešće napuštaju zemlju i što očekuju odlaskom u inozemstvo? Ostvaruju li se u Njemačkoj, Irskoj i drugim europskim zemljama njihovi planovi?

DR. JURIĆ: Došli smo do nalaza da je glavni razlog suvremenoga iseljavanja Hrvata iz Hrvatske i etničkih hrvatskih krajeva Bosne i Hercegovine socijalna, pravna i ekonomska nesigurnost kao rezultat korupcije, zanemarivanja radnika i ortačkoga upravljanja državom. Ukratko – nepravda, a ne samo i isključivo siromaštvo. Vidjeli smo i da iseljeni Hrvati, nažalost, Hrvatsku vide zemljom beznađa, a hrvatsko društvo društvom dekadencije. Na prvom mjestu čimbenika koji su utjecali na iseljavanje jest slabost hrvatskih institucija te nemoral i nekompetencija hrvatskih političkih elita. Naše istraživanje upućuje na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Analiza iseljeničkih stajališta pokazala je da su ljudi stekli dojam da se poštenje i rad ne isplate pa su se uplašili i za sebe i za budućnost svoje djece – kako u Hrvatskoj tako i u hrvatskim krajevima u BiH.

Ne mogu se, ipak, zanemariti i ekonomski aspekti migracija. Koji ste trend u tom vidu uspjeli uočiti svojim istraživanjem?

DR. JURIĆ: Jasno je da su i uvjeti rada i visina plaće bili bitni potisni čimbenici, što smo također svojim istraživanjem obuhvatili. Naše istraživanje pokazuje da je više od 50 posto iseljenih imalo plaću ispod 500 eura, da je više od polovice iseljenika bilo zaposleno. Stoga svakako ne umanjujemo ekonomske motive pri iseljavanju velikoga broja hrvatskih iseljenika. Cijena rada u Hrvatskoj jednostavno ne omogućuje stvaranje perspektivnoga života. Nadalje uočili smo da je kretanje radne snage unutar zemlje onemogućeno. Jer se s plaćom od 500 eura ne može preživjeti u najmu i platiti osnovne troškove života u zemlji. Mlada obitelj s tim sredstvima ne može se upustiti u stvaranje novoga života jer su egzistencijalni strahovi izrazito naglašeni. Također kretanje radnika onemogućeno je i zbog nepostojanja autobusnih ili željezničkih linija. Tako primjerice iz Zagreba dnevno ima 30 linija za München, a odlazak primjerice u Ilok projekt je jednak odlasku na kraj kontinenta. Kako je dakle moguće da nema brige države u tom segmentu? Kako državne brige ima uvijek tamo gdje je ne treba biti, a nema je tamo gdje treba?

Imate li osjećaj da je za veliko iseljavanje djelomično odgovorna i stvorena medijska i općedruštvena klima u kojoj se iseljavanje prikazuje kao normalan proces – ide se za boljim životom, prosperitetom… No je li to baš tako, kako su zadovoljni oni koji se iseljavaju?

DR. JURIĆ: Posebno je zanimljivo pogledati rezultate ocjene zadovoljstva ‘novim životom’ u Njemačkoj novih hrvatskih iseljenika prema kojima je čak 79 posto ispitanika zadovoljno, a samo 3 posto nezadovoljno. To potvrđuje i kontrolno pitanje, prema kojemu 88,5 posto iseljenika nije požalilo što se odselilo u Njemačku. Nadalje vidimo da je 73 posto hrvatskih građana zadovoljno svojom plaćom u Njemačkoj, a samo 5 posto nije zadovoljno. Čak je i po pitanju smještaja, koje se najčešće spominje kao najspornija stavka života u Njemačkoj, velika većina zadovoljna – 69 posto. Uz sve to, namjerno se stvara ozračje koje pogoduje iseljavanju. Namjerno se plasira ideja da je tamo negdje ljepše i da tuđe sunce toplije grije. Namjerno se Njemačku prikazuje kao zemljom nade. Uopće se ne prikazuje druga strana medalje. Dobiva se poruka da su gubitnici oni koji ostaju, a pobjednici oni koji odlaze. Tako vladajući i jedna dio medija stvaraju ozračje ‘spašavaj se tko može’. Izostavlja se cijeli kontekst o emotivnom aspektu selidbe. Naša istraživanja pokazuju da neki ljudi zaista izrazito teško podnose selidbu i razočarano uzdišu za domovinom osjećajući se prevarenima iluzijom o boljem životu u Njemačkoj. Neki se i žele vratiti, ali se zbog straha od izrugivanja ne usuđuju. Jer očekuje se da se čovjek vraća bogat iz Njemačke. I tako često nastaje otuđen čovjek, razbijen unutarnjim konfliktima – duboko tjeskoban i nesretan, koji ne živi ‘ni na nebu ni na zemlji’. U isto vrijeme taj val odlazaka frustrirajuće utječe i na ljude koji ostaju. Jer oni koji ostaju počinju se pitati: ‘Jesam li ja u zabludi, jesam li pogriješio što ostajem, jesam li nesposobnjaković da ne mogu napraviti isto, jesam li kukavica?’ Idemo li dalje, mnogi će reći: ‘On je otišao u Njemačku bolje živjeti, a moje će se dijete morati brinuti o njegovim roditeljima ili plaćati zdravstvo za njega.’ I tako nastaje još jedan novi način kako dijeliti hrvatsko društvo. No nismo ni tako mali ni jadni kako nas se želi prikazati. U Hrvatskoj se može vrlo lijepo živjeti. Trebamo biti zahvalni za našu Hrvatsku, ali i za Europu. Koliko god mislili da nam je loše, pripadamo u 5 posto zemalja u kojima se najbolje živi na svijetu kada se uzmu svi kriteriji u obzir – sigurnost, klima, financije… Tako ni jedan Hrvat ne bi trebao imati plaću manju od 10 tisuća kuna s obzirom na resurse kakvima zemlja raspolaže, ali zbog nesposobnih i korumpiranih političkih elita imamo tek 3 tisuća kuna.

Često spominjete političare i njihovu odgovornost. Kakav bi trebao biti odgovor političkih elita na iseljavanje? Oni obično tvrde da je to uobičajen proces kada zemlja uđe u Europsku uniju… Stoji li to opravdanje, je li to baš tako?

DR. JURIĆ: Treba naglasiti da je razmjer hrvatskoga iseljavanja gotovo pa nezabilježen u Europskoj uniji. Iako ne i u apsolutnom broju, procentualno je Hrvatska doživjela najveće iseljavanje u EU-u. U samo nekoliko godina iselilo se čak 7 posto stanovnika. Sjećamo se da su vladajući prije dvije, tri godine, kada su preuzimali vlast u Hrvatskoj, obećavali da će im borba za mlade i demografska problematika biti temeljna zadaća. A danas govore tek o razmatranju demografskih mjera. Ako se iseli više od 300 tisuća ljudi i primjereno se ne reagira, svi se trebamo upitati što stoji iza toga. Vrlo je moguće da političke elite namjerno ne povlače prave poteze i mjere da bi se iseljavanje smanjilo. Protok vremena ide u korist onima kojima Hrvatska ne znači ništa. Elitama odgovara iseljavanje i tu je i odgovor zašto nema pravih poteza koji bi smanjili iseljavanje. Treba posvijestiti da do nekoga stupnja ima veze to tko je na vlasti, ali je daleko važnije koliko su oni pod pritiskom javnosti. Prema percepciji 350 tisuća hrvatskih iseljenika, čija smo stajališta u našem istraživanju ispitivali, političari su dio problema i oni ne mogu biti dio rješenja. Sve navedeno dovelo je do toga da je hrvatski narod rezigniran, izgubio je povjerenje u sebe, u vlast, u institucije, u državu i ideju hrvatstva. Elite su toga svjesne pa svako malo smijene nekoga od političara kako bi nastao privid da se problem ne zanemaruje. No velika je pogrješka misliti da će se samo smjenom političara stvari promijeniti, jer institucije kojima su oni do jučer upravljali ostaju zapravo netaknute. Vladajući – pozicija i opozicija – imaju odmah novoga poslušnika kojega će ubaciti na upražnjeno mjesto i priča se nastavlja dalje.

U prilog toj tezi o odgovornosti političara ide i sve brojnije iseljavanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine

DR. JURIĆ: Diskurs koji se kod hrvatskih političkih elita u BiH vodi isključivo je povezan s borbom za političku moć. Dok se vodila borba za fotelje, Hrvati su se potiho iseljavali. Tako smo danas zaista došli do situacije da ‘Bosna šaptom pade’. Nitko od naših ispitanika iz BiH nije naveo kao razlog iseljavanja nepostojanje trećega entiteta ili političku majorizaciju Hrvata u BiH. Nego korupciju političkih predstavnika, nepravdu i nesigurnost. Uz pitanje konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH u vezi s iseljavanjem se može očekivati i zamjena hrvatskih prostora muslimanskom populacijom. Kako se čini, sve to nije slučajno, i postoji čitav niz indicija da je riječ o dugoročno postavljenoj strategiji pražnjenja hrvatskih krajeva i pomicanja Hrvata iz njihovih matičnih krajeva. Tko i kako ju je točno osmislio, ne možemo dokučiti. No osnovni je problem u tome što će, kada budemo mogli mjeriti te fenomene, biti već kasno.

Ima li onda uopće perspektive, može li se pozitivno gledati na iseljavanje?

DR. JURIĆ: Iako čovjek kod ovih tema lako zapadne u pesimizam koji je proizvod inteligencije, na sreću postoji snaga jača od inteligencije, a to je volja. Nada je zapravo u svakom pojedincu. Ovo čemu sada svjedočimo zaista je zadnji čas za projekt spasa domovine, projekt koji ovisi o svakom pojedincu i stajalištu svakoga pojedinca. Nama je danas potrebna mobilizacija hrvatskoga duha, kako nam je bila potrebna mobilizacija vojske za vrijeme agresije na Hrvatsku. Danas ponovno imamo agresiju na Hrvatsku koja se sastoji od pogrješnih vrijednosti i zatiranja nacionalnoga duha, vjere i obitelji. Stoga, potrebna nam je pobuna savjesti. Na svakom je pojedincu da se odmetne i da probudi svoju savjest. Na djelu je podmetanje novoga identitetskoga koncepta Hrvatima i zapravo uništavanje nacionalnoga i kulturnoga koda Hrvata. No kolektivno nesvjesno jednoga naroda postoji i trebamo se podsjetiti da ga mi svi zajedno dijelimo. To si trebamo posvijestiti. To je taj duh koji treba ponovno probuditi i podsjetiti se tko smo kao narod.

U Hrvatskoj se – i zbog iseljavanja – govori o nedostatku radne snage, no koje još posljedice izaziva ovako velik val iseljavanja?

DR. JURIĆ: Negativne posljedice snažnoga iseljavanja brojne su i vidljive su odmah i bez vremenskoga odmaka. One se očituju u smanjenoj potrošnji i opadanju proračunskih prihoda. A kako znatan dio proračunskih rashoda odlazi na mirovine, bližimo se trenutku kada će mirovinski sustav pasti. Ne postoji zemlja na svijetu koja može podnijeti takvo opterećenje. Vrlo vjerojatno slijede brojna poskupljenja jer se državni aparat nije smanjio i ima iste apetite, a broj građana, odnosno poreznih obveznika koji su punili tu državnu blagajnu drastično se smanjio i smanjuje se. Iseljavanje se ozbiljno odražava i na obrazovni sustav u Hrvatskoj, gdje smo u posljednjih sedam godina izgubili oko 100 tisuća učenika. Nekretnine u brojnim krajevima također odlaze u bescjenje. A očito će nedostajati i brojni stručnjaci od medicinskih sestara preko liječnika do obrtničkih zanimanja… I na kraju gubitak najvažnijega resursa svake zemlje – čovjeka. S druge pak strane, iseljavanje smanjuje nezaposlenost pa su vladajući tako problem nezaposlenosti riješili upravo kao i Jugoslavija – iseljavanjem.

Studirali ste i živjeli u Njemačkoj dugi niz godina, pa kako gledate na politiku useljavanja te zemlje tijekom migrantskoga vala? Kako je od početne srdačne dobrodošlice došlo do otrježnjenja i rezerviranijega stajališta o useljenicima?

DR. JURIĆ: Njemačka očito nije toliko organizirana kako nam se to oduvijek činilo, za što su dokaz njezina lutanja u području imigracijske politike koja se od ‘gastarbajterske ere’ do danas promijenila više od pet puta u 50 godina. Od gastarbajterske ere kad se naivno smatralo da radnici dolaze samo nakratko da pomognu njemačkomu tržištu rada preko zabrane useljavanja 70-ih i novčanih poticaja za iseljavanje iz Njemačke 80-ih, improviziranoga useljavanja 2015., danas smo došli do jasne poruke njemačkoga predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera da je bez useljenika nemoguć napredak njemačke ekonomije i društva. Povrh svega poruka je jasna i po pitanju nacionalnoga identiteta u Europi. Sadašnje međunarodne migracije pred nacionalne su države Zapada zapravo postavile temeljni izazov i prisilile ih na novi koncept identiteta. Naime njemački je predsjednik izjavio: Ne postoje više biološki Nijemci i doseljeni Nijemci, postoje samo građani Njemačke. A kada je to stajalište Njemačke, to zapravo znači pritisak na stajalište cijele Unije.

Ipak, Njemačka ima interes useljeničke politike zbog – spomenuli ste i sami – zaposlenja i rasta ekonomije…

DR. JURIĆ: Prema svim relevantnim studijama Njemačka se nalazi pred smjenom generacija čije je glavno obilježje depopulacija. Stoga će Njemačka već ubrzo biti primorana svake godine uvesti minimalno pola milijuna radnika kako bi održala tržište rada i funkcionalan mirovinski sustav na današnjoj razini. Imigracija iz zemalja EU-a ubuduće će pak opadati jer su sve zemlje EU-a demografski iscrpljene. Stoga je jasno da će Njemačkoj u idućem razdoblju biti veoma važno uvesti što veći broj radnika iz Hrvatske, ali i šire jugoistočne Europe, koji su kulturološki sličniji Nijemcima od afričkih i azijskih radnika i čija će integracija samim tim biti povoljnija, odnosno ne će ništa koštati. Iz tog razloga ono što slijedi jest vrlo vjerojatno ‘usisavanje’ radne snage s područja Hrvatske, ali i Srbije i BiH te drugih zemalja jugoistoka Europe.

Kada govorimo o migracijama, ne možemo ne spomenuti i migrantski val koji prati dolazak stanovništva na naše prostore izvan Europe. Što se skriva iza tolike ‘seobe naroda’ prema Europi? Je li riječ o slučajnosti ili netko stoji iza tih migracija? Tko njima upravlja?

DR. JURIĆ: Međunarodne migracije svakako nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno, nego se proizvode. One nisu slučajan društveni fenomen – to tvrde mnogi teoretičari. Velika pokretanja stanovništva uvijek su kontrolirana i upravljana. Danas se demografskom politikom osvajaju prostori. Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Kroz migracije se osvaja prostor novim načinima. Znamo da su seobe stanovništva rušile carstva te kada poprime velike brojke, nije ih moguće zaustaviti. Svako izazivanje velikih, milijunskih migracija može postati moćno oružje osvajanja. A upravo je sada takav primjer na djelu. Supstitucija stanovništva svakako je najgora stvar za Hrvatsku. Stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom. I zbog toga je ponašanje hrvatskih elita prema tomu problemu nevjerojatno nemarno. Ne trebamo ići daleko u svijet da vidimo kako se stanovništvom preuzimaju teritoriji, dovoljno je pogledati primjer Srbije i Kosova. Nama povijest, nažalost, često nije bila učiteljica života. Mi smo već jednom bili predziđe kršćanstva i bili smo iskorišteni kao vojna krajina i štit Europe. Kad malo bolje pogledamo, vidimo da su ‘ekonomski’ ili ‘prinudni’ migranti okupirali ili će okupirati cijeli tzv. zapadni Balkan. Stoga se svakako treba otvoriti pitanje uzročno-posljedične veze pražnjenja Slavonije i drugih hrvatskih krajeva i izbjegličku krizu i pokretanje nekoliko milijuna ljudi prema granicama Europe. Svakako trebamo dobro pratiti dobivamo li u svjetlu tih procesa i odgovor kako smo i zašto primljeni u EU. A izgleda da dobivamo i odgovor koji je plan EU-a bio i s BiH, Srbijom i Makedonijom. Čini se da EU upravlja svim ključnim procesima u regiji tzv. zapadni Balkan te da određeni krugovi imaju interes da u ovom dijelu Europe postoji nestabilnost. A s namjerom kako bi ovdje imali svoj štit, tampon-zonu i hot-spot u slučaju masovnih migracija iz Azije i Afrike. Na kraju, i sama Jugoslavija bila je tampon-zona zapadnoj Europi, samo su se motivi razlikovali.

29.12.2018.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2014