NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

20.04.2019
tekst
tekst

Kolumne

POGLED IZ SYDNEYA Stižu izbori, a političke koalicije u Hrvatskoj me podsjećaju na horor priče

Foto: privatni album

Foto: privatni album

Kolumna Ine Vukić.

Autorica: Ina Vukić, Sydney

Uz deset tjedana do izbora za Europski parlament živci (i strpljenje ?) znatnog dijela biračkog tijela Hrvatske su čini se dotrajali i istrošeni. Izborna groznica uzima sve više maha pa ni iseljena Hrvatska u kojoj borave hrvatski državljani, birači, nije pošteđena strepnje i grickanja noktiju.

Neki ljudi u Hrvatskoj koji su se našli u samom oku ove političke oluje pokušavaju, čini se, upravljati neizvjesnošću ishoda tih nadolazećih izbora tako da izlaze u javnost gotovo šašavim idejama. Šašavim, zato što ličnosti dolaze do izražaja više nego platforme na kojima bi isti gradili bolju Europsku uniju, odnosno Hrvatsku, a sam korak ujedinjenja (koalicije) postaje važniji od samih programa za boljitak svih.

Znam, službena izborna kampanja nije još započela ali prema događajima na javnoj tribini političkog života u Hrvatskoj ista je zaglibila – duboko. 'Ubitačne' iskre na račun ujedinjenja, čini se, frcaju na sve strane ne bi li se skupilo i osiguralo za svoju 'ujedinjenu političku silu' što više privole biračkog tijela. Najednom, sam pojam ujedinjenja ili koalicije (bilo tko, bilo s kim?) prodaje se kao jedina slamka spasa za Hrvatsku!

Šašavo!

I tako Hrvatska grmi grmljavinom ujedinjenja; grom udara po zdravom razumu koji nam inače govori da politička ujedinjenja ili koalicije političkih stranaka nikada nisu dobre. Čini se da se ovih dana u Hrvatskoj onaj tko nije za ujedinjenje radi samog ujedinjavanja treba dobro uzemljiti, kako ne bi izgubio iz vida onu pravu stvar zbog koje se i aktivirao u neku političku stranku ili pokret, prije ove grmljavine.

Na hrvatsku političku scenu stigla je 'Amsterdamska koalicija' (HSS, GLAS, IDS, PGS, HSU, Laburisti) - ljevičarske samonadute političke mrvice koje se nastoje koagulirati u nekakvu novu silu čiji je cilj rušenje HDZ vlade i regionalizacija Hrvatske. 

Na desnoj strani političkog spektra izvire koalicija 'Hrvatski suverenisti' (HKS plus HKS-ova EU parlamentarka Ruža Tomašić, Hrast, uz podršku Građanske inicijative Istina o Istanbulskoj i Hrvatskog bedema, poznatog po angažmanu oko pitanja migranata te Pere Kovačevića, bivšeg HSP-ovca), čiji član, predsjednik HKS-a Marijan Pavliček, teatralno tvrdi hrvatskoj javnosti kako 'ujedinjenje svih suverenističkih snaga nema alternative!', a Pero Kovačević poziva 'sve da zatome svoju egomaniju, narcisoidnost i samoljublje i da shvate da njihov osobni i partikularni stranački interes ne može biti iznad općeg interesa.’

Normalno, i ova ujedinjena skupina tvrdi kako će krenuti mijenjati Hrvatsku na bolje, rušenjem HDZ-ove vlade.

Dakle, gledaš lijevo, gledaš desno, nitko u ovim hirovima tobože spasonosnih ujedinjavanja, osim sijanja velikih deklarativnih fraza, ne pokazuje svijetu svoj program konkretnih mjera kojima će se založiti da bi Hrvatska postala bolja!

Gotovo izluđuju narod riječju 'ujedinjenje' pa nije teško pobojati se da će se ujediniti radi konotacija galantnosti i plemenitosti koje sam pojam ujedinjenja prirodno donosi, a nakon eventualne pobjede na izborima – što bude, bit će!?

Istina je jedna, a ona govori da su u većini slučajeva velike koalicije ili ujedinjenja raznih stranaka smrtna kazna bilo kojoj održivoj političkoj snazi. Samo smrtno bolesne političke stranke razmišljaju o budućim ili perspektivnim koalicijama kao posljednjom šansom preživljavanja.

Nedavni europski primjer ilustrira ovaj problem. Velika koalicija koja je vladala Grčkom do siječnja 2015. dovela je do kolapsa stranke lijevog centra PASOK. Može se tvrditi da je u grčkom slučaju očajno stanje u gospodarstvu opravdavalo veliku koaliciju, ali birači su ipak mislili drugačije. Na siječanjskim izborima 2015. radikalna lijeva stranka Syriza zamijenila je PASOK kao glavnu stranku ljevice.

Ideja ujedinjenja koja ovih tjedana puni javni prostor u Hrvatskoj je jednostavna. U velikoj i velikodušnoj političkoj gesti, političke bi stranke ostavile po strani unutarnju lojalnost vlastitoj stranci i plemenito ujedinile sve raznovrsniju, nemirnu i mrzovoljnu obitelj hrvatskih glasača, bilo s desne ili lijeve strane – jer nabubravaju se 'velika' ujedinjanja s obe strane. U međuvremenu bi te 'plemenite' stranke ujedinjenja mogle ukloniti sve one nerazumne glasove iz vlastitih prostorija i stranačkih štabova. Svatko će imati koristi od ovog centralističkog aranžmana – glasio bi argument za ujedinjenje.

Problem je u tome što koalicije ili ujedinjenja u svrhe izbornih rezultata namijenjenih rušenju više nalikuju na gotičku horor priču nego na Disneyevu bajku.


Ako dvije, tri, četiri stranke s vlastitim razlogom (i programom) postojanja odluče udružiti snage u neku 'veliku' koaliciju, što je uopće bila svrha njihovog pojedinačnog postojanja? Što će se dogoditi s njihovim specifičnim programima koje pojedini članovi ujedinjene političke sile i dalje čuvaju u svojim njedrima, a narod ih u prošlosti u stvari i nije prepoznao vrijednim glasa na izborima? Hoće li ti specifični i različiti programi, razlozi postojanja svakog pojedinačnog člana ujedinjene političke snage, u stvari ostati u tkanini ujedinjenja ili koalicije bez obzira na zajednički nastup na izborima? 

Jer, nitko se u ovim novim koalicijama nije odrekao sam sebe! Biračima se ne sviđaju takve vrste političkog ujedinjenja jer nikada se ne zna tko će iskočiti i probiti taj ujedinjeni front i sebe odnosno svoju (malu) stranku nastojati učiniti velikom! S ujedinjavanjem ove vrste gubi se i svrha izbora. Izbori su zato da se narod osjeća sigurnim u stalnost i održivost onoga za što su glasovali.


09.03.2019.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2014