NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

20.04.2019
tekst
tekst

Kolumne

'HRVATSKA POLITIČKA EMIGRACIJA NIJE MOGLA SRUŠITI JUGOSLAVIJU Najveći dio bio je toga svjestan'

Članovi Hrvatskog revolucionarnog bratstva

Članovi Hrvatskog revolucionarnog bratstva

Kolumna Gojka Borića.

Autor: Gojko Borić

Kao jednu od važnijih studija o našoj političkoj emigraciji može se navesti knjigu Wollfyja Krašića ‘Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija’, naklada Školska knjiga, Zagreb, 2018. u kojoj autor ponajprije ocjenjuje djelovanje hrvatske emigracije od kraja Drugog svjetskoga rata do sredine 70-tih godina 20. stoljeća, da bi u nastavku potanko analitički opisao djelovanje političkih stranaka i udruženja u inozemstvu te pisanje njihovih glasila o Hrvatskom proljeću. 

Hrvatska politička emigracija većim dijelom pozdravila je reformski pokret u Hrvatskoj početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali u ocjeni Proljeća autor pronalazi razlike između starijih i mlađih emigrantskih autora, što je i shvatljivo s obzirom na činjenicu da su stariji bili povezani s NDH, a mlađi ‘odgojeni’ u socijalističkoj Jugoslaviji, ali te razlike nisu bile toliko velike da se tekstovi starijih bili potpuno drukčiji od pisanja mlađih autora koji su i između sebe bili različiti glede ocjenjivanja povijesnog utjecaja Hrvatskog proljeća na buduću sudbinu Domovine. Krašić zaključuje:

‘Hrvatska politička emigracija nije mogla srušiti Jugoslaviju i najveći dio emigranata bio je toga svjestan. Ono što ovaj rad također ilustrira jest to da se dobar dio hrvatske političke emigracije trudio ili započeti proces rušenja Jugoslavije i/ili sudjelovati u njemu. To su najučinkovitije činili oni dijelovi koji su bili spremni na stalno pronalaženje novih političkih i ostalih pravaca i akcija, nastojeći što pomnije osluškivati vijesti iz domovine. Iznimno je važno naglasiti kako nije bila riječ samo o mlađim političkim emigrantima, nego su i mnogi stariji bili spremni na veću ili manju političku evoluciju, upravo pod dojmom promjena koje su se odvijale u zemlji.’


No, valja reći da je Krašić nekim rubnim organizacijama i nevažnim publikacijama dao veću pozornost nego što su zaslužili. Općenito govoreći, veći dio emigrantskih tiskovina nije bio na visini svoga zadatka, bio je propagandistička vatrica na kojoj su se grijali nostalgijom opterećeni emigranti. Rijetki su propagirali i nasilje protiv jugokomunističkoga režima za koje u inozemstvu uopće nije bilo nikakvih uvjeta. (Krašićevu studiju podrobnije ćemo ocijeniti drugom prilikom).

Značenje ‘Nove Hrvatske’ kao jedne od najboljih publikacija hrvatskoga egzila


Dobro je što se od općih ocjenjivanja hrvatske emigracije prešlo na pojedinosti njezina djelovanja, a ovdje je riječ o pisanju londonske ‘Nove Hrvatske’. Glavni urednik ‘Nove Hrvatske’ Jakša Kušan objavio je knjigu svojih sjećanja pod naslovom ‘Bitka za Novu Hrvatsku’, naklada Otokar Keršovani, Rijeka, 2000., a djelomične osvrte na tu temu možemo naći i u drugim knjigama, (Gojko Borić: ‘Hrvat izvan domovine’, naklada Pavičić, Zagreb, 2007. i zbornik radova ‘Tihomil Rađa – Društveni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske emigracije’, Zagreb, 2016.). Sad je riječ o tome da se pisanje ‘Nove Hrvatske’ dokumentira objavljivanjem njezinih važnijih članaka u jednom zborniku o čemu izvještava Nikica Mihaljević u članku što ga je objavila ‘Republika’ (siječanj-veljača 2019.) Knjigu bi trebala izdati Matica hrvatska, ali po starom hrvatskom običaju to ne ide lako.

Člankopisac nas upoznaje sa svojim naporima da odgovorne u Matici upozori na važnost ovog nakladničkog pothvata, no oni kao da to ne žele shvatiti. Mihaljević o tome zaključuje: ‘Ne pišem ovako kako bi polemizirao. Da mi je to nakana, tekst bi bio mnogo oštriji, konkretniji i s potrebnim kvalifikacijama. Ne! Naum mi je samo javno ukazati na nevjerojatnu indiferentnost naših kulturnih čimbenika prema jednoj ovakvoj krupnoj temi od izuzetne nacionalne važnosti. Naum mi je prokazati nisku razinu hrvatske kulturne svijesti koja se od silnog strančarenja, politikantstva i sebičnih interesa toliko suzila, zatamnila i srozala do neprepoznatljivosti.’

Nitko ne zna da li će izaći ovaj neophodni zbornik radova iz ‘Nove Hrvatske’. Autor u daljnjem tekstu opisuje osnivanje i djelovanje ove jedne od politički najpismenijih publikacija u hrvatskoj emigraciji.

Pokušaj nastavka izlaženja proljećarskog ‘Hrvatskog tjednika’ pod urednikovanjem Jakše Kušana propao je radi poznatog hrvatskog jala jednog visoko pozicioniranog intelektualca kojega se inače slavi kao velikog moralista, no to je tužno poglavlje hrvatske novije publicistike o kojemu je zasada najbolje šutjeti, ali tko zna, možda će se naći netko tko će osvijetliti uzroke toga, ali i drugih neuspjeha niza hrvatskih demokratskih emigranata u konkurenciji s ‘decom komunizma’ poslije osamostaljenja Hrvatske.

Bogdan Radica kao vrhunski intelektualac i veliki rodoljub


Bogdan Radica poznat je barem u hrvatskim intelektualnim krugovima kao vrstan autor političkih i kulturoloških eseja, od kojih su najbolji oni objavljeni prije Drugog svjetskoga rata, dok oni poslijeratni s političkim sadržajima imaju veću važnost za suvremenike i publicirani su nakon što je Radica, razočaran u Titovu Jugoslaviju, postao hrvatski rodoljub i politički emigrant. Mnogo prije Milovana Đilasa, Radica je u popularnom ‘Reader 's Digestu’ raskrinkao jugokomunistički režim upoznavši veliki svijet s patnjama hrvatskoga naroda.

Radica je stekao velike zasluge u demokratskoj emigraciji pa ipak su profesori dr. Aleksandar Jakir i dr. Ivo Banac morali svladati prilično velike prepreke da se u Splitu postavi spomen ploču na njegovoj rodnoj kući. Sam Radica nadao se nekoj počasnoj dužnosti u hrvatskoj državnoj hijerarhiji, no to nije doživio pa se povukao u svoj američki stan u New Yorku gdje je i preminuo. Što je dogodilo s njegovom velikom knjižnicom nije mi poznato, a bila bi itekako korisna nekoj kulturnoj instituciji u Hrvatskoj.

U povodu izdanja Radičinih eseja u izboru Božidara Petrača ‘Živjeti – doživjeti’, izdanje Društva književnika Hrvatske, Zagreb, 2018. vrijedno je citirati ove njegove misli iz posljednjeg eseja objavljena nakon osamostaljenja Hrvatske:

‘I uistinu, najdublji i najznačajniji problem današnjih dana u Hrvatskoj, kao uostalom u svim zemljama u istočnoj Europi i na Balkanu gdje je strahovao komunistički režim, bilo 70 godina kao u Sovjetskom Savezu, bilo 50 godina u ostalim zemljama u istočnoj Europi i na Balkanu, suživljavanje je inteligencije koja je sudjelovala u oprečnim režimima, malo demokratskim, ali uglavnom totalitarnim fašističko-komunističkim... Razgovarajući s bivšim komunistima, naročito s onima koji su u Hrvatskoj zauzimali vodeće položaje, osjeća se zabrinutost, ali u isti mah, težnja da se prevali i ovaj period bez težih žrtava. Obraćenici zauzimaju lakše pozicije ili uživaju da ne budu suviše zapaženi. Mnogi od njih napuštaju jugoslavenske simpatije i prihvaćaju hrvatstvo, ne samo uobičajenih Hrvata, nego i Ante Starčevića, pa i Budaka.U razgovorima s nekima koji su razgovarali s Miroslavom Krležom, uvjeravaju me da je Krleža umirao uvjeren da će komunizam zahvatiti ne samo Europu, nego i svijet. Sjećam se da je i mene uvjeravao da se ne vraćam u Ameriku i da prihvatim komunizam, a ne 'najgluplju hrvatsku emigraciju na čelu s HSS-om.’ Da je Krleža živ, ne mislim da bi pronašao takve dijalektičke trikove, koji bi bilo koga mogli uvjeriti da će komunizam preživjeti neizbježivu smrt.’

Da je Radica danas živ vjerojatno bi se uvjerio kako su bivši Jugoslaveni ponovno postali ono što su bili pod Titom, krijući to sada pod maskom kozmopolitizma, i da komunizam u Hrvatskoj još nije posve mrtav.

Hrvatski iseljenički zbornici kao dragocjena riznica radova domovinskih i dijasporskih autora

Hrvatska matica iseljenika već desetljećima redovito izdaje zbornike radova o hrvatskom iseljeništvu (kojima je urednica vrijedna i mudra Vesna Kukavica), na kojima bi joj mogli zavidjeti i znatno bolje financirane kulturne institucije. To se može reći i za ovogodišnji Zbornik s rubrikama Znaci vremena, Kroatistički obzori, Mostovi, Baština, Povjesnica, Duhovnost, Znanost i Nove knjige. Teško je izabrati najbolje radove ali pokušat ću barem upozoriti na neke koji imaju trajniju vrijednost.

Božo Skoko piše o razvojnoj paradigmi inovativne Hrvatske, Tuga Tarle osvrće se na etička pitanja masovne odselidbe iz Hrvatske, Željko Jozić izvještava o Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Walter F. Lalich upoznaje nas s odlaskom i povratkom suvremenih hrvatskih ekspatriota u Australiji, Marijeta Rajković odvodi nas u Boku Kotorsku s problemima tamošnjih Hrvata, Sanja Vulić izvještava o srebrnom jubileju Panonskog instituta u gradišćanskom Pinkovcu, Kristijan Lončarić upoznaje nas sa stajalištima hrvatskog iseljeništva u SAD-u prema društvenim i političkim događajima u Jugoslaviji od 1945. do 1990. , Gojko Borić izvještava o njemačkim odjecima priznavanja hrvatskog jezika, Inoslav Bešker tumači uskršnji ekumenski pojmovnik, Tanja Rudež piše o istaknutoj robotičarki Danici Kragić u Švedskoj, Igor Marko Gligorić objašnjava novi udžbenik za hrvatsku nastavu u inozemstvu, Ivo Banac osvrće se na knjigu W. Krašića o odnosima hrvatske političke emigracije prema Hrvatskom proljeću, a Ivo Lučić još jednom recenzira ‘Mediteranski brevijar’ Predraga Matvejevića u povodu 60. obljetnice prvog izdanja.

Zbornik je zaista pun dragocjenih i dugotrajno važećih tekstova koji se mogu čitati cijelu godinu, a izašao je samo u tisuću primjeraka kao u vremenima neposredno nakon Gutenbergova odkrića tiskarske vještine. Nadam se da će se naći u privatnim i zajedničkim knjižnicama brojnih Hrvatica i Hrvata u inozemstvu kojima je uglavnom namijenjen, ali i u domovini koja bi trebali više znati o još jednoj Hrvatskoj, onoj koja živi raspršena diljem svijeta a pripada svojim domovinama Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.

03.04.2019.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2014