NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

17.12.2018
tekst
tekst

HR Iseljeništvo

Kako sam postao državni neprijatelj

Dinko Dedić govori na masovnom antijugosalvenskom skupu u Melbourneu

Dinko Dedić govori na masovnom antijugosalvenskom skupu u Melbourneu

On je sjedio u polumraku. Počeo je s optužbama o mom neprijateljskom radu i nabrajao događaje o kojma nisam ništa znao i datume koji su sezali u vrijeme kad ja još nisam bio u Australiji.

Br. pregleda: 3699

Autor: Dinko Dedić

Nikad, u domovini ili emigraciji, nisam imao nikakvih dodira s jugoslavenskim vlastima osim što mi se kao šesnaestogodišnjaku policajac Vaso u Petrinji zaprijetio da će me ošišati ako me uhvati jer sam u to vrijeme nosio dugu kosu; nisam, dok 1972., kratko po dolasku u Australiju, nisam otišao u zgradu na 58. Lisson Grove, u Hawthornu, luksuznijem dijelu Melbourna gdje se nalazila jugoslavenska ambasada.



58. Lisson Grove, u Hawthornu. Ova slika je napravljena nakon raspada Jugoslavije kad je skinuta nekoliko metara visoka žičana ograda radi koje je konzult izgledao više kao zatvor nego kao diplomatsko predstavništvo

Kratko nakon mog odlaska u siječnju 1972. umrla je moja bakica u Hrastovici koja je naše imanje ostavila zajednički mojoj mami i meni. Kako je moja mama namjeravala prodati kuću i dio naše zemlje morao sam ju opunomoćiti da u moje ime raspolaže s tim imanjem. Jedino mjesto na kojemu sam mogao napraviti pravovažeću punomoć bio je jugoslavenski konzulat. U to vrijeme, par mjeseci nakon dolaska, nisam imao nikakvih kontakata s emigracijom osim što sam odmah po dolasku hrvatskom svećeniku u Melbourneu Josipu Kasiću predao pismo s preporukom vlč. Vilima Cecelje, bivšeg hrastovačkog svećenika, a tada predstavnika hrvatske sekcije Karitasa u Salzburgu u Austriji.

Tako sam otišao na konzulat, na recepciji se predstavio i izrazio namjeru da napravim oporuku. Pred mene došao čovjek kojemu je jedna ruka imala kožnu rukavicu i zaključio sam da nema jedne ruke. Predstavio se kao Rukavina (imena se ne sjećam, ali sam kasnije čuo da je Ličan i da je bio konzul). Rekao mi je da najprije mora sa mnom povesti jedan razgovor i odveo me u jednu sobu u kojoj su prozori bili zamračeni crnim kartonom, a jedino svjetlo u sobi je bilo podešeno tako da sam osvijetljen bio samo ja. On je sjedio u polumraku. Počeo je s optužbama o mom neprijateljskom radu i nabrajao događaje o kojma nisam ništa znao i datume koji su sezali u vrijeme kad ja još nisam bio u Australiji.

Ustao sam i otišao bez riječi

Nije mi dao doći do riječi i kad sam pokušao objasniti da se očito radi o nekom drugom, zaprijetio mi se da će me drogirati, strpati u kištru diplomatske pošte i poslati JAT-om u Jugoslaviju. Na to sam se ustao i izišao van bez riječi, bojeći se da će me stvarno drogirati, jer u zgradi sam vidio broj naoružanih stražara. Nitko me nije pokušao zaustaviti. Tako je prošao moj prvi i jedini susret s predstavnicima jugoslavenske vlasti.

Nešto kasnije upoznao sam Zdenku Dedić-Jackanić i po opisu tog događaja smo zaključili da su se optužbe odnosile na njenog oca Ljubu Dedića koji je umro kratko prije mog dolaska u Australiju, a bio je politički djelatnik u okviru Hrvatskog demokratskog odbora.

Iako je za stjecanje australskog državljanstva trebalo u Australiji provesti 4 godine, naveo sam ovaj slučaj u molbi za državljanstvo, odrekao se jugoslavenskog i dobio australsko u roku od 2 godine. Tako je počelo, a nisu ni slutili da su inspirirali nekoga tko će potrošiti 20 najboljih godina svog života da stane u kraj njihovoj nasilnoj državi koja je zajedno sa svojom prethodnicom Kraljevinom Jugoslavijom postigla da se danas svaki četvrti Hrvat nalazi izvan domovine.



Zbog paranoje optuživani su nevini ljudi

U onoj kaotičnoj emigraciji vladala je paranoja uzrokovana relativno uspješnom infiltracijom udbinih agenata u hrvatske redove. Rezultat te paranoje je bio da su kao infiltratori optuživani uglavnom nevini ljudi, pa je Udba imala veću korist od stvorenog nepovjerenja među emigrantima nego li od samih infiltratora. Tako sam se na udaru našao i ja a neki od protagonista tih optužbi uhljebili su se kasnije u redovima HDZ-ove vlasti i državne uprave i našli se u prilici pregledati arhivu bivše države, pa sam očekivao da će barem netko smoći građanske hrabrosti i ispričati se ili barem opovrći ranije glasine. Ali kao što sam i očekivao, nitko ni da se nakašlje. HDZ-ova vlast nije objavila listu Udbinih suradnika, jer bi se značajan broj onih koji su se našli na vlasti u Hrvatskoj, našao na potjernici stranih država i Interpola pod optužbom špijunaže. 



O autoru


Dinko Dedić bivši je urednik emigrantskog Hrvatskog tjednika, koji je do Domovinskog rata izlazio u Melbourneu i bio prodavan u svim zemljama gdje žive Hrvati. Bio je i pročelnik za promidžbu Hrvatskog državotvornog pokreta.



Čitajte još:


21.01.2015.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2014