Autor: Dražen Bušić

Zadnje tri godine, kao nikada prije, molio sam za probuđenje iliti duhovno buđenje u mojoj Dubravi, Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj. Nisam za to samo molio već sam doslovno imao ‘slatki teret’ na sebi da tako činim kad god bi me Duh Sveti potaknuo. Jutra sam provodio u molitvi, otvarao bih prozor, dizao ruke i blagoslivljao. Činio sam to diskretno, ali ipak, možda me mogao vidjeti netko od susjeda. Neka…

Pazite sad ovo. Posebno sam molio za mlade, da se obrate, da nađu smisao u Bogu, da izađu iz kafića, kladionica i kasina kojih je u zagrebačkoj Dubravi priličan broj. Molio sam za Zagreb i cijelu Hrvatsku da se probudi po nedjeljnim propovijedima, seminarima i laičkim evangelizacijama. Molio sam za to da se broj praktičnih, nanovorođenih kršćana u HR podigne s dosadašnjih 12-15% na barem 30% kako bi imali dovoljno onih po kojima bi se zaustavilo bezakonje širokih razmjera. Molio sam da napokon imamo dovoljno ruku u Saboru kad se donose zakoni i dovoljan broj potpisa na referendumima. Molio sam za naše prezbitere i nadpastire da ih pohodi Duh Sveti sa silom i vatrom. I na kraju molio sam za Novu bolnicu u Dubravi, za sve pacijente i osoblje.

To su bile moje molitve, vruće i postojane. To nije dolazilo od mene, već od Duha Božjega, koji se u moliteljima zauzima za potrebe svetih.

S početkom nove 2020. moj tim i ja krenuli smo u redovne aktivnosti koje su uključivale brojne seminare i konferencije. Obzirom da sam već dugo odgađao manji operativni zahvat, ali ipak takav da se obavlja u anesteziji, smjestio sam ovu neugodu između seminara u Dugopolju s bratom Mijom Baradom i naše godišnje konferencije KARIZMA.
U Novu bolnicu Dubrava došao sam u utorak, dan uoči početka korizme. Bio sam operiran i pušten kući na Pepelnicu. Zahvat je prošao odlično, kao i sam oporavak. Pokazalo se da je taj dan ujedno bio i zadnji dan kad su se radili ovakvi ‘manji’ zahvati jer je ‘nešto drugo’ od tada imalo prioritet. Coronavirus je pokucao na vrata i svima nam se život, kakvoga smo poznavali, promijenio u samo nekoliko dana.
KARIZMA je odgođena samo tri dana prije no što je trebala biti održana, a došla nam je korizma u svom ‘punom’ obliku. Da vas podsjetim, moje molitve za probuđenje Zagreba i Hrvatske kretale su od Dubrave, koju volim zvati gradom, obzirom da nas tu živi 100 tisuća.
I tako, eto me u bolnici na samom početku epidemije kako s petog kata molim, iz neposredne blizine, za bolesnike i osoblje. Obzirom da te noći nisam mogao zaspati, žarko sam molio za bolnicu. Nakon otpuštanja s odjela, spustio sam se u bolničku kapelicu da zahvalim Bogu jer je sve dobro prošlo. Na samom ulasku u kapelicu opazio sam bolničkog kapelana fra Zorana Senjaka. Kratko smo popričali, a obzirom da sam kod sebe imao svoju knjigu, simboličnog naslova: Apokalipsa – rat za duše, darovao sam mu je. Naime, vrlo često sa sobom ponesem pokoji primjerak nekih naslova mojih knjiga da nekome darujem. Fra Zoran se iskreno obradovao, a ja sam krenuo doma. Zanimljivo, samo koji dan nakon toga u dvorištu ove bolnice su podignuti šatori za prijem oboljelih od coronavirusa. Za sada su prazni, dao Bog da tako i ostane.

Osim virusa, pogodio nas je i potres, cijeli Zagreb, s epicentrom u Dubravi samo 2,5 kilometra od naše kuće. Mi smo dobro prošli, ali mnogi nisu. U Markuševcu je mnogo razorenih kuća, u centru grada je prema nekim procjenama tek dva od deset stanova sigurno za stanovanje. Uništene su brojne crkve uključujući katedralu, zatim crkva sv. Franje na Kaptolu gdje sam se obratio, bazilika Srca Isusova gdje sam se vjenčao i naša župna crkva u Granešini, posvećena rođenju BDM. Uništene su i brojne druge znamenite zgrade. I što je najtužnije, jedan mladi život je izgubljen.

Samo čudo nas je dijelio od teške kataklizme, uništenja i velikog broja poginulih. Molio sam za probuđenje, a dogodili su nam se Coronavirus i potres!

Kako gledati na sve to? Razne su poruke i tumačenja ovoga što nam se događa. Osobno to promatram baš pod prizmom moje molitve, ali i mnogih drugih da nam se dogodi probuđenje. Moja tema na KARIZMI 2020 je trebala biti baš na temu: PROBUDIMO HRVATSKU! Trnci me prolaze od tolikih znakova i simbolike! Vjerujem s brojnim Božjim ljudima poput oca Jamesa Manjackala i fra Joze Zovka da je ovo prije svega kušnja naše vjere.
Ovome bih dodao da je to i poziv na obraćenje onih koji spavaju, poziv na probuđenje. Zločesti virus i potres tako su postali ujedno i ‘evagelizatori’ što smo trebali biti zapravo mi, nanovorođeni kršćani. Sasvim sigurno je da smo tako često zakazali, koliko god možda mislimo da nismo. Samo se zapitajte, kad ste zadnji puta evangelizirali u nekom kafiću, kad ste ušli u neku kladionicu ili kasino s knjigama i traktatima za izgubljene? Da budem iskren nisam niti ja. Bio sam spreman, ali Gospodin mi je rekao: ‘Moli!’ Kad sam mu rekao zar samo to? Odgovor je bio: ‘Samo moli.’ I tako sam molio za Dubravu prije svega, ali i za Zagreb i Hrvatsku.

I što sad imamo? Zatvorene kafiće, kladionice i kasina. Ono što nije išlo milom išlo je silom. Nove okolnosti donijele su nagle promjene na svim razinama. Grijeha je generalno manje. Manje je abortusa, kriminala i prostitucije. Vjerujem da će se nakon ovoga dogoditi val moralnosti kao nakon rušenja tornjeva u New Yorku. Iako se kasnije pokazalo da su ih srušili sami tj. njihove elite, Ameri su se uozbiljili, barem nakratko, barem jedan broj njih. Tako će biti i kod nas. Samo je pitanje koliko će to uozbiljenje trajati?! Da bi stvarno trajalo, biti će potrebna evangelizacija jer: ‘…kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga za koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?’ (Rim 10,14) Sada kad je sve stalo, imamo više vremena za osobnu i obiteljsku molitvu i posvećenje. Imamo vremena stati i razmisliti o tome na što nas Bog poziva. Imamo se vremena pripremiti za žetvu, ili ne daj Bože, nešto još gore od ovoga što je sada. Primijetio sam da mnogi kršćani uopće ne žele razmišljati o tome da bi moglo biti i gore. Prevladava razmišljanje da će sve ovo jednom proći i da ćemo se mi bržebolje vratiti starom životu. No, da je takav život bio dobar, ne bi mi dobili upozorenje.
Pa ipak, i Riječ Božja i Katekizam Katoličke Crkve i Gospa u svojim objavama poput onih u La Salletu i Fatimi govore o posljednjoj bitci između dobra i zla bez kićenog stila i uljepšavanja strahota koje trebaju zadesiti zemlju. Koliko smo tome blizu, samo Bog zna, no prema znakovima, nismo daleko. Ako nas Bog poživi, za kraj godine planiramo odgođenu KARIZMU 2020. Mislim da će moja propovijed biti kako sam je zamišljao, uz još poneki detalj spomenut u ovom članku. Do tada ostajmo u molitvi jedni za druge.

‘Neka milost Gospodina Isusa bude sa svima! Amen.’ (Otkrivenje 22,21)

Datum objave: 27.03.2020.