Kad su pred kraj drugoga svjetskoga rata britanski ministri u vladi premijera Winstona Churchilla odlučili okrupniti vladina financijska sredstva za ubrzanje proizvodnje oružja i druge ratne opreme i zatražili od svih resora da u tome sudjeluju, a posebno od manje važnog ministarstva kulture, legendarni premijer ih je zaustavio riječima: Samo ne to jer zašto se borimo ako ne za našu kulturu!
Pri tome je vjerojatno mislio da šire tumačenje pojma kultura, na znanost, umjetnost, uljudbu i nacionalne posebnosti britanskoga naroda. Ono što je važilo za tadašnju Veliku Britaniju trebalo bi vrijediti i za sve ostale nacije pa i hrvatsku danas. Jednodstavno rečeno: bez očuvanja naše kulture zasigurno gubimo i svoje nacionalne posebnosti, svoj zajednički mi, a to onda vodi ravno u propast naše nacije. Shvatljivo je da to moramo spriječiti po svaku cijenu.
No budimo konkretni. Nedavno je Hrvatsko kulturno vijeće, HKV, obavijestilo našu javnost da su hrvatski dio popularne Wikipedije preuzeli novi administratori koji su započeli s drastičnim promjenama u ocjenjivanju novije hrvatske povijesti i prešli na objedinjavanje hrvatskog i srpskoga jezika. HKV poziva na uzbunu jer ako bi novim administratorima to uspjelo Hrvatska bi u samom početku te rabote bila gurnuta u čak ono jugokomunističko doba koje je postojalo prije Ustava Socijalističke Republike Hrvatske god. 1974. prema kojemu je definirana tadašnja naša republika i njezin jezik, naime kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika ostalih naroda i narodnosti, pri čemu su samo Hrvati bili konstitutivni narod, a njihov jezik nazvan hrvatskim književnim jezikom.
U sadašnjem Ustavu to je pojednostavljeno pa je Republika Hrvatska definirana kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država autohtonih nacionalnih manjina, navedenih poimenice, a službeni jezik se jednostavno naziva samo hrvatskim.
HKV nije potanko citirao neke primjere revizije hrvatske povijesti u režiji Wikipedije ali je naveo neke tobožnje razloge za objedinjavanje hrvatskog i srpskoga jezika čemu bi se mjerodavne institucije u Hrvatskoj trebale što prije protiviti zakonskim sredstvima. Naime, to je drastično miješanje u suverenitet naše Republike jer su njezina definicija kao države i odrednica jezika dio toga, i tko to čini krši hrvatski Ustav pa bi prema tome Wikipedija morala snositi kaznenu odgovornost sve do blokiranja njezinih sadržaja preko interneta. Nažalost Republika Hrvatska još nema Zakon o jeziku, pa ga treba što prije izglasati, ali zasada su dovoljne ustavne odredbe da se zakonski postupi protiv kršenja Ustava Republike Hrvatske od strane jedene inozemne institucije. Tzv. argumenti Wikipedije su izrazito jugoslavensko centralistički, kako rekosmo, iz doba prije republičkog Ustava 1974., dakle iz vremena tzv. Novosadskog dogovora i diktature Aleksandra Rankovića .
Hrvatski jezik nije varijanta nekakvog nepostojećeg srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskoga jezika, kako tvrde Wikipedijini anonimci, no nije teško pogoditi tko su ti muljatori, ima ih ne baš mnogo i u Zagrebu.
Sjetimo se samo Snježane Kordić i njezina pamfleta „Jezik i nacionalizam“ kojega je sufinanciralo hrvatsko Ministarstvo kulture pod vodstvom tadašnjeg HDZ-ovog ministra Bože Biškupića koji tu knjigicu očito nije ni prolistao, a potpisnik subvencije bio je njegov zamjenik Slobodan Uzelac, nije teško odgonetati koje nacionalnosti. Propao je i sarajevski pokušaj nekakvog ujedinjenja južnoslavenskih jezika. U međuvrememu mnogo se toga promijenilo i u ostalim bivšim republikama bivše SFRJ : u Srbiji je službeni jezik srpski, a glavno pismo ćirilica, u Bosni i Hercegovini Hrvati imaju svoj hrvatski, Srbi svoj srpski, a Bošnjaci svoj bosanski jezik, u Crnoj Gori cvjeta crnogorski .
Sve bi to Wikipedija htjela uništiti u korist nekakvog nepostojećeg zajedničkoga jezika, učiniti nešto što nije uspjelo ni komunistima. Tobožnji argument da se govornici tog izmišljenoga jezika međusobno razumiju ne pali, jer jezik je nešto mnogo više nego sredstvo sporazumijevanja. Moglo bi se prema Wikipediji reći da je engleski svjetski jezik sporazumijevanja pa bi onda trebalo ukinuti sve ostale jezike ili?
HKV potom podsjeća na prave argumente protiv ove centralističko-fašističke rabote: Ustavom RH hrvatski je jezik proglašen službenim jezikom u Hrvatskoj. Hrvatski jezik službeno je međunarodno priznat jer mu je dodjeljen samostalni jezični kod (ISO 639-3 : hrv) u međunarodnom sustavu kodificiranih jezika te je uveden u ISO-standarde koji obvezuje cijeli svijet. Hrvatski jezik jedan je od službenih jezika Europske Unije. Kad bi Republika Hrvatska imala svoj Jezični zakon u njemu bi morala pisati odredenica da hrvatskim jezikom upravljaju samo hrvatske zakonom određene institucije a ne netko iz inozemstva, netko tko se prema hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi odnosi kao okupator. Očito su ovo donekle shvatili i dramotori Wikipedije pa su djelomično odustali od stavova svoga anonimnog jezičnog savjetnika, ali mjerodavne kulturne institucije i politika u Hrvatskoj trebaju biti na oprezu jer su u inozemstvu još uvijek žive neke jugonostalgičarske tendencije koje se teledirigiraju iz naših domaćih jazbina pobjeđenoga jugoslavenstva koji živi svoj vampirski život i treba mu što prije kolcem znanosti i politike probušiti razbojničko srce da zauvijek umre.
Nažalost Hrvatsku bi trebala potresti još jedna ružna vijest, naime, kako piše Večernji list, Hrvati (su) odustali od velikih sajmova knjiga u Frankfurtu i Beogradu što je potvrđeno i iz Ministarstva kulture i medija, a to je rezultat činjenice da ni Zajednica nakladnika i knjižara kao i pojedini izdavači nisu tražili da Ministarstvo financira nastupe na sajmu u Frankfurtu, kao ni na sajmu knjiga koji će biti održan u Beogradu.
Ovo nije za vjerovati s obzirom na dosadašnju odavno uhodanu praksu da se za te skupe podhvate uvijek traže novci od države i onda većim dijelom i dobivaju. Sad se taj izostanak opravdava pandemijom koronom virusa, ali zar naši proizvođači knjiga nisu uočili da je uprava Međunarodnog sajma knjiga u Frankfurtu već odredila da prelazi s digitalonog na stvarno održavanje ove najveće knjižarske smotre u svijetu. Je li za vjerovati da netko u Zagrebu ne čita inozemne novine, a bavi se nakladništvom?
Ove godine uprava frankfurtskog Sajma knjiga očekuje nakladnike iz oko šesdesetak zemalja svijeta koji će se održati od 20. do 24. listopada, no među njima ne će biti hrvatskih izlagača, a mjerodavno ministarstvo to opravdava pandemijom i potresom u Zagrebu i na Banovini. Ministarstvo je pokrenulo neke druge akcije upoznavanja ostalih s hrvatskim nakladništvom no to se ne može usporediti s golemim mogućnostima velikog sajma knjiga u Frankfurtu.
Mi bivši politički emigranti sa sjetom ćemo se sjetiti svojih nastupa u Frankfurtu na štandu pod nazivom Kroatien – Croatia, dok su svi ostali na Sajmu iz Hrvatske bili pod jugoslavenskom kapom, a protiv našega je štanda žestoko prosvjedovala jugoslavenska ambasada, posebno kad je njezin šef bio stanoviti Budislav Lončar kojega je uprava Sajma uvijek odbijala riječima da u Njemačkoj vlada sloboda izražavanja mišljenja u knjigama i časopisima i da hrvatski emigrantski nakladnici ne zagovaraju uporabu nasilja, kako je taj bivši udbaš svake godine uporno tvrdio. I što sad? Hrvatska čega tzv. bolja vremena da se kulturno predstavi u inozemstvu, dok ostasle bivše jugoslavenske republike to odavno uspješno rade.
Autor: CroExpress, Gojko Borić (Köln) Datum objave: 02.10.2021.
