Autor: CroExpress
Graditelji ovog grada kao da su željeli izabrati najdublji mir, najdivljiju stijenu, najdublju šumu da bi sagradili dvorac, doslovno kao iz bajke, na granici stvarnog i čudesnog.
Dvorac Bosiljevo Frankopana prvi se put spominje davne 1461. godine, a u rukama naših knezova ostaje sve do poznate urote 1671. godine. Tada je konfisciran i opljačkan, a sudbina ga je gurala u ruke raznih vlasnika koji su ga, kako vidimo danas, prepustili vremenu i propadanju.
Na Facebook stranici Tajanstvena Hrvatska naišli smo na nekoliko fotografija dvorca danas. Zapušten i u raspadu, tako ga je i opisala Anita Pocrnić, autorica fotografija.
Možda o povijesti Bosiljeva i dvorca ne znate puno, ili ne znate ništa… Ali nakon ovog teksta shvatit ćete kolika je grijehota prepustiti ovaj naš dragulj nemilosti vremena.
Nekadašnji raskoš utvrde
Stara bosiljevska utvrda smještena je na stijeni koja se sa sjeveroistočne strane strmo ruši do malog izvora iz kojeg teče potočić kroz ravnicu do svog ponora ispod sela Korenići. Davno nekada tu je bilo i veliko jezero koje je danas samo močvara. Oko dvorca se nalazi sačuvani park koji je od 1974. godine zaštićeni spomenik hortikulturalne arhitekture.
Sasvim je sigurno da je najstariji dio utvrde Bosiljevo, koja je s vremenom značajno mijenjala svoju tlocrtnu sliku, onaj dio koji je izgrađen na strmoj kamenoj stijeni ispod koje izvire potok. Tu je smještena trokatna četverokutna branič-kula, koja je i najveća i najstarija, te je bila sve vrijeme glavna fortifikacijska građevina. I danas je uočljivo da su njezini prozori tijesni i maleni te da je na vrhu, u kruništu, imala po tri otvora na svakoj strani. Zna se da je ta kula služila kao tamnica i kao stražarnica. Unatoč brojnim preinakama te kasnijim temeljitim rekonstrukcijama, još je moguće utvrditi da se ova velika utvrda sastoji od dva veća dijela, od kojih su zidine s tri okrugla tornja sasvim sigurno građene kasnije od dijela sazidanog nad izvorom. Ipak vjerojatno je u tom dijelu najstariji dio jugoistočni toranj u kojem je smještena kapelica sv. Ane.
Foto: Anita Pocrnić
U utvrdu se, kako se pretpostavlja, uvijek ulazilo s istočne strane. Zna se da je nekad pred vratima bio poseban čardak, iza kojega se preko mosta ulazilo kroz troja vrata. Odmah do vrata bila je posebna zgrada u kojoj su stanovali stražari, a nad njom je bio stan zapovjednika koji je pazio na stražare i zatvorenike. Na lijevo od ulaza bile su smještene zgrade koje su kasnije temeljito preinačene i nadograđene.
U blizini crkvice bila je posebna zgrada zvana Kloštar, u kojoj su neko vrijeme stanovali vjerojatno dominikanci s Gradišća koji su se tu sklonili pred turskom opasnošću.
Uz četverokutnu kulu bio je smješten i konak, a između konaka i kapelice mnoge gospodarske zgrade koje su davno srušene.
Okolicu Bosiljeva nekoliko puta su poharali Turci, ali grad Bosiljevo nikada nije bio osvojen. Iako je ovaj dvorac temeljito opljačkan 1671. godine nakon sloma Zrinsko-frankopanske urote te iako je 1697. godine napravljen inventar u kojem su dvorac i utvrda temeljito opisani, nemoguće je danas utvrditi izgled ovog zamka, posebno tijekom 15. i 16. stoljeća.
Pred zamkom se spominje čardak, dijelom podzidan, dijelom na stupovima, spominje se most lančanik, hrastova tamnica, posebni turnić, spominju se i štale za konje, pivnica pod velikom palačom, druga i treća gradska vrata, donja hiža i još mnogo toga.
Gospodarski je majur bio smješten desno uz utvrdu, ali od toga već odavno nema nikakva traga.
Novije su gospodarske zgrade smještene podalje, uz Karolinšku cestu, a ispred zidina bila je posebna zgrada s kruništem i malom stražarnicom.
Brojni naraštaji obitelji Frankopan su više od dva stoljeća vladali i živjeli u Bosiljevu, a uredili su ga tako da bude lijep dvorac dostojan njihova ugleda i časti sve do kobnog 30. travnja 1671. godine kada posljednjom vlasniku Franu Krstu Frankopanu zajedno sa svakom Petrom Zrinski, odsjekoše glave u Bečkom Novom Mjestu. Njegovom smrću završila je loza Frankopana. Tada nastaje prekretnica za bosiljevački kraj kao i za ostale posjede u vlasništvu Zrinskih i Frankopana budući da su sva imanja konfiscirana te stavljena na milost i nemilost upraviteljima.
Razgrabljen i opljačkan
Slava i bogatstvo te utvrde i dvorca vidljivi su i po popisu njihove razgrabljene imovine te opljačkanim dobrima od strane carske vojske iz Karlovca pod zapovjedništvom Johanna Josepha Herbersteina. Zna se da je samo barun Sauer, podgeneral karlovački, iz Bosiljeva odnio pravu malu oružanu dragocjenih primjeraka starog oružja, 500 dragocjenih knjiga, mnogo koža zlatom obrubljenih i opšivenih, lijepih šatora, prekrasnog pokućstva, predmeta od slonove kosti i srebra, uvezenih iz Venecije i iz drugih europskih obrtničkih središta, stari novac, kočije (samo je jedna zlatom urešena vrijedila 500 škuda) i drugih dragocjenosti.
Znano je da su opljačkali čak i jednu srebrnu škrinjicu s moćima nekog sveca. Dakako da je zarobljeno i živo blago odnosno konji i goveda te žito i vino iz bosiljevačkih podruma.
Nestanak najmoćnije i najutjecajnije plemićke obitelj u Hrvatskoj
Zapljena i pljačka uništila je frankopansko bogatstvo i gospodarstvo u Bosiljevu. Tako je nestala sa povijesne scene najmoćnija i najutjecajnija plemićka obitelj u Hrvatskoj – Frankopani, zajedno s drugom važnom i bogatom obitelji Zrinski.
Povjesničari ih smatraju prvim žrtvama političkog nasilja koje je Hrvatska trpila od neke središnje političke sile. U ovom slučaju od strane Habsburgovaca.
Nakon tragične smrti posljednjeg vlasnika grada Bosiljeva, Frana Krste Frankopana i nakon neviđene pljačke, nastala je prava jagma za ovim gradom i posjedom. Od tada se nastojao zatrti svaki spomen na ove hrvatske velikaše što je uzrokovalo nestanak mnoštvo dokumenata o povijesti Bosiljeva i njegovih vlasnika.
Grad i imanje su prelazili iz ruke u ruku
Traži ga za sebe karlovački general Josip Herberstein, koji ga je kanio pripojiti krajiškom graničnom teritoriju. Traže ga mnogi, pa i veliki neprijatelj Zrinskih i Frankopana, ban Nikola Erdődy, koji ga je napokon 1683. godine i dobio.
Iza Erdődyja bosiljevski posjed, preko ženidbenih veza nasljeđuju grofovi Auerspergi, 1710. godine. Auerspergi ga zalažu 1757. godine, Ignjatu Vojkoviću, a potom ga 1759. godine i prodaju njegovoj ženi Ani Mariji de Poczi.
Bosiljevo je i drugi put dospjelo u posjed Auersperga, a ovi ga 1820. godine ponovno prodaju grofu i maršalu Lavalu Nugentu, podrijetlom Ircu. On ulaže veliki novac i obnavlja grad u srednjovjekovnom stilu. Oprema ga s mnogo dragocjenih umjetnina iz čitave Europe. Tako ponovno Bosiljevo postaje središtem kulturnog i domoljubnog života hrvatskog plemstva.
Foto: Anita Pocrnić
Po njegovoj smrti ga nasljeđuje sin Artur. Godine 1842. u Zagreb, na Harmicu stigla je iz Bosiljeva naoružana hrvatska četa od 300 vojnika, koju je vodio mladi grof Albert Nugent. Mnogi smatraju da je to bio početak modernog hrvatskog političkog života. Bosiljevu se lagano vraća nekadašnji sjaj, nude se nove mogućnosti, pristižu vrsni europski umjetnici, slikari izrađuju portrete obitelji Nugent. Dolazi i poznati austrijski kipar i ljevač Anton Dominik Fernkorn koji izrađuje kip zmaja a taj vrijedni kip je nakon mnogo godina, netragom nestao. Fernkorn ovdje upoznaje Josipa Jelačića, budućeg hrvatskog bana, kojemu će kasnije izraditi čuveni spomenik na glavnom trgu u Zagrebu.
I opet nije trajalo dugo, nove nevolje i kao novo prokletstvo, ne zaobilaze ovaj dvorac. Ponovo skoro sve nestaje kada maršal Laval Nugent umire u Bosiljevu 1862. godine, a stariji sin Artur, razočaran hrvatskom politikom, zauvijek odlazi u Englesku. Mlađi Lavalov sin Alfred postaje doživotni zastupnik u Hrvatskom saboru i do kraja života često dolazi u rodno Bosiljevo. Po njegovoj smrti imanje nasljeđuje njegova nećakinja, grofica Ana Nugent. Ona dovodi imanje do propasti, a sve vrjednije stvari iz dvorca su ponovno razgrabljene.
Nema više raskoši dvoraca, ali ostaju nam duh i sjećanje na junake
Početkom ovog stoljeća kupuju ga riječki trgovci Kozulići, no tada je od bosiljevskog posjeda malo što i ostalo. Već je ranije zemlja rasprodana ili razdijeljena novim vlasnicima, iako na bosiljevskom posjedu taj proces nije počeo tako rano, niti na način, kako se to odvijalo na drugim pokupskim posjedima.
Nakon tragičnog bratoubilačkog Drugog svjetskog rata dvorac je konfisciran i devastacija se nastavlja do današnjih dana.
Nekada raskošni i bogati dvorac obitelji Frankopan, ostao je živjeti još samo u narodnoj predaji i mislima starijih naraštaja plemenitih Bosiljevčana. Ali ima nešto vrjednije od toga, stoljećima živi, ne samo u narodu našeg kraja, nego među svim Hrvatima, duh i sjećanje na junake: Frana Krstu Frankopana i Nikolu Zrinskog.
Borba za hrvatsku opstojnost i mučenička smrt ovih hrabrih ljudi, bila je stoljećima nadahnuće i nit vodilja svim hrvatskim rodoljubima, domoljubima i narodnim borcima. Veličanstvenom pobjedom u Domovinskom ratu konačno smo ostvarili veliku ideju slavnih Zrinskih i Frankopana.
Datum objave: 07.05.2020.
